I Kž-214/2001-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-214/01-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Katice Jelić, kao predsjednice vijeća, te Zlate Lipnjak-Bosanac i Senke Klarić-Baranović, kao članova vijeća i više sudske savjetnice Jasmine Dolmagić, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. Z. B., zbog kaznenog djela iz čl. 79. st. 1. KZRH, odlučujući o žalbi optuženika podnijetoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 29. studenog 2000. godine broj Kzm-2/99, u sjednici održanoj dana 21. ožujka 2002. godine, u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Petra Pulišelića,

p r e s u d i o j e:

I. Djelomično se prihvaća žalba optuženika, preinačuje se presuda suda prvog stupnja u odluci o kazni i opt. Z.B. za kazneno djelo silovanja iz čl. 79. st. 1. KZRH, zbog kojeg je proglašen i krivim po tom propisu, osuđuje se na kaznu zatvora u trajanju od 4 (četiri) godine, u koju mu se kaznu temeljem čl. 45. st. 1. OKZRH uračunava i vrijeme provedeno u pritvoru od 10. prosinca 1996. do 14. siječnja 1997. godine.

II. Žalba opt. Z.B. u ostalom dijelu odbija se kao neosnovana, i potvrđuje se nepreinačeni dio prvostupanjske presude.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijskog suda u Zagrebu proglašen je krivim opt. Z.B. zbog kaznenog djela iz čl. 79. st. 1. KZRH, te osuđen na kaznu zatvora u trajanju od pet godina, u koju mu je kaznu uračunato i vrijeme provedeno u pritvoru kako to proizlazi iz izreke pobijane presude.

Protiv te presude žalbu je podnio optuženik po svom branitelju M.U., odvjetniku iz Z., iz žalbenih osnova bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona, te odluke o kazni, s prijedlogom da utvrđenog

se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Odgovor na žalbu nije podnijet.

Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske u svom pismenom prijedlogu stavljenom na temelju čl. 373. st. 1. ZKP predložio je da se žalba optuženika odbije kao neosnovana i potvrdi prvostupanjska presuda.

Žalba optuženika djelomično je osnovana, i to samo u pogledu odluke o kazni.

Nije u pravu optuženik kad pobija prvostupanjsku presudu zbog bitnih postupovnih povreda.

U žalbi se navodi da je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP, jer da je izreka presude nerazumljiva, proturječna sama sebi i razlozima presude, te da o odlučnim činjenicama postoji znatnija proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju isprava, ili zapisnika o iskazima danim u postupku, i samih tih isprava i zapisnika, kod čega žalba upućuje na nepostojanje tragova ozljeda na oštećenici, o naknadnoj prisutnosti oštećenice u kafiću L. poslije događaja, uz nesuglasje iskaza svjedoka o toj činjenici, o kontaktima obitelji oštećenice s obitelji optuženika u svezi imovinsko-pravnog zahtjeva, kao i dvojbenost ozbiljnosti prijetnje zbog čega smatra da je vjerodostojnost iskaza same oštećenice u cjelini upitan, pa žalba smatra da kazneno djelo koje se stavlja na teret optuženiku nije dokazano.

Izložene, u žalbi opširnije obrazložene tvrdnje žalitelja nisu osnovane, jer suprotno njima, izreka presude je jasna i razumljiva, sukladna je razlozima presude sadržanim u njenom obrazloženju, i između tih razloga nema proturječja, niti postoji znatnije proturječje između činjeničnih zaključaka suda, utemeljenih na izvedenim dokazima i samih tih dokaza, pri čemu se upućuje na potpunu i pravilnu ocjenu vjerodostojnosti iskaza same oštećenice, kao i nalaz i mišljenje kriminalističkog vještaka za kontaktne tragove, nalaz i mišljenje kriminalističkog vještaka za biološke tragove, kao i naknadno provedeno vještačenje provođenjem DNA analize, te zaključke iz tog vještačenja, iz čega je sud prvog stupnja sa potpunom sigurnošću utvrdio počinjenje odnosnog kaznenog djela.

Dakle, u pogledu odlučnih činjenica nema proturječja u iskazu oštećenice T.H., kao i njene sestre D.H., te G.M. o okolnostima o kojima im je pričala oštećenica, te ono što su oni uočili na temelju vlastitog zapažanja, dok je prvostupanjski sud svoje činjenične zaključke utemeljio ne samo na jednom dokazu, iskazu oštećenice, nego i na ostalim dokazima, posebno provedenim vještačenjima kontaktnih tragova, bioloških tragova, DNA analizi, pa tako i na iskazima ostalih svjedoka M.H., S.B., te M.M., kao i F.K.

Iz izloženih razloga, pobijanom presudom nije, dakle, počinjena bitna postupovna povreda iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP.

Time što je optuženik proglašen krivim za kazneno djelo iz čl. 79. st. 1. KZRH, a ne oslobođen optužbe, nije time počinjena povreda zakona, jer se postojanje takove povrede prosuđuje uvijek prema činjeničnom stanju koje je utvrđeno izrekom presude, a ne nekom drugom, onom kakva bi po stajalištu žalitelja trebalo biti utvrđeno. Iz činjeničnog opisa djela navedenog u izreci pobijane presude proizlaze svi bitni elementi upravo kaznenog djela silovanja iz čl. 79. st. 1. KZRH zbog kojeg je optuženik i proglašen krivim, pa nema povrede zakona na koju se žalitelj poziva.

Nije osnovana ni žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Osnovni prigovor žalitelja, u okviru ove žalbene osnove je nepostojanje tragova ozljeda na tijelu oštećenice.

