Gžrs-91/2013-2 · Županijski sud u Splitu

Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gžrs-91/2013

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sutkinja Sovjetke Režić, predsjednice vijeća, Blaženke Rilov Ćurin, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Amare Trgo, članice vijeća, u pravnoj tužiteljice Ž. E. iz S., OIB: ..., koju zastupa punomoćnik T. V. odvjetnik u S., protiv tuženika I. d.o.o. OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik D. M. odvjetnik u S., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Splitu broj Pr- 421/11 od 7. lipnja 2013., u sjednici održanoj 30. svibnja 2014.,

p r e s u d i o j e

I. Djelomično se odbija kao neosnovana žalba tužiteljice Ž. E., pa se potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu broj Pr- 412/11 od 7.lipnja 2013. u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev (točka I. izreke).

II. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika I. d.o.o. S., a djelomično prihvaća kao osnovana žalba tužiteljice Ž. E., pa se preinačuje odluka o parničnom trošku sadržana u točki II. izreke presude Općinskog suda u Splitu broj Pr-421/11 od 7. lipnja 2013., na način da ista glasi:

Nalaže se tužiteljici Ž. E. da u roku od 8 dana naknadi tuženiku I. d.o.o. parnični trošak u iznosu od 14.262,50 kuna, dok se odbija zahtjev tuženika za naknadu daljnjeