I Kž-180/1996-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 180/1996-4

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ante Potrebice, kao predsjednika vijeća, te Milana Gudelja, Katice Jelić, Neve Šibl i Vesne Vrbetić, kao članova vijeća i više savjetnice Ileane Vinja, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. D. J. i dr. zbog kaznenog djela iz čl. 4. Zakona o kaznenim djelima podrivačke i terorističke djelatnosti protiv državnog suvereniteta i teritorijalne cjelovitosti Republike Hrvatske, odlučujući o žalbama optuženika podnesenim protiv presude Vojnog suda u Karlovcu od 22. studenog 1995. godine br. K-386/95, u sjednici održanoj 3. travnja 1996. godine, saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Ivana Maračića,

p r e s u d i o j e :

Odbijaju se žalbe optuženih D.J., Ž.G. i N.D. kao neosnovane i potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

O b r a z l o ž e n j e

Pobijanom presudom proglašeni su krivim opt. D.J., Ž.G. i N.D. zbog kaznenog djela iz čl. 4. Zakona o kaznenim djelima podrivačke i terorističke djelatnosti protiv državnog suvereniteta i teritorijalne cjelovitosti Republike Hrvatske, činjenično opisanog u izreci te presude, pa su temeljem istog zakonskog propisa osuđeni i to: opt. D.J. i Ž.G. svaki na kaznu zatvora u trajanju od osam godina, a opt. N.D. na kaznu zatvora u trajanju od šest godina.

Po čl. 45. st. 1. OKZRH optuženicima je u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme provedeno u pritvoru i to D.J. i N.D. od 6. kolovoza 1995. godine a Ž.G. od 4. kolovoza 1995. godine pa nadalje.

Istom presudom temeljem čl. 65. OKZRH svim optuženicima je izrečena sigurnosna mjera protjerivanja stranca iz Republike Hrvatske zauvijek, dok su po čl. 90. st. 4. ZKP oslobođeni u cijelosti naknade troška kaznenog postupka.

Protiv te presude optuženici su podnijeli žalbe, svaki osobno i po zajedničkom branitelju S.N. odvjetniku iz G., a zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, nepravilne primjene materijalnog prava i odluke o kazni, s istaknutim prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak ili preinači izricanjem blaže kaznene sankcije.

Državno odvjetništvo Republike Hrvatske, postupajući po čl. 360. st. 2. ZKP, predložilo je da se žalbe optuženika kao neosnovane odbiju.

Žalbe nisu osnovane.

Nisu u pravu optuženici kad ističu da je sud prvog stupnja ostvario bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 354. st. 1. toč. 1. ZKP, jer da su obrazloženje i izreka pobijane presude u suprotnosti s izvedenim dokazima.

Takva povreda odredaba kaznenog postupka nije počinjena, budući da je izreka presude jasna i sažeto sadrži sve bitne elemente kaznenog djela koje se stavlja na teret optuženicima, dok su razlozi obrazloženja presude o odlučnim činjenicama, koje su od važnosti za presuđenje u konkretnom slučaju sadržajni i logični, te u potpunom skladu s izrekom i nisu proturječni, kao niti izreka presude, stanju spisa i dokaznom materijalu.

U stvari prigovori optuženika u okviru žalbene osnove bitne povrede odredaba kaznenog postupka zapravo pobijaju pravilnost činjeničnog stanja utvrđenog po prvostupanjskom sudu, a što je, prema ocjeni žalitelja, rezultiralo i pogrešnom primjenom materijalnog prava.

Međutim, protivno navodima žalbe, sud prvog stupnja ne samo da je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, nego je pravilno primijenio i kazneni zakon, proglasivši optuženike krivim za kazneno djelo inkriminirano im optužnim aktom.

Žalitelji u svojim osobnim žalbama ponavljaju svoje obrane koje su iznijeli tijekom postupka, ali te su obrane svestrano razmotrene i ocijenjene po prvostupanjskom sudu, pa je sud ne samo na temelju navoda obrane, kako se to pogrešno tvrdi u žalbi branitelja, nego na temelju ukupnog rezultata provedenog postupka, pravilno zaključio o postojanju relevantnih činjenica koje ukazuju sa sigurnošću da se u postupanju optuženika ostvaruju sva objektivna i subjektivna obilježja utuženog kaznenog djela.

