Revr-294/2014-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 294/14-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Aleksandra Peruzovića predsjednika vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja T. C. iz Đ., kojega zastupa punomoćnik A. P., odvjetnik iz Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstvo, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Karlovcu, radi isplate, odlučujući o revizijama stranaka protiv presude Županijskog suda u Karlovcu broj Gž-344/13-2 od 13. studenoga 2013., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Karlovcu broj P-1527/10-33 od 30. listopada 2012., u sjednici održanoj 15. studenoga 2016.,

p r e s u d i o j e:

Revizije tužitelja i tuženice odbijaju se kao neosnovane.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženici isplatiti tužitelju razliku plaće u bruto iznosu 220.711,01 kn s pripadajućom zateznom kamatom na pojedinačne mjesečne iznose (toč. I. izreke), te je odbijen preostali dio tužbenog zahtjeva kao neosnovan (toč. II. izreke). Ujedno je naloženo tuženici naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu 12.672,26 kn sa zateznom kamatom (toč. III. izreke).

Drugostupanjskom presudom odbijene su žalbe stranaka kao neosnovane i potvrđena je prvostupanjska presuda.

Protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je odbijena njegova žalba i potvrđena prvostupanjska presuda (za razliku od dosuđenog iznosa 220.711,01 kn do zatraženog iznosa 385.373,68 kn), tužitelj je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-proč. tekst, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP). Predlaže da ovaj sud ukine drugostupanjsku presudu i predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje uz naknadu troška sastava revizije u iznosu 4.687,50 kn.

Tuženica je protiv dijela presude kojom je tužbeni zahtjev prihvaćen također podnijela reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. ZPP zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da ovaj sud prihvati reviziju, preinači po njoj pobijani dio drugostupanjske presude ili da ukine nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje uz naknadu troška sastava revizije u iznosu 3.750,00 kn.

Stranke nisu odgovorile na revizije.

Revizije stranaka nisu osnovane.

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev za isplatu naknade za prekovremeni rad, za rad noću, za rad subotom i nedjeljom, blagdanom i za rad u smjenama, a koji je tužitelj kao djelatna vojna osoba obavljao u sklopu dežurstva i stražarske službe u razdoblju od mjeseca lipnja 2007. do mjeseca rujna 2009.

Prvostupanjski sud djelomično je prihvatio tužbeni zahtjev, utvrđujući da je kroz utuženo razdoblje tužitelj ostvario prekovremene sate rada zbog rada noću, subotom i nedjeljom i blagdanima. Utvrđeno je da je tužitelj na ime takvog rada uvijek nakon obavljene službe koristio slobodne dane, ali ne za ukupno ostvarene prekovremene sate za koje zato u postupku traži naknadu. Drugostupanjski sud je potvrdio takvu presudu primjenom odredbe čl.368. ZPP.

Djelomičnu osnovanost tužbenog zahtjeva nižestupanjski sudovi temelje na shvaćanju da pravo na naknadu za prekovremeni rad tužitelju pripada na temelju odredbi propisa o državnim službenicima i namještenicima te općih propisa o radu koji su u supsidijarnoj primjeni na osnovi odredbe iz čl. 14. Zakona o službi u oružanim snagama („Narodne novine“, broj 33/02, 58/02, 175/03, 136/04 i 76/07 - dalje: ZSOSRH/07) za odnose koji nisu regulirani tim zakonom. Tako je osnovanost tužbenog zahtjeva prosuđivana primjenom Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04 i 68/05 - dalje: ZR), Zakona o državnim službenicima i namještenicima "Narodne novine", broj 27/01) i Zakona o državnim službenicima ("Narodne novine", broj 27/05) te čl. 39. st. 1. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike sklopljenog 2. srpnja 2004. ("Narodne novine", broj 92/04) i čl. 44. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne novine", broj 93/08).

Pri tome su nižestupanjski sudovi u odnosu na dežurstvo koje je tužitelj vršio kontinuirano u trajanju od 24 sata, rad od 16 sati tretirali efektivnim radom, dok su 8 sati računali kao dnevni odmor.

Prema odredbi čl. 392. a ZPP, revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i to u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji (st. 1.), a u povodu revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP, samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojeg je podnesena (st. 2.).

U reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (čl. 382. st. 3. ZPP).

Tužitelj u reviziji, smatrajući ih važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni navodi pitanja:

"Treba li se rad djelatne vojne osobe za vrijeme službe dežurstva i stražarske službe, koji rad je normiran i faktično organiziran kao neprekidni rad u trajanju od 24 sata, prilikom isplate plaće vrednovati kao rad u trajanju od 24 sata?

Smatra li se dnevnim odmorom iz čl. 53. st. 1. Zakona o radu, odnosno prekidom rada odmor za vrijeme obavljanja stražarske službe u trajanju od 4x2 kroz vrijeme od 24 sata obvezne nazočnosti na radnom mjestu?"

Obrazlažući važnost navedenih pitanja ukazuje na veći broj odluka županijskih sudova u kojima je o navedenim pitanjima zauzeto drugačije shvaćanje.

