Kžm-64/2007-6 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Kžm 64/07-6

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Zlate Lipnjak Bosanac, kao predsjednice vijeća, te Melite Božičević Grbić, Ileane Vinja, Miroslava Šovanja i mr. sc. Branka Brkića, kao članova vijeća i višeg sudskog savjetnika Vojimira Katića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. I. P., zbog kaznenog djela iz čl. 90. u vezi s čl. 33. i dr. KZ, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici od 29. svibnja 2007. broj Kzm- 8/06, u sjednici održanoj dana 31. siječnja 2008., u prisutnosti zamjenice Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Marinke Orlić i branitelja optuženika M. B., odvjetnika iz Z.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se kao neosnovana žalba opt. I. P. i potvrđuje se prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijskog suda u Velikoj Gorici opt. I. P. je proglašen krivim zbog dva kaznena djela pokušaja ubojstva iz čl. 90. u vezi s čl. 33. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 105/04 i 84/05; u nastavku. KZ), te mu je temeljem tih odredbi uz primjenu čl. 57. st. 1. i 2. toč. d) KZ utvrđena kazna zatvora u trajanju od dvije godine za kazneno djelo na štetu I. G., te kazna zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci za kazneno djelo na štetu V. P., dok mu je zbog kaznenog djela teškog ubojstva u pokušaju iz čl. 91. toč. 1. KZ u vezi s čl. 33. KZ, na štetu J. G., utvrđena kazna zatvora u trajanju od osam godina. Temeljem čl. 60. st. 1. i 2. toč. c) KZ osuđen je na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvanaest godina, u koju mu je, temeljem čl. 63. st. 1. KZ, uračunato vrijeme provedeno u zadržavanju i pritvoru od 05. rujna 2006. pa nadalje. l. 75. KZ optuženiku je izrečena sigurnosna mjera obveznog psihijatrijskog Temeljem č

liječenja koja može trajati do prestanka razloga zbog kojih je primijenjena, u svakom slučaju do prestanka izvršenja kazne zatvora, a najdulje tri godine, dok je temeljem čl. 122. st. 4. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02, 115/06; u nastavku: ZKP) u cijelosti oslobođen dužnosti naknade troškova kaznenog postupka.

Protiv te presude žalbu je podnio optuženik po branitelju M. B., odvjetniku iz Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kazni te odluke o sigurnosnoj mjeri. Predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovni postupak pred potpuno izmijenjeno vijeće, odnosno da se preinači i oslobodi ga se optužbe, te da bude izvješten o sjednici drugostupanjskog vijeća.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Nakon što je spis sukladno čl. 373. st. 1. ZKP dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje, zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske predložio je u svom pisanom mišljenju da se žalba optuženika odbije.

Postupajući po zahtjevu stranaka sukladno čl. 374. st. 1. ZKP sjednica drugostupanjskog vijeća održana je u prisutnosti zamjenice Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Marinke Orlić te branitelja optuženika M. B., odvjetnika iz Z., a budući se optuženik nalazi u pritvoru i ima branitelja vijeće nije smatralo svrhovitim na sjednici vijeća osigurati njegovu nazočnost pa je ista održana sukladno čl. 374. st. 2. ZKP.

Žalba nije osnovana.

Žaleći se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP optuženik tvrdi da u pobijanoj presudi nisu dani razlozi o odlučnim činjenicama posebno o utvrđenju namjere optuženika da oštećenike liši života, te da su razlozi presude u suprotnosti sa sadržajem iskaza svjedoka no valja ukazati žalitelju da je potonje suštinski osporavanje pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja i ne ulazi u okvir ove žalbene osnove.

Nije u pravu žalitelj da je ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP, a niti su ostvarene ostale povrede zakona koje drugostupanjski sud ispituje sukladno čl. 379. st. 1. ZKP.

Suprotno stavu žalitelja, ovaj sud drugog stupnja nalazi da pobijana presuda sadrži jasne, određene i potpune razloge o odlučnim činjenicama, jer je prvostupanjski sud nakon izrazito opsežne i korektne reprodukcije provedenih dokaza, poglavito iskaza svjedoka, te nalaza i mišljenja vještaka, uz navođenje ostalih dokaza izvedenih na glavnoj raspravi, dao đenje relevantnih činjenica na kojima je analizu i ocjenu vjerodostojnosti dokaza te potom utvr

utemeljio zaključke o počinjenju sva tri terećena kaznena djela.

