Kžzp-22/2012-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Kžzp 22/12-3

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda Zlate Lipnjak-Bosanac kao predsjednice vijeća te Melite Božičević-Grbić i Miroslava Šovanja kao članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Jasmine Štrucelj kao zapisničara, u pravnoj stvari predlagatelja L. I. d.o.o. iz Lj., Republika Slovenija i A. P. iz Lj., Republika Slovenija, koje zastupaju punomoćnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda I. Š. i B. V. iz Z., protiv protustranke Republike Hrvatske, koju zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Zadru, Građansko-upravni odjel, odlučujući o žalbi predlagatelja podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Zadru od 23. siječnja 2012. broj Kzp-13/11, zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku, dana 3. travnja 2012.,

r i j e š i o j e:

I. Povodom žalbe predlagatelja, a po službenoj dužnosti ukida se rješenje Županijskog sud u Zadru od 23. siječnja 2012. broj Kzp-13/11 u odnosu na predlagatelja A. P. i rješava:

Odbacuje se zahtjev predlagatelja A. P. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku kao nedopušten.

II. Odbija se žalba predlagatelja L. I. d.o.o. kao neosnovana te se u odnosu na tog predlagatelja potvrđuje rješenje Županijskog suda u Zadru od 23. siječnja 2012. broj Kzp- 13/11.

III. Uslijed odluke pod točkom I. žalba predlagatelja A. P. je bespredmetna.

Obrazloženje

Županijski sud u Zadru je rješenjem od 23. siječnja 2012. broj Kzp-13/11 odbio zahtjev predlagatelja L. I. d.o.o. i A. P. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku kao neosnovan.

Protiv tog rješenja su predlagatelji L. I. d.o.o. i A. P. putem punomoćnika B. V. i I. Š., odvjetnika iz Z., pravovremeno podnijeli žalbu bitne povrede odredaba postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava te predlažu da se žalba uvaži, prihvati zahtjev predlagatelja i odredi primjerena naknada predlagateljima zbog dugotrajnosti vođenja postupka, podredno da se prvostupanjsko rješenje ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje.

U odnosu na predlagatelja A. P.

Ispitujući pobijano rješenje, povodom žalbe, vijeće sudaca Vrhovnog suda Republike Hrvatske utvrdilo je da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo u odnosu na predlagatelja A. P., a na koju povredu sukladno odredbi čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08 i 123/08 – ispravak, 57/11 i 148/11 - pročišćeni tekst – dalje u tekstu: ZPP), drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

Iz činjeničnog opisa djela u kaznenom predmetu u odnosu na koji su predlagatelji podnijeli zahtjev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku, ne proizlazi da je predlagatelj A. P. oštećenik u tom kaznenom predmetu. Naime, u opisu djela izričito je navedeno da je optuženik oštetio poduzeće L. I. d.o.o. za iznos od 135.420,00. Punomoćnik predlagatelja je zatim na raspravi 8. svibnja 2009. u tom kaznenom postupku postavio imovinskopravni zahtjeva u iznosu od 17.150,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti sa kamatom od 10. kolovoza 2003. pa do isplate.

Prema čl. 27. st. 1. Zakona o sudovima („Narodne novine“ 150/05, 16/07, 133/08, 153/09, 116/10, 122/10 - pročišćeni tekst, 116/10, 27/11 i 130/11 - dalje u tekstu: ZS) stranka u sudskom postupku koja smatra da nadležni sud nije odlučio u razumnom roku o njezinom pravu ili obavezi ili o sumnji ili optužbi za kažnjivo djelo, može neposredno višem sudu uputiti zahtjev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku.

Oštećenik u postupcima u kojima optužbu zastupa državni odvjetnik, stječe legitimaciju za podnošenje zahtjeva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku danom postavljanja imovinskopravnog zahtjeva u kaznenom postupku, jer se tek od tada odlučuje o njegovom pravu u tom postupku, a koje pravo je građansko pravne prirode. Ovo stoga jer je prema odredbi čl. 170. st. 1. toč. 7. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02 i 115/06 – dalje u tekstu: ZKP/97) stranka u kaznenom postupku je tužitelj i okrivljenik, a oštećenik tek isticanjem imovinskopravnog zahtjeva dolazi u poziciju da sud u kaznenom postupku odlučuje o nekom njegovom pravu.

Kako iz činjeničnog opisa djela ne proizlazi da je predlagatelj A. P. oštećenik u kaznenom postupku u odnosu na koji je podnio zahtjev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku, on ne može niti postaviti imovinskopravni zahtjev pa nema aktivnu legitimaciju za podnošenje zahtjeva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku niti jer može steći.

Kada se prvostupanjski sud upustio u ocjenu osnovanosti zahtjeva u odnosu na tog predlagatelja, pogrešno je primijenio materijalno pravo, a čijom pravilnom primjenom je zahtjev u odnosu na predlagatelja A. P. je trebalo odbaciti kao nedopušten. Stoga je povodom žalbe predlagatelja, a po službenoj dužnosti, zahtjev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u odnosu na predlagatelja A. P. je trebalo odbaciti, uslijed čega je žalba tog predlagatelja postala bespredmetna.

U odnosu na predlagatelja L. I. d.o.o.

U žalbi predlagatelj L. I. d.o.o. navodi da prvostupanjsko rješenje pobija zbog bitne povrede postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, a iz sadržaja žalbe proizlazi da je uperena na pobijanje pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja i pobijanje pravilne primjene materijalnog prava.

Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da pravo odlučno razdoblje započinje kada je oštećenik, ovdje predlagatelj L. I. d.o.o., postavio imovinskopravni zahtjev u kaznenom postupku i traje do donošenja prvostupanjske odluke povodom zahtjeva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku te iznosi 2 godine, 8 mjeseci i 15 dana, a ne kako je očito omaškom naveo prvostupanjski sud, 2 godine i 8 mjeseci.

Nisu osnovani žalbeni navodi da pravno odlučno razdoblje treba računati od trenutka podnošenja kaznene prijave jer u kaznenim postupcima u kojima optužbu zastupa državni odvjetnik, oštećenik tek postavljenjem imovinskopravnog zahtjev dolazi u situaciju da sud u kaznenom postupku odlučuje o nekom njegovom pravu.

Pravilan zaključak prvostupanjskog suda da ukupna duljina pravno odlučnog razdoblja, bez obzira na određena razdoblja neaktivnosti suda, još uvijek ne predstavlja povredu prava predlagatelja na suđenje u razumnom roku, predlagatelj L. I. d.o.o. žalbenim navodima nije doveo u pitanje.

Stoga kako žalbom predlagatelja L. I. do.o.o nije dovedena u pitanje pravilnost i osnovanost prvostupanjskog rješenja u odnosu na tog predlagatelja niti su u odnosu na njega nađene povrede na koje sud pazi po službenoj dužnosti, to je žalbu u tom dijelu trebalo odbiti kao neosnovanu.

Slijedom navedenog, a na temelju članka 380. točka 2. i 3. ZPP, u svezi s pravnim pravilom iz paragrafa 21. Zakona o sudskom izvanparničnom postupku iz 1934., koji se primjenjuje na temelju odredbe iz članka 2. Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. („Narodne novine“ 73/91), riješeno je kao u izreci.

U Zagrebu 3. travnja 2012.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Jasmina Štrucelj, v.r.

Zlata Lipnjak-Bosanac, v.r.