U odnosu na reviziju tuženice, a s obzirom da je vrijednost predmeta spora u dosuđujućem dijelu presude iznos 220.711,01 kn, dopuštena je revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP, zbog čega se tuženica bespredmetno poziva na reviziju iz čl. 382. st. 2. ZPP.

Potraživanje tužitelja odnosi se na razdoblje i prije i nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o službi u oružanim snagama („Narodne novine“, broj 76/07).

Za razdoblje do 31. srpnja 2007., dakle prije stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o službi u oružanim snagama („Narodne novine“, broj 76/07), odredbom članka 97. stavak 1. alineja 5. bilo je propisano da je djelatna vojna osoba obvezna obavljati rad dulji od punog radnog vremena tijekom dežurstva. Stavkom 5. istoga članka propisano je da djelatnoj vojnoj osobi pripada povećana plaća za prekovremeni rad pod uvjetima i u iznosu koji su uređeni općim propisima.

Za razdoblje nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o službi u oružanim snagama („Narodne novine“, broj 76/07) u članku 97. iza stavka 6. dodan je stavak 7., a koji određuje da će se dežurstvo kao rad dulji od punog radnog vremena koji se ne smatra prekovremenim radom urediti rasporedom tjednog i dnevnog radnog vremena, a dodaci za dežurstvo odredit će se posebnim propisima kojima se uređuju dodaci na plaću.

Prema tome, a slijedom propisa koji uređuju rad djelatnih vojnih osoba, postoje kategorija prekovremenog rada, te rada u dežurstvu i na straži.

Navedeno proizlazi iz odredaba sljedećih propisa:

Odredbom iz čl. 97. st. 1. ZSOSRH/07 propisano je da rad dulji od punog radnog vremena (u daljnjem tekstu: prekovremeni rad) djelatna vojna osoba službenik i namještenik obvezan je obavljati:

- kad su zapovjeđene mjere pripravnosti,

- u slučaju uzbune u vojnoj postrojbi,

- tijekom vojne vježbe,

- tijekom elementarnih nepogoda i drugih opasnosti.

U st. 2. propisano je da se na rad iz st. 1. ne primjenjuju vremenska ograničenja propisana općim propisima.

U st. 3. propisano je da su prekovremeni rad djelatna vojna osoba službenik i namještenik obvezni obavljati i zbog drugih neodgodivih poslova čije bi prekidanje dovelo do štetnih posljedica.

U st. 4. je propisano da rad iz st. 3. ovog članka može trajati najdulje 30 radnih dana tijekom kalendarske godine.

U st. 5. je propisano da djelatnoj vojnoj osobi službeniku i namješteniku pripada povećana plaća za prekovremeni rad pod uvjetima i u iznosu koji su uređeni općim propisima.

U st. 6. određeno je da se pravo na povećanu plaću za prekovremeni rad ne ostvaruje ako je moguće organizirati preraspodjelu radnog vremena.

U st. 7. propisano je da će se dežurstvo kao rad dulji od punog radnog vremena koji se ne smatra prekovremenim radom urediti rasporedom tjednog i dnevnog radnog vremena, a dodaci za dežurstvo uredit će se posebnim propisom kojim se uređuju dodaci na plaću.

Odredbama Pravilnika o dodatku na plaću i načinu isplate plaće pripadnika Oružanih snaga Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 6/03, 75/03, 34/05 i 50/08) propisani su dodaci na plaću i način isplate plaće za pripadnike Oružanih snaga Republike Hrvatske.

Odlukom o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika ("Narodne novine", broj 9/03) propisana je duljina tjednog radnog vremena od 40 sati tjedno koje se raspoređuje u pravilu od ponedjeljka do petka, s time da dnevno radno vrijeme u pravilu se raspoređuje od 8,00 do 16,00 sati, a u dnevno radno vrijeme uključen je i dnevni odmor od 30 minuta koji se u pravilu koristi između 11,00 do 14,00 sati. Iznimno je propisano da se djelatnim vojnim osobama raspoređenim u Ministarstvu obrane dnevno radno vrijeme traje od 8,30 do 16,30 sati za koji koriste dnevni odmor na isti način kao prije naveden.

Prije navedenom odredbom čl. 97. ZSOSRH/07 propisana su prava za djelatne vojne osobe koje oni imaju s osnove prekovremenog rada, te posebno prava s osnove dežurstva. Prema tome, za zaključiti je da se radi o različitim kategorijama koje podrazumijevaju različitu regulaciju prava koja djelatnim vojnim osobama pripadaju za rad dulji od punog radnog vremena kada oni rade prekovremeno, od onih prava koje oni imaju kad rade u dežurstvu. Naime, iz odredbe čl. 97. st. 7. ZSOSRH/07 nedvojbenim proizlazi da se dežurstvo ne smatra prekovremenim radom o kojem govori ta odredba zakona, dok će se dodaci za dežurstvo odrediti posebnim propisima kojima se uređuju dodaci na plaću.

