Rev-590/1998-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-590/1998-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A I R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Veseljka Šeparovića, kao predsjednika vijeća, te Jakoba Miletića, Katarine Buljan, Marijana Ramušćaka i Gordane Matasić- Špoljarić, kao članova vijeća, u pravnoj stvri tužiteljice J. M. i tužitelja D. H., oboje iz Z., koje zastupa punomoćnik A. B., odvjetnik iz Z., protiv tuženice C. o. d.d. Z., koju zastupa punomoćnik S. B., dipl. pravnik, radi naknade štete, rješavajući reviziju izjavljenu od tuženice protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 16. rujna 1997. godine, br. Gž-2309/97., kojom je odbijena žalba tužene kao neosnovana i potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 15. veljače 1997. godine, br. Pn- 5058/95., u sjednici održanoj dana 26. travnja 2001. godine,

p r e s u d i o j e:

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

r i j e š i o j e:

Zahtjev tužiteljice za naknadu troška odgovora odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

Presudom Općinskog suda u Zagrebu od 15. veljače 1996. godine, br. Pn-5058/95. suđeno je:

"Tužena je dužna isplatiti iznos od I-tužiteljici na ime naknade štete J. M. 60.900,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom određenom prema čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, te II-tužitelju D. K. iznos od 33.840,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom određenom prema čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, kao i nadoknaditi tužiteljima parnični trošak u iznosu od 15.340,00 kn, sve to u roku od 15 dana, pod prijetnjom izvršenja.

Odbija se I-tužiteljica sa dijelom tužbenog zahtjeva na ime naknade štete u iznosu od 5.500,00 kn. Odbija se II-tužitelj sa dijelom tužbenog zahtjeva na ime naknade štete u iznosu od 7.000,00 kn."

Presudom Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 16. rujna 1997. godine, br. Gž-2309/97. odbijena je žalba tužene, kao neosnovana i u pobijanom dijelu prvostupanjska presuda potvrđena.

Protiv ove pravomoćne presude suda drugog stupnja reviziju je izjavila tuženica i predložila da sud pobijanu presudu preinači sukladno navodima revizije (da snizi visinu naknade nematerijalne štete), te da preinači odluku o trošku sukladno razmjeru uspjeha tužitelja u postupku, a tuženici da dosudi trošak sudskih pristojbi na izjavljenu reviziju.

Pravovremenu, potpunu i dopuštenu reviziju tuženice prvostupanjski sud dostavio je, primjenom čl. 390. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92. i 112/99. - dalje ZPP), na odgovor tužiteljima i na izjašnjenje nadležnom državnom odvjetniku.

Tužitelji su u odgovoru na reviziju tuženice pobijali osnovanost revizijskih navoda i predložili da sud reviziju odbije kao neosnovanu, a tuženici naloži da nadoknadi tužiteljima trošak odgovora na reviziju.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske, nije se izjasnio o izjavljenoj reviziji.

Revizija nije osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu, kao i pravilnost postupka koji je prethodio ovom postupku, ovaj sud je ocijenio da ne postoji bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP, na koju bitnu povredu revizijski sud pazi, pozivom na odredbu čl. 386. spomenutog zakona, po službenoj dužnosti.

O svim ostalim procesnim povredama, zbog kojih se može izjaviti revizija, bez obzira da li je riječ o bitnim povredama apsolutnog ili relativno bitnog značenja, revizijski je sud ovlašten voditi računa jedino kada se revident na takve povrede u revizijski određeno i konkretno poziva.

Tuženica ne navodi niti jednu od takvih bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pa ovaj sud nalazi da nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Neosnovana je tvrdnja revidenta da je pobijana presuda suda drugog stupnja zasnovana na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, te da se zbog toga ostvario revizijski razlog propisan čl. 385. st. 1. toč. 3. ZPP.

Sud prvog stupnja je utvrdio, a sud drugog stupanja ocijenio pravilnima utvrđenja suda prvog stupanja iz kojih proizlazi:

- da su tužitelji u štetnom događaju - prometnoj nesreći dana 23. siječnja 1995. godine u Zagrebu, zadobili tjelesne povrede i to tužiteljica trzajnu ozljedu vrata zbog koje povrede je tužiteljica trpjela fizičke boli jačeg intenziteta oko 8 dana, srednjeg intenziteta oko 15 dana, dok su manji bolovi potrajali oko 30 dana, a povremeni manji bolovi javljali su se 6 tjedana,