Kako je sud prvog stupnja za svoja utvrđenja i zaključke naveo jasne, sadržajne i veoma opsežne razloge koje Vrhovni sud u potpunosti prihvaća, na te razloge upućuju se i žalitelji, da ne bi došlo do nepotrebnog ponavljanja.

Temeljni je prigovor žalitelja da su bili prisilno, bez svog pristanka, dovedeni na bojište u Republiku Hrvatsku, a kako su to oni opisali u svojim obranama, pa da im nije dokazana tijekom postupka njihova namjera da se uključe u ratne operacije.

Suprotno pokušaju žalitelja da na izneseni način učine dvojbenim subjektivni odnos optuženika prema učinu kaznenog djela, sud prvog stupnja je s potpunom sigurnošću utvrdio da su se optuženici svjesno i voljno priključili ratnim operacijama u Republici Hrvatskoj, te uz navedene razloge u obrazloženju prvostupanjske presude valja dodati, da je općepoznato, barem to proizlazi iz službenih priopćenja, da u SFJ nisu vršene prisilne mobilizacije, već su postojali sabirni centri dobrovoljačkih jedinica za sudjelovanje u ratu u Republici Hrvatskoj ili u BiH, a sve radi obrane velikosrpske ideje i stvaranja tzv. velike Srbije, pa tako su se i optuženici, a kako je to pravilno utvrdio sud prvog stupnja, kao državljani Srbije dragovoljno prijavili i organizirano došli na privremeno okupirano područje Republike Hrvatske, te se zajedno s paravojnim postrojbama pobunjenog srpskog stanovništva s oružjem borili protiv hrvatskih snaga koje su ih i zarobile, a sve da bi održali tzv. RSK i onemogućili uspostavu pravnog poretka i povratka hrvatskog pučanstva na cjelokupni teritorij Republike Hrvatske.

Na temelju tako potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski sud je ispravno zaključio, da su se u radnjama optuženika stekli svi bitni elementi kaznenog djela iz čl. 4. Zakona o kaznenim djelima podrivačke i terorističke djelatnosti protiv državnog suvereniteta i teritorijalne cjelovitosti Republike Hrvatske, te proglasivši krivim optuženike za to djelo nije povrijedio kazneni zakon, pa su žalbe u tom pogledu neosnovane.

Nisu osnovane žalbe optuženika niti zbog izrečenih kazni.

Naime, radi se o teškom kaznenom djelu s visoko zaprijećenom kaznom, najmanje pet godina ili zatvorom od 20 godina, pa cijeneći težinu učinjenog djela, stupanj kaznene odgovornosti optuženika kao i

I Kž 180/96

značaj i stupanj ugrožavanja zaštićenog dobra, sud se nije ni približio predviđenom zakonskom maksimumu i po ocjeni Vrhovnog suda, kazna zatvora od osam odnosno šest godina, nije prestroga i s njom će se moći ostvariti svrha kažnjavanja predviđena zakonom, dok s blažim tretmanom optuženika to se ne bi moglo postići.

U smislu čl. 369. ZKP razmotrena je i odluka o sigurnosnoj mjeri iz čl. 65. OKZRH, pa je zaključeno da je sud prvog stupnja pravilno postupio, jer način izvršenja kaznenog djela i sve okolnosti ovog slučaja ukazuju na nepoželjnost daljnjeg boravka optuženika na teritoriju Republike Hrvatske.

Kako žalbeni razlozi nisu ostvareni, a niti su utvrđene povrede zakona iz čl. 366. st. 1. ZKP, valjalo je temeljem čl. 374. ZKP žalbe odbiti i presuditi kao u izreci.

U Zagrebu, 3. travnja 1996.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Ileana Vinja, v.r.

Ante Potrebica, v.r.