Rev-1340/1999-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1340/1999-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Borisa Guttmanna, kao predsjednika vijeća, te Marijana Ramušćaka, Petra Milasa, Miroslave Vekić, i Damira Mratovića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. Š. iz V., kojeg zastupa punomoćnik L. K.-S., odvjetnica iz V., protiv tuženika D. G. iz N. kojeg zastupa punomoćnik M. P., odvjetnik iz V., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru od 29. lipnja 1998. godine, broj Gž-433/98-2 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Virovitici od 16. prosinca 1997. godine, broj P-194/94-14, u sjednici održanoj dana 4. rujna 2002. godine,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom Općinskog suda u Virovitici od 16. prosinca 1997. godine, broj P-194/94-14 odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 56.674,00 kn uz zakonsku zateznu kamatu, te naknadu parničnog troška, te je, točkom II. presude, obvezan tužitelj naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 6.729,00 kn, u roku od 15 dana. Presudom Županijskog suda u Bjelovaru od 29. lipnja 1998. godine, broj Gž-433/98-2 odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda.

Protiv navedene presude tužitelj je izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka. U reviziji navodi da postoji proturječnost između činjenica utvrđenih tijekom postupka u odnosu na obrazloženje i zaključke sudova. Predlaže pobijanu presudu preinačiti na način da se tužbeni zahtjev usvoji u cijelosti, odnosno ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje.

Tuženik nije odgovorio na reviziju, a nadležni državni odvjetnik, kojem je revizija dostavljena na očitovanje u smislu čl. 390. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99 – dalje ZPP) nije se očitovao na sadržaj revizije.

Revizija nije osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu u smislu čl. 386. ZPP ovaj sud je utvrdio da u provedenom postupku nije ostvarena bitna povreda odredbe ZPP iz čl. 354. st. 2. t. 10., na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

Nije ostvarena niti bitna povreda odredaba ZPP iz čl. 354. st. 2. toč. 13., na koju se tužitelj poziva. Tužitelj navodi, da je pogrešan zaključak sudova, da u postupku nije dokazano da bi između stranaka postojao naknadno zaključeni usmeni sporazum koji bi obvezivao tuženika na naknadu ulaganja tužitelja u njegov lokal. Takav navod tužitelja usmjeren je na osporavanje utvrđenog činjeničnog stanja, iz kojeg se razloga, sukladno odredbi čl. 385. st. 3. ZPP, revizija ne može izjaviti. Nije međutim ostvarena niti bitna povreda odredaba ZPP na koju tužitelj ukazuje u reviziji. U postupku je utvrđeno, da su stranke 24. veljače 1989. godine sklopile ugovor o zakupu poslovnog prostora u vlasništvu tuženika, u kojem su izričito navele da tužitelj može vršiti ulaganja u navedeni prostor, ali na svoj teret. U ugovoru je izričito navedeno, da se prestankom ugovora o zakupu tužitelj odriče prava bilo kakvog potraživanja od tuženika temeljem izvršenih ulaganja radi uređenja prostora. Prilikom sklapanja novog ugovora 25. veljače 1991. godine, ponovno je utvrđeno da tužitelj nema pravo na naknadu ili odnošenje onoga što je uložio osim opreme koja se može odvojiti kao što su stolovi, klupe, aparati za kavu, televizor i ambalaža, iako su sporna ulaganja tada već bila izvršena te je strankama to bilo poznato. S obzirom na navedeno, ne postoji proturječnost između izreke i razloga presude, niti su razlozi presude proturječni kao takvi ili u neskladu sa sadržajem isprava i zapisnika u spisu.

Pazeći po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava ovaj sud smatra da je, imajući u vidu gore navedene, u postupku utvrđene činjenice, te izričitu odredbu čl. 22. Zakona o poslovnim zgradama i prostorijama ("Narodne novine" br. 52/71) koja propisuje da se ugovor o zakupu poslovnih prostorija zaključuje u pismenom obliku, te da to vrijedi i za izmjene ugovora, pravilan zaključak nižestupanjskih sudova da ne postoji obveza tuženika kao vlasnika poslovnog prostora da tužitelju naknadi vrijednost njegovih ulaganja.

Zapisnik o primopredaji od 31. prosinca 1993. godine, kojim je utvrđeno stanje lokala u trenutku sklapanja ugovora o zakupu, te u trenutku primopredaje, također ne sadrži odredbu kojom bi se tuženik obvezao tužitelju isplatiti naknadu za uložena sredstva. Tuženik je pristao na utvrđenje vrijednosti ulaganja, ali nije pristao ista tužitelju isplatiti. Također u postupku nije utvrđeno, da bi se radilo o održavanju poslovnog prostora u stanju da se može upotrebljavati za ugovorenu svrhu u smislu odredbe čl. 28. Zakona o poslovnim zgradama i prostorijama, jer je i prije sklapanja ugovora među strankama prostor bio korišten za istu namjenu tj. ugostiteljstvo i za to opremljen. Tužitelj u reviziji tvrdi, da je vršio popravke nakon zaključenja ugovora, ali ne tvrdi, da je o potrebi popravaka izvijestio zakupodavca, te da je radove izvršio sam tek nakon proteka primjerenog roka u kojem ih tuženik ne bi izvršio, dakle da su ispunjeni uvjeti iz čl. 30. Zakona o poslovnim zgradama i prostorijama za naknadu troškova popravaka. Nisu, nadalje, ispunjeni uvjeti niti za vraćanje uloženog po pravilima o stjecanju bez osnove iz čl. 210. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 – dalje ZOO) jer se tužitelj sam godinama koristio rezultatima svojih ulaganja i upravo ih zato i izvršio, a što proizlazi i iz odredbi ugovora o zakupu.

Kako dakle nisu ostvareni razlozi za reviziju na koje se tužitelj poziva, kao niti oni na koje ovaj revizijski sud pazi po službenoj dužnosti, odlučeno je, temeljem odredbe čl. 393. ZPP, kao u izreci.

U Zagrebu, 4. rujna 2002. godine

Predsjednik vijeća:

Boris Guttmann, v.r.