Prvostupanjski sud tako najprije navodi nesporne činjenice uz isticanje dokaza iz kojih iste proizlaze (strana 16 i 17 presude). Potom slijedi ocjena personalnih dokaza u povezanosti sa materijalnim dokazima, poglavito sudsko-medicinskim i psihijatrijskim vještačenjima, nakon čega slijedi za svako pojedino kazneno djelo više nego iscrpno i argumentirano, bez proturječja, iznošenje razloga za zaključak o dokazanim i ostvarenim bitnim elementima terećenih kaznenih djela, pa tako i namjere optuženika na usmrćenje sve troje oštećenih (str. 19 do 23 presude). Kada žalitelj tvrdi da su razlozi iz obrazloženja pobijane presude u suprotnosti sa sadržajem iskaza svjedoka saslušanih u tijeku postupka, te da su nepravilno ocjenjeni što je od utjecaja na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, žalitelj nije zadovoljan zaključcima prvostupanjskog suda koje je izveo iz provedenih dokaza, što je prigovor činjenične naravi i ne ulazi u okvir ove žalbene osnove, pa je stoga neutemeljena žalba optuženika zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka.

Bez osnova je i žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je prvostupanjski sud na glavnoj raspravi proveo upravo sve potrebne dokaze, te je njihovom savjesnom, sveobuhvatnom i cjelovitom ocjenom opravdano zaključio da je optuženik ostvario obilježja sva tri terećena kaznena djela kako je i naznačeno u izreci pobijane presude, a razlozi iznijeti u odnosu na vrednovanje personalnih i ostalih dokaza iscrpni su, logični i uvjerljivi, te ih u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Neutemeljeno žalitelj ističe da nema niti jednog dokaza za zaključak o optuženikovom zamahivanju sjekirom u smjeru ošt.

I. G., jer iz iskaza spomenutog oštećenika određeno i nedvosmisleno proizlazi da je u ruci optuženika uočio sjekiru "balta", za koju je objasnio iskazivanjem u istrazi (list 90) da se radi o kraćoj sjekiri kakva nije baš za cijepanje drva nego služi za obradu drva premda i tada napominje da nije u tom trenutku točno vidio kolika je ta sjekira jer se okrenuo i sagnuo. Na tom zapisniku oštećenik je precizan i glede okolnosti da mu je optuženik prišao sasvim blizu te, u trenutku kad je optuženik zamahnuo sjekirom na njega, da ga je uspio drvenom letvom koju je dohvatio s poda udarati, nakon čega je optuženik izgubio ravnotežu, što je oštećenik iskoristio za bijeg.

Ovaj iskaz oštećenika nije opovrgnut navodom na glavnoj raspravi (list 170) da nakon što je optuženika udario letvom nije primijetio sjekiru u ruci optuženika što objašnjava stanjem šoka u kojem se nalazio uslijed čega u tom trenutku nije ni vidio da ga je optuženik sjekirom porezao, a koja okolnost svakako nije sporna obzirom na postojanje i materijalnih dokaza. Ovakvo iskazivanje oštećenika, koje je u žalbi istrgnuto iz cjelokupnog konteksta iskaza ne dovodi u sumnju zaključak prvostupanjskog suda da je oštećenik vidio sredstvo kojim je zadobio povredu, jer objektivnost iskazivanja glede sredstva i mehanizma nastanka povrede potvrđuje nalaz i mišljenje vještaka dr. J.

Č.. Vještak je na glavnoj raspravi naveo da je rana desne nadlaktice više odgovarala rani sjekotine, ozljedi koja nastaje djelovanjem oštrice sječiva i djelovanjem težine samog sredstva pri čemu je smjer udarca od gore prema dolje, uz međusobni položaj osoba sučelice u blagom otklonu, pri čemu je ruka oštećenika morala biti odmaknuta od njegovog tijela. Opravdano je stoga prvostupanjski sud ovakav nalaz vještaka dr. J. Č. povezao sa opisom dinamike događanja oštećenika I. G., uz otklanjanje obrane optuženika sa glavne rasprave.