- da je tužiteljica pretrpjela i primarni strah jačeg intenziteta koji je trajao 2 do 3 sata, a do smirenja i regresije akutnih simptoma traume i adaptacije na nastalo stanje, dok je za vrijeme liječenja postojao strah sekundarne naravi radi brige za stanje zdravlja i ishod liječenja s posljedicom nastanka reaktivne posttraumatske neurotiziranosti sa osjećajem nelagode i nesigurnosti kod učešća u prometu, radi bojazne od mogućih novih ozljeđivanja,

- da je kao posljedica pretrpljenih povreda ostalo kod tužiteljice trajno smanjenje životne i radne sposobnosti u opsegu koji iznosi 20% (glavobolje, vrtoglavice, bolovi u vratu, trnjenje u prstima, kifoza u segmentu C4/C5 i antepozicija C3 u odnosu na C4,

- da je tužitelj zadobio trzajnu ozljedu vrata zbog koje je trpio fizičke boli jačeg intenziteta u trajanju oko 6 dana, srednjeg intenziteta oko 12 dana, dok su manji bolovi potrajali oko 30 dana, a povremeni manji bolovi su se javljali 6 tjedana,

- da je tužitelj pretrpio strah jačeg intenziteta koji je trajao oko 2 sata, do smirenja i regresija akutnih simptoma povređivanja i adaptacije na nastalo stanje s time da je za vrijeme daljnjeg liječenja postojao sekundarni strah za stanje zdravlja i ishod liječenja što je dovelo i do nastanka reaktivne posttraumatske neurotiziranosti s osjećajem nelagode i nesigurnosti kod učešća u prometu zbog bojazni od mogućih novih ozljeđivanja,

- da su nakon završetka liječenja ostale tužitelju trajne posljedice koje smanjuju njegovu životnu i radnu sposobnost za 10%.

Na tako utvrđeno činjenično stanje nižestupanjski su sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kad su ocijenili da pravičnu novčanu naknadu tužiteljici predstavljaju: s osnova fizičkih boli iznos od 13.000,00 kn, s osnove straha iznos od 9.500,00 kn i s osnove duševnih boli zbog smanjenja životnih aktivnosti iznos od 36.000,00 kn, a tužitelju: s osnove fizičkih boli iznos od 10.000,00 kn, s osnove straha iznos od 6.000,00 kn i s osnove duševnih boli zbog smanjenja životne aktivnosti iznos od 17.000,00 kn. Ovo iz razloga što utvrđene visine naknade nematerijalne štete po nižestupanjskim sudovima i po ocijeni ovoga suda, a uzimajući u obzir vrstu i težinu pretrpljenih povreda, duljinu trajanja i intenzitet fizičkih boli, te straha koji su tužitelji trpjeli zbog zadobivenih tjelesnih povreda, kao i opseg smanjenja životnih aktivnosti i pojavne oblike u kojima se smanjenje životne aktivnosti svakodnevno očituje, predstavljaju pravičnu novčanu naknadu utvrđenu uz uzimanje u obzir svih kriterija i mjerila propisanih čl. 200. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 53/91, 73/91, 3/94. i 7/96. - dalje ZOO).

Zbog navedenih razloga neosnovane su tvrdnje revidenta da su naknade nematerijalne štete utvrđene u iznosima koji da su viši od iznosa koji bi predstavljali pravičnu novčanu naknadu.

Pritom valja navesti da je ovaj sud imao u vidu i odredbu čl. 189. st. 2. ZOO, prema kojoj se naknada nematerijalne štete utvrđuje prema okolnostima kakve su postojale u vrijeme donošenja presude suda prvog stupnja.

Neosnovano revident prigovara pravilnosti odluke o parničnom trošku samo paušalnim prigovorom na visinu parničnog troška. Ovo iz razloga što je sud prvog stupnja obrazložio odluku o parničnom trošku tako da je iz iste razvidno koji se dio parničnog troška odnosi na trošak zastupanja, na trošak vještačenja i trošak pristojbi na tužbu i presudu, pri čemu je visina troška utvrđena sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, te Zakona o sudskim pristojbama.

Kako se, dakle, nije ostvario niti jedan od revizijskih razloga na koje sud pazi po službenoj dužnosti i koje revident navodi u reviziji, to je revizija tuženice primjenom čl. 393. ZPP, odbijena kao neosnovana.

Zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na reviziju odbijen je kao neosnovan, jer ta procesna radnja, po ocjeni ovoga suda nije bila potrebna za vođenje parnice (čl. 155. st. 1. ZPP).

U Zagrebu, 26. travnja 2001.

Predsjednik vijeća:

Veseljko Šeparović, v.r.