Pritom je bitno reći da optuženik nije oglašen krivim zbog toga što je inkriminiranog dana oštećenica razdjevičena ili ne, već zato što je počinio kazneno djelo silovanja na štetu maloljetne oštećenice T.H., a nedostatak ozljeda na tijelu oštećenice, kako to s pravom zaključuje i sud prvog stupnja, nije odlučujući za ocjenu o postojanju djela, pa okolnost da su izostale povrede tijela imanentne ovoj vrsti kaznenog djela, istovremeno ne znači da nasilni spolni odnošaj nije obavljen, već je samo to da je optuženik pri slamanju otpora oštećenice koristio krajnje ozbiljnu prijetnju prema maloljetnoj oštećenici, a ne fizičku silu zbog koje se ona našla bespomoćnom.

Za žalitelja je nadalje sporno naknadna prisutnost oštećenice nakon događaja u kafiću L., zbog čega onda žalba suprostavlja iskaze svjedoka M.M. (poznanika optuženika), te majke oštećenice M.H., koja je o događaju obaviještena od svoje druge kćeri D.H. i G.M., pri čemu je svjedokinja M.H. ovu manje važnu činjenicu u svjedočkoj reprodukciji pogrešno vremenski označila, no sud prvog stupnja s pravom vjerodostojnim ocjenjuje iskaz oštećenice i svjedoka G.M. iz čijih iskaza proizlazi da je oštećenica posljednji put se našla u kafiću L. u nazočnosti djelatnika policije i očevidne ekipe.

Isto tako žalitelj dovodi u sumnju iskaze svjedoka M. i D.H. već i zbog njihovog prethodnog traženja imovinsko-pravnog zahtjeva, pri čemu treba reći, da sestra i majka oštećenice u smislu čl. 128. ZKP ionako ulaze u krug osoba, koje su ovlaštene da takav zahtjev u ime maloljetne oštećenice ostvaruju u parnici, pa su one mogle učestvovati u preliminarima koji su vođeni s obitelji optuženika (njegovom suprugom i bratom).

S druge strane žalitelj dovodi ponovno u pitanje ozbiljnost prijetnje maloljetnoj oštećenici, koja je nedvojbeno postojala kada se u dva navrata optuženik prijetio oštećenici da će ju ubiti i baciti u rijeku, koja prijetnja doista ima značaj krajnje ozbiljne prijetnje u uvjetima kada se ona kao petnaestogodišnjakinja našla sama s optuženikom noću, uz obalu rijeke u magli, kada doista ni od koga nije mogla očekivati da će joj priskočiti u pomoć, pri čemu prvostupanjski sud potpuno i pravilno ocjenjuje ozbiljnost prijetnje navođenjem objektivnih okolnosti zbog kojih je oštećenica i sama uočila da nema izbora u eventualnom bijegu, ili uvjeravanju optuženika da djelo ne počini, a njena bespomoćnost rezultirala je plakanjem, odguravanjem optuženika kako se to pravilno i obrazlaže u prvostupanjskoj presudi. U tim okolnostima spominjanje noža "an pasant", očito predstavlja pogrešnu tvrdnju suda prvog stupnja koja se ne odnosi na opisani događaj, što i sam prvostupanjski sud ispravlja u svom konačnom zaključku, kako je to obrazloženo na str. 7, alineja pretposljednja, tako da u tom dijelu nije bilo potrebe za intervencijom ovog drugostupanjskog suda, jer se očito radi o pogrešnom navođenju te činjenice koju je sam prvostupanjski sud naknadno ispravio.

Stoga, ocjenom naprijed izloženih dokaza prvostupanjski sud je na nedvojbeni način utvrdio da je do spolnog odnošaja došlo, u kojem sklopu su pravilno ocijenjeni i rezultati provedenog vještačenja s jedne strane, kako sudsko-medicinskog, tako i vještačenja bioloških tragova, te vještačenja kontaktnih tragova, uz provođenje DNA analize iz kojih izvedenih dokaza proizlazi da je potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje a uz to i djelatnost optuženika ispravno pravno označena kada je proglašen krivim zbog kaznenog djela iz čl. 79. st. 1. KZRH.

Nije stoga osnovana žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te povrede kaznenog zakona.

Osnovana je, međutim, žalba optuženika zbog odluke o kazni.

Iako je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve okolnosti koje su u smislu čl. 37. st. 1. OKZRH bile od utjecaja na odmjeravanje kazne optuženiku, očito je dao premali značaj utvrđenim olakotnim okolnostima, kada ga je osudio na kaznu zatvora u trajanju od pet godina.

Pritom je važno reći da je optuženik osoba srednje životne dobi, koja do sada nije osuđivana, a uz to je otac dvoje maloljetne djece o kojoj brine i koju uzdržava, kojim olakotnim okolnostima svakako treba dodati i veliki protek vremena od učina djela, kao i činjenicu da u događaju prema maloljetnoj oštećenici nije primjenjivao jaču fizičku silu.

Sve ostale utvrđene okolnosti, posebno one otegotne po sudu prvog stupnja predstavljaju ustvari zakonska obilježja kaznenog djela, pa im se kao takvima niti ne može dati značaj posebno otegotnih okolnosti zbog kojih bi optuženiku trebalo izreći strožu kaznu.

Stoga po ocjeni ovog drugostupanjskog suda bilo je primjereno optuženiku izreći kaznu zatvora u trajanju od četiri godine, jer će se tako izrečenom kaznom ostvariti svrhe i vidovi kažnjavanja iz čl. 31. u svezi s čl. 4. st. 2. OKZRH.

Stoga je u tom dijelu trebalo prihvatiti žalbu optuženika, te presuditi kao u izreci ove drugostupanjske presude na temelju čl. 390. st. 1. (toč. I.) i čl. 387. ZKP (toč. II).

U Zagrebu, 21. ožujka 2002. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Jasmina Dolmagić, v.r.

Katica Jelić, v.r.