Međutim, taj posebni propis nije donesen za ovdje utuženo sporno razdoblje već je donesen tek Pravilnikom o izmjenama i dopunama Pravilnika o dodatku na plaću i načinu isplate plaće ("Narodne novine", broj 118/09) koji je stupio na snagu 1. listopada 2009. Tim je Pravilnikom raniji Pravilnik izmijenjen tako da su dodane u čl. 4. nove točke i to dodatak za dežurstvo i dodatak za obavljanje stražarske službe, kao što su i dodani novi članci 17.a do 17.b koji pobliže propisuju način određivanja naknade djelatnoj vojnoj osobi u stražarskoj službi.

Dakle, u spornom razdoblju, a sukladno čl. 97. st. 7. ZSOSRH/07, nije postojao posebni provedbeni propis koji bi regulirao pitanje naknade plaće za dežurstvo odnosno za obavljanje stražarske službe.

Budući da se provedbeni propis (izmjene Pravilnika) ne mogu retroaktivno primjenjivati, nižestupanjski sudovi su pravilno u spornom razdoblju primijenili odredbe čl. 7. i čl. 41. ZR kao i čl. 14. ZSOSRH/07, kao i odredbu čl. 39. Kolektivnog ugovora, odnosno čl. 44. Kolektivnog ugovora iz 2008. Naime, ne može činjenica da država nije donijela provedbeni propis ići na štetu tužitelja, već naprotiv, u takvoj situaciji se primjenjuju opći propisi na čiju supsidijarnu primjenu upućuje i čl. 14. ZSOSRH/07. Tako je i Europski sud za ljudska prava u presudi Gashi protiv Republike Hrvatske od 13. prosinca 2007. (paragraf 40.) naveo da rizik svake greške što ju napravi državno tijelo trebala snositi država, a propusti države se ne smiju ispravljati na štetu građana.

Tuženik je tužitelju u spornom razdoblju samo djelomično na ime prekovremenog rada, pa tako i za dežurstva ili stražu, priznavao slobodne dane, te nije sporno da tužitelju u navedenom razdoblju nije u cijelosti omogućio korištenje slobodnih dana niti mu je isplatio naknadu.

U odnosu na pitanja tužitelja koja postavlja u podnesenoj reviziji, tužitelj zapravo ističu da smatraju pogrešnim pravno stajalište nižestupanjskih sudova koji su mu u utuženom spornom razdoblju za dežurstva i obavljanje stražarske službe kao prekovremeni rad priznali šesnaest sati rada dnevno, a ne i više od toga.

Pritom tužitelj smatra da se odmor za vrijeme obavljanja tih vrsti službi, koji je kod stražarske službe u trajanju od četiri puta po dva sata za vrijeme dvadeset četiri sata, ne može smatrati prekidom rada odnosno dnevnim odmorom, već da i to vrijeme treba uračunati u ukupno radno vrijeme jer radno vrijeme ne čini samo efektivan rad nego i vrijeme obvezne prisutnosti na radu.

Prema ocjeni ovog suda, u situaciji kad je tužitelj višednevno obavljao poslove dežurstva ili straže, životno je i logično da kao djelatna vojna osoba koja zbog same činjenice izvršavanja takve vrste rada ne može napustiti mjesto rada, ima pravo na slobodno vrijeme, u kojem se odmara po osam sati dnevno. Tako provedeno vrijeme, izvan stvarno odrađenih sati rada, unatoč obveznoj prisutnosti tužitelja na mjestu rada, ne može se smatrati prekovremenim radom, te se stoga i prilikom isplate plaće ne može vrednovati kao neprekidan rad u trajanju od dvadeset četiri sata.

Stoga se, uzimajući u obzir sve navedeno, rad djelatne vojne osobe za vrijeme službe dežurstva i stražarske službe dulji od punog radnog vremena, prilikom isplate plaće ne može u spornom razdoblju vrednovati kao neprekidan rad u trajanju od dvadeset četiri sata, a pod koji rad bi se računao i dnevni odmor u trajanju od osam sati. Pravno stajalište da nije fizički moguće te da nije životno da bi djelatnik obavljao rad dvadeset četiri sata dnevno i u kontinuitetu od sedam dana uzastopno, ovaj sud je već zauzeo u odluci ovoga suda broj Revr- 753/09 od 17. studenoga 2009.

S obzirom na to da drugostupanjski sud u ovoj pravnoj stvari rad djelatne vojne osobe za vrijeme dežurstva i stražarske službe nije vrednovao kao neprekidan rad u trajanju od dvadeset četiri sata već je od cjelodnevnog rada oduzimao po osam sati odmora i na taj način prihvatio nalaz i mišljenje financijskog vještaka, pravilno je primijenio materijalno pravo iz čl. 14. i čl. 97. st. 6. ZSOSRH/07, kao i čl. 39., odnosno čl. 44. Kolektivnog ugovora.

Slijedom navedenoga revizije tužitelja i tuženice nisu osnovane pa ih je valjalo odbiti na temelju odredbe iz čl. 393. ZPP.

Zagreb, 15. studenoga 2016.

Predsjednik vijeća:

Aleksandar Peruzović, v.r.