Dolazak optuženika pred kuću oštećenika sa sjekirom, koju vadi iz automobila i zamahuje prema oštećeniku u smjeru glave kao vitalnog dijela tijela, pri čemu mu oštricom sjekire zadaje reznu ranu na nadlaktici jer je ovaj uspio ruku dignuti i udarati letvom po glavi optuženika, uslijed čega je i djelo ostalo u pokušaju, razlozi su koji i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda su u svemu iscrpni, dostatni i opravdani za zaključak o postupanju optuženika u cilju usmrćenja oštećenika. Oštećenik se uspio bježanjem i preskakivanjem ograde udaljiti od optuženika, kada je nastala povreda na podlaktici desne ruke oštećenika, povlačenjem desne podlaktice površinom neke oštrice po predmetu koji može biti i fiksiran, što je sve pravilno utvrdio prvostupanjski sud (str. 17 posljednji odlomak presude).

Žalitelj smatra da je neutemeljeno prihvaćen vjerodostojnim iskaz ošt. V. P., koja po stavu žalitelja iskazuje nedosljedno i kontradiktorno, a povezujući to i iskazom ošt. I. G. sa glavne rasprave kada tvrdi da svojoj supruzi već duže vrijeme ništa ne vjeruje. Suprotno stavu žalitelja opravdan je zaključak suda prvog stupnja o vjerodostojnosti iskazivanja ošt. V. P., te niti ovaj drugostupanjski sud ne nalazi da bi u njezinom iskazivanju u tri navrata tijekom postupka bilo bitnih razlika i kontradiktornosti koje bi dovodile u sumnju objektivnost navoda o proživljenim događanjima.

Oštećenica je tijekom postupka suglasno opisivala radnje koje je prema njoj poduzimao optuženik, kao i ono što je kritičnom događaju prethodilo, a ne nalazi se nikakav razlog zbog čega bi ona određene segmente događanja drugačije opisivala od načina kako ih je doživjela. Oštećenica suglasno tvrdi u istražnom postupku i na glavnoj raspravi da je u ruci optuženika uočila sjekiru, sa razlikom samo utoliko što nije potpuno precizna glede prvog trenutka uočavanja sjekire, međutim u dinamici događanja i radnjama koje je optuženik poduzimao opisala je napad optuženika udarcima po glavi i ostalim dijelovima tijela, što je uvjerljivo i logično, poglavito obzirom na tragove fiksirane zapisnikom o očevidu i fotografskim elaboratom (oštećenja na vratima kuće, tragovi krvi) i mehanizam nastanka ozljeda kod oštećenice utvrđene po liječniku vještaku dr. J.

Č.. Stoga nema nikakve dvojbe u objektivnost njezinog iskazivanja da je optuženik u ruci imao sjekiru, koju je uspjela dohvatiti i odbaciti nakon što je optuženika ugrizla za prst. U ovom je događaju oštećenica napadnuta bez ikakvog razloga i povoda, kako je pravilno zaključio prvostupanjski sud, pa u toj situaciji nije ni primjereno kao argument za diskreditiranje njenog iskaza u žalbi predbacivati da je na optuženiku primijetila samo manju ozljedu, obzirom da je navela kako je primijetila na glavi optuženika „nešto poput krvi“ (list 190 spisa).

Dinamika događanja, činjenica da je potpuno bezrazložno bila napadnuta, da je optuženik razbijanjem vrata nasilno ušao u kuću gdje su osim oštećenice bili i njeno troje djece svakako nije prilika u kojoj će oštećenica posebnu pažnju obratiti na procjenu ozljede kod optuženika koji odmah nasrće na nju sa sjekirom u ruci. Osim toga tvrdnja ošt. I. G. o nevjerovanju vlastitoj supruzi posljedica je njihovih narušenih bračnih odnosa i samo po sebi ne ukazuje na lažno iskazivanje V. P. kako to žalitelj nastoji ishoditi preocjenu njezinog iskaza.

