Revr-349/2012-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revr 349/12-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. Ž. iz S., zastupanog po punomoćniku I. Ž., odvjetniku iz S. D., protiv tuženika R. d.o.o. iz S., zastupanog po zakonskom zastupniku - direktoru H. R. i punomoćnici M. B., odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu M. B. i G. L. iz S., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza ugovora o radu te vraćanja na rad i isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu posl. br. Gžrs-52/11-2 od 22. rujna 2011., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu posl. br. P-13/10 od 14. veljače 2011., u sjednici održanoj 10. srpnja 2012.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom odbijene su žalbe tužitelja i tuženika i potvrđena je prvostupanjska presuda kojom je:

- u stavu I., utvrđeno da je na temelju sklopljenog Ugovora o radu od 1. studenoga 2006. zasnovan radni odnos tužitelja s tuženikom na neodređeno vrijeme,

dok su

- u stavu II., odbijeni tužbeni zahtjevi:

- na utvrđenje da je nedopuštena odluka od 30. studenoga 2009., a kojom je tuženik otkazao ugovor o radu zaključen s tužiteljem 1. studenoga 2006., te da radni odnos zasnovan tim ugovorom nije prestao,

- na obvezivanje tuženika vratiti tužitelja na radno mjesto iz ugovora o radu od 30. studenoga 2009. (na radno mjesto radnika u ribogojilištu, i to s mjestom rada u ribogojilištu P., ribogojilište S.),

- na obvezivanje tuženika isplatiti tužitelju neisplaćene plaće od 5.500,00 kn bruto mjesečno za razdoblje od 1. prosinca 2009. pa do pravomoćnosti presude, sve s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama i naknadom parničnog troška,

te odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je izjavio reviziju zbog „pogrešne primjene odredbi iz članaka 110 do 112 Zakona o radu, koje uređuju obvezno postupanje poslodavca prilikom otkaza ugovora o radu zbog povreda obveza iz radnog odnosa“. Prijedlog tužitelja je da se drugostupanjska presuda preinači i tužbeni zahtjevi usvoje.

Tuženik nije odgovorio na reviziju.

Revizija nije osnovana.

Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392. a. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11 - dalje: ZPP-a), a koja se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbom čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11) primjenjuje na ovaj spor, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Suprotno tvrdnji revidenta, pobijana presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a), s jasnim razlozima - iz kojih se može provjeriti, a kako je njome drugostupanjski sud odgovorio na sve žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora, nije ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, na koju revident suštinski upućuje tvrdnjom da obrazloženje osporene presude ne sadrži razloge koji bi je opravdavali.

Navodi kojima revident dovodi u pitanje utvrđenje drugostupanjskog suda o povredi radnih obveza koja mu je stavljena na teret, i to tvrdnjom da tuženik nije ponudio niti jedan dokaz o postojanju krivnje „za predmetni pomor ribe“ i „svu je krivnju neosnovano prebacio“ na njega, te da u postupku nije utvrđen „pravi razlog uginuća ribe“, u biti su samo prigovori činjenične naravi kojima iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza - koja je različita od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, te stavove o načinu odlučivanja o tužbenom zahtjevu, a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (argument iz odredaba čl. 385. ZPP-a), te navode ne može razmatrati ni ovaj sud.

Uostalom, pravo na ocjenu provedenih dokaza pridržano je za prvostupanjski sud (prema odredbi čl. 8. ZPP-a), kojemu pripada i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa postupanjem prema tim ovlastima i time što je o propustu tužitelja u izvršenju obveze čišćenja ribogojilišta zaključio ocjenom iskaza saslušanih svjedoka i činjenice što su nakon pomora ribe ribogojilište morala (ispravljajući propust tužitelja) dva radnika čistiti čak dva sata - a o nedostatku kisika u bazenima, kao razlogu pomora ribe, ocjenom činjenice što je nakon uspostave (čišćenjem bazena) normalnog protoka vode spašen „ostatak ribe u spornom bazenu br. 7.“, nižestupanjski sudovi nisu povrijedili neku od postupovnih odredaba.

Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

Predmet spora je zahtjev na utvrđenje nedopuštenim otkaza ugovora o radu kojeg je tuženik dao tužitelju odlukom od 30. studenoga 2009. te na obvezivanje tuženika vratiti tužitelja na radno mjesto radnika u ribogojilištu, i to s mjestom rada u ribogojilištu P. - S., kao i platiti mu zaradu izgubljenu u razdoblju od nezakonitog prestanka radnog odnosa.

Sporno je u revizijskom stadiju:

- je li tuženik o otkazu ugovora o radu tužitelju odlučio Odlukom o izvanrednom otkazu ili Odlukom o osobno uvjetovanom otkazu, obzirom da je Odluku sastavio na obrascu za osobno uvjetovani otkaz,

- je li tuženik osporenu Odluku o otkazu donio iz opravdanog razloga i u pravilno vođenom postupku, odnosno čini li postupanje tužitelja (na kojem se temelji Odluka tuženika) osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa koja opravdava izvanredni otkaz ugovora o radu, a sve u smislu odredbe čl. 114. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04, 137/04 - pročišćeni tekst i 68/05 - dalje: ZR-a).