Naprotiv, iskaz ošt. V. P. u suštini je suglasan s iskazom ošt. I. G. glede onih okolnosti o kojima je ošt. I. G. imao saznanja, a u preostalom dijelu je nalaz i mišljenje dr. J. Č. potvrdio mehanizam nastanka ozljeda koje je oštećenica zadobila uslijed radnji optuženika, pa time i činjenicu da ju je optuženik bacio preko balkona na način da ju je zahvatio primanjem za ruke i noge, podizanjem od tla te bacanjem preko balkona, dok je oštećenica pokušavala izbjeći pad odnosno amortizirati udarac hvatajući se za balkon, čime je smrtni ishod bio izbjegnut.

Prema tome postupanje optuženika koji nasilno, oštećivanjem vrata ulazi u kuću gdje se nalazi oštećenica sa troje djece, nasrće na nju i udara ju šakama i sjekirom koju ona uspijeva odbaciti, a potom ustraje u nakani na način da ju baca preko ograde balkona dakle sa visine koja i veća od 2,90 metara, nedvojbeno i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda ukazuje na postupanje u cilju njezinog usmrćenja jer je poznavao kuću, karakteristike i visinu balkona i betonirane podloge na koju je oštećenica pala, time da je prema navodu liječnika vještaka postojala realna mogućnosti nastupanja smrti, što je sve temeljito, opsežno i minuciozno uzeo u obzir prvostupanjski sud.

U nastavku dinamike događanja prema opisu oštećenice, izvjesno je utvrđeno da je optuženik uzeo dijete J. G. iz prostora krevetića i bacio ga također preko balkona na betonsku podlogu, time da je taj dio iskaza ošt. V. P. potvrđen iskazom svjedoka policijskog djelatnika I. H., te zapisnikom o očevidu odnosno fotografskim elaboratom iz kojeg je razvidno da je stranica dječjeg krevetića bila potrgana i pronađena na balkonu ispred vrata spavaće sobe, posteljina na dječjem krevetiću je bila razbacana, što sve uz navod oštećenice da je uočila siluetu osobe na balkonu, upućuje na nedvojben zaključak prvostupanjskog suda da je jedina osoba koja je mogla dijete baciti preko balkona bio upravo optuženik. Prema tome isključena ćnost da bi to bilo tko drugi mogao učiniti, a isto tako i da bi dijete samo palo, bez je mogu

obzira što liječnik vještak, utvrdivši pad kao mehanizam nastanka ozljede, nije mogao odrediti što je dovelo do pada.

Osim navedenog, sud prvog stupnja je postupanje optuženika doveo u vezu i s nalazom i mišljenjem psihijatrijskog vještačenja o obilježjima njegove ličnosti kod kojeg je revolt, bijes i agresija potaknuta alkoholiziranošću dovela do visoke razine agresivnosti i deliktne dinamike, smanjenja samokontrole, što dodatno potvrđuje iskaze svjedoka o tijeku događaja. Konačno kada žalitelj tvrdi da je iskaz oštećenice V. P. nevjerodostojan ne nalazi se nikakvog razloga zbog kojeg bi oštećenica upravo optuženika neutemeljeno teretila za radnje kako ih je opisala, niti žalitelj daje bilo kakvo obrazloženje takvog njezinog terećenja. Uostalom da je ošt. V. P. htjela svakako pojačati svoje terećenje optuženika tada bi prema takvoj tezi obrane zasigurno izrijekom tvrdila da je dobro vidjela upravo optuženika kako baca ošt. J. G. preko balkona. Naprotiv ona u svom iskazu uvjerljivo opisuje da je zbog povreda oka imala smanjenu mogućnost uočavanja predmeta i događanja oko sebe, pa i tvrdi da je vidjela samo siluetu neke osobe, a potom izvodi zaključak da je to jedino mogao biti optuženik, što dodatno ukazuje na objektivnost njezinog iskazivanja, kako to pravilno vrednuje i prvostupanjski sud prihvaćajući njezin iskaz vjerodostojnim.