U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

- da je tužitelj 1. studenoga 2006. s tuženikom sklopio ugovor o radu na neodređeno vrijeme (iako je u ugovoru naznačeno da se zaključuje na određeno vrijeme) za obavljanje poslova radnika u ribogojilištu P., a u okviru poslova radnog mjesta imao je (uz ostalo) obvezu čuvati i čistiti ribogojilište, s time da je čišćenje ribogojilišta obuhvaćalo poslove čišćenja ulaznih i izlaznih zapornica na bazenima ribogojilišta, a sve kako bi u svakom bazenu bio omogućen protok vode, odnosno kako ne bi došlo do „začepljenja“ zapornica (budući su bazeni bili na otvorenom i u blizini drveća, te se u njima stvarala „nečistoća od lišća i trave“) i (time) sprečavanja dotoka kisika u bazenima,

- da je nakon sklapanja ugovora o radu tužitelj na poslovima radnika u ribogojilištu P. radio više od tri godine te bio i morao biti dovoljno upoznat s načinom čišćenja i održavanja ribogojilišta (koje se, prema kazivanju tužitelja, moglo obići „za 10 minuta ili za sat vremena, ovisno o kvaliteti rada“),

- da je 29. studenoga 2009., a nakon što je (oko 14,00 sati) preuzeo posao od poslovođe Z. K. i već očišćeno ribogojilište, u popodnevnoj smjeni, tužitelj propustio izvršiti čišćenje bazena, zbog čega je (obzirom da se nivo vode u bazenu izjednačio sa nivoom vode u doticajnim kanalima ribogojilišta) došlo do ograničenog protoka vode kroz bazene tako da je već oko … sati u „spornom“ bazenu 7. (jer je „voda u bazenu stajala i nije mogla otjecati“) „riba ostala bez kisika“ i samo zbog toga uginula,

- da do pomora ribe nije došlo zbog toga jer je u bazenu br. 7. bilo previše ribe, već jer je taj bazen i prije i nakon navedenog događaja, pa i u nepovoljnijim vremenskim uvjetima (ljeti), bio opterećen s velikim brojem riba no unatoč tome nije došlo do uginuća riba, obzirom bi u njemu bio osiguran (za razliku od predmetnog slučaja: čišćenjem ribogojilišta) kontinuirani protok vode, kojim je protokom riba dobivala dovoljno kisika,

- da je „Odlukom o osobno uvjetovanom otkazu ugovora o radu“ od 30. studenoga 2009. tuženik otkazao ugovor o radu tužitelju (prema obrazloženju Odluke) „zbog teške povrede radnih obveza iz koje je proizašla šteta za tvrtku“, i to bez određenja otkaznog roka i prava tužitelja na otpremninu,

- da je 14. prosinca 2009. tužitelj izjavio prigovor na Odluku o otkazu - kojeg tuženik nije prihvatio, nakon čega je 30. prosinca 2009., u zakonskom roku u odnosu na tu Odluku, tužitelj zatražio sudsku zaštitu prava kojeg drži povrijeđenim.

Na temelju istaknutih utvrđenja, koja sada ne mogu biti predmetom preispitivanja (argument iz odredaba čl. 385. ZPP-a), drugostupanjski sud je prijeporne tužbene zahtjeve ocijenio neosnovanim i (potvrđivanjem prvostupanjske presude) odbio, i time je pravilno primijenio materijalno pravo.

Odredbom čl. 114. st. 1. ZR-a (ili 107. st. 1. ZR-a, u izvornom tekstu Zakona) propisano je: “Poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznoga roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili zbog neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć”.

Postojanje opravdanog razloga za otkaz u smislu odredbe čl. 119. st. 1. ZR-a mora dokazati poslodavac.

Prema shvaćanju revizijskog suda, a polazeći od toga da svaki slučaj valja individualizirati i da odluka o dopuštenosti otkaza ugovora o radu ovisi o okolnostima konkretnog slučaja, u ovome slučaju konkretne (utvrđene) okolnosti opravdavaju shvaćanje drugostupanjskog suda da je tuženik dokazao postojanje opravdanih razloga za izvanredni otkaz ugovora o radu sklopljenog s tužiteljem.

Sukladno odredbi čl. 7. st. 1. ZR-a “radnik je obvezan prema uputama poslodavca datim u skladu s naravi i vrstom rada osobno obavljati preuzeti posao”, dok je odredbom čl. 9. st. 1. ZR-a propisano: “u radnom odnosu poslodavac i radnik dužni su pridržavati se odredbi ovoga i drugih zakona, međunarodnih ugovora koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom i objavljeni, drugih propisa, kolektivnih ugovora i pravilnika u svezi s radnim odnosom”.