Činjenica da tijekom obavljenog očevida nisu pronađeni sjekira i letva koje su koristili optuženik i ošt. I. G. ne umanjuje vrijednost ostalih dokaza prikupljenih tijekom očevida na temelju kojih je prvostupanjski sud našao utvrđenim da je optuženik sjekirom zadao rane ošt. I. G. i ošt. V. P. na način kako je to navedeno u izreci pobijane presude, pa je neutemeljena tvrdnja žalitelja da nije utvrđeno s kojim sredstvima su zadane povrede oštećenicima i samom optuženiku unatoč ne pronalaska istih.

Uz spomenute dokaze prvostupanjski sud se koristio i materijalnim tragovima prikupljenim očevidom kada je u presudi navedeno da su na mjestu događanja pronađeni i tragovi krvi koji dodatno potvrđuju iskaze oštećenika i svjedoka o sukobu između ošt. I. G. i optuženika, te potom napadu i ozljeđivanju ošt. V. P., pa je ovaj dokazni materijal bio dostatan za utvrđenje svih relevantnih činjenica o kaznenoj odgovornosti optuženika. Stoga i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda nije bilo potrebno provoditi druge dokaze, primjerice vještačenje mikro tragova i tragova krvi uz nesporno utvrđene povrede kod sve troje oštećenih i optuženika, niti se ukazivalo potrebnim ispitivati svjedoke na koje upire žalitelj iz razloga koje je argumentirano naznačio prvostupanjski sud u pobijanoj presudi.

Na tako potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski je sud pravilno primijenio kazneni zakon kada je postupanje optuženika označio kao pokušaj tri kaznena djela ubojstva, od kojih je jedno pokušaj teškog ubojstva obzirom na svijest i znanje optuženika za dob ošt. J. G., pa nije učinjena niti povreda kaznenog zakona koja se samo ističe bez posebnog obrazlaganja te posredno izvodi kao posljedica pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Naime, ovdje se svakako radi o realnom stjecaju tri kaznena djela obzirom da optuženik nasrće pojedinačno i sukcesivno na tri različita oštećenika i time u odnosu na svakog od njih čini zasebno kazneno djelo.

Razmotrivši odluku o kazni, za koju žalitelj smatra da nisu u dovoljnoj mjeri cijenjene sve olakotne okolnosti, ovaj drugostupanjski sud nalazi da su u pobijanoj presudi potpuno, pravilno i sveobuhvatno utvrđene te primjereno vrednovane okolnosti o kojima ovisi vrsta i mjera kazne. Kako je prvostupanjski sud u odnosu na kaznena djela na štetu I. G. i V. P., unatoč postojanja olakotnih i otegotnih okolnosti ipak primijenio odredbe o ublažavanju kazne odmjerivši za ta kaznena djela kazne koje su znatno ispod zakonom propisanog minimuma, dok je opravdano za kazneno djelo na štetu djeteta J. G. utvrdio zakonom propisani minimum od osam godina, imajući u vidu da je oštećenik dijete staro tek nešto preko dvije godine koje ni na koji način nije bilo involvirano u događaj i međusobne odnose oštećenih i optuženika, te obzirom na posljedice izazvane traumom koje iskazuje u ponašanju i kontaktima sa drugim osobama, dok je jedinstvena kazna u trajanju od dvanaest godina i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda primjerena težini djela i osobinama optuženika kojom će se ostvariti zakonom propisana svrha kažnjavanja.

Opravdana je i zakonita odluka o sigurnosnoj mjeri obveznog psihijatrijskog liječenja jer se temelji na nalazu i mišljenju liječnika vještaka prof. dr. sc. D. K. K. prema kojem su ispunjeni svi zakonski uvjeti iz čl. 75. KZ za primjenu ove sigurnosne mjere. Optuženik je kaznena djela počinio u stanju smanjene ubrojivosti, a postoji opasnost da razlozi za takvo stanje mogu i ubuduće poticajno djelovati za počinjenje novog kaznenog djela, pa je nužno provesti obvezno psihijatrijsko liječenje kako bi optuženik postigao uvid u problem s agresijom koja kod njega u specifičnim situacijama može prerasti u bijes čime bi se doveo u situaciji ponovnog počinjenja kaznenog djela.

Slijedom iznesenog trebalo je žalbu optuženika odbiti i temeljem čl. 387. ZKP odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 31. siječnja 2008.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Vojimir Katić, v.r.

Zlata Lipnjak Bosanac, v.r.