Kod ocjene postoje li razlozi za izvanredni otkaz ugovora o radu valja imati na umu ponašanje radnika u odnosu na obveze koje proizlaze iz naravi posla kojeg je morao obavljati.

Priroda poslova koje je tužitelj morao obavljati kod tuženika - na čišćenju bazena s ribom kako bi omogućio odgovarajući protok vode bazenima s dovoljnom količinom kisika, koju prirodu karakterizira potreba za odgovornim ponašanjem i (time) pažljivim i stalnim praćenjem čistoće bazena i protoka vode - a u svezi koje je prirode neophodno ponašanje u smislu prethodno navedenih odredaba čl. 7. st. 1. i čl. 9. st. 1. ZR-a, zahtijeva savjesnog, korektnog, discipliniranog radnika - koji će poštivati propisano ili uobičajeno i naloženo mu ponašanje i voditi brigu o imovini poslodavca i njegovoj djelatnosti, pa je tuženik imao pravo očekivati i zahtijevati i od tužitelja (kao uostalom i od svih svojih radnika) da savjesno i korektno ispunjava svoje ugovorene radne obveze - u smislu odredaba čl. 4., 6. i 8. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 i 41/08) i odredbe čl. 10. ZR-a.

Tužitelj se, prema prosudbi i revizijskog suda, nije ponašao u skladu s takvim standardom ponašanja - s kojim je morao štititi interese poslodavca i njegovu imovinu, slijedom čega su (obzirom se ono što je učinio, a posljedično s čime je došlo do pomora 437 kilograma ribe i štete za tuženika, ne može okarakterizirati primjerenim i profesionalnim postupanjem) nižestupanjski sudovi pravilno ocijenili (sve u smislu citirane odredbe čl. 114. st. 1. ZR-a) da je ponašanjem od 29. studenoga 2009. tužitelj počinio osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa koja po svojoj težini i karakteru, a uz uvažavanje svih okolnosti i interesa tužitelja i tuženika, ukazuje da nastavak radnog odnosa tužitelja kod tuženika više nije moguć i (time) opravdava tužitelju dani izvanredni otkaz ugovora o radu.

Uostalom tužitelj u odnosu na takvo shvaćanje u reviziji niti ne navodi u čemu bi se sastojala pogrešna primjena materijalnog prava, već osporava ocjenu provedenih dokaza po nižestupanjskim sudovima i utvrđeno činjenično stanje, a iz tog razloga se revizija ne može izjaviti (u smislu već navedene odredbe čl. 385. ZPP-a).

Neosnovano se u reviziji ističe i da je kod donošenja odluke o otkazu povrijeđena odredba čl. 110. st. 2. ZR-a, jer da tužitelju nije omogućeno da iznese svoju obranu.

Prema navedenoj zakonskoj odredbi, prije redovitog ili izvanrednog otkazivanja uvjetovanog ponašanjem ili radom radnika, poslodavac je dužan omogućiti radniku da iznese svoju obranu, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini.

Pravilnim se, međutim, prihvaća i zaključak nižestupanjskih sudova da su u konkretnom slučaju postojale okolnosti zbog kojih opravdano nije omogućeno tužitelju da iznese svoju obranu, a sve budući je iz ponašanja tužitelja te iz posljedica i takvog ponašanja (u okviru kojih je posljedica narušen odnos povjerenja koji svaki poslodavac mora imati prema svom radniku) jasno da od poslodavca nije niti bilo osnovano očekivati da to učini.

Konačno, pravilnim se prihvaća i shvaćanje nižestupanjskih sudova da za odluku o predmetu spora nije odlučno kako je tuženik nazvao osporenu Odluku o otkazu ugovora o radu i na kojem je obrascu ovu napisao, pa da, a budući su odlučni razlozi otkaza i stvarni sadržaj Odluke (koja ne sadrži odredbe o otkaznom roku i otpremnini, svojstvene odlukama o redovitom otkazu ugovora - u smislu odredaba čl. 120. i 125. ZR-a, a temelji se na povredi obveze iz radnog odnosa učinjenoj po tužitelju), osporena Odluka tuženika ima značaj odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu iako je tuženik u njoj istakao da je donosi na temelju odredbe čl. 106. st. 1. podstavak 2. ZR-a, dakle kao odluku o redovitom (i osobno uvjetovanom) otkazu.

Stoga, a budući iz izloženog proizlazi da nije osnovan tužbeni zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti osporene odluke tuženika o otkazu ugovora o radu zaključenog s tužiteljem, a s time u svezi niti zahtjev (kojeg tužitelj temelji na pogrešnom shvaćanju da je otkaz ugovora nedopušten) za vraćanje tužitelja na rad i isplatu neisplaćenih mu primanja, ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena - pa je reviziju tužitelja valjalo odbiti kao neosnovanu (na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a).

U Zagrebu, 10. srpnja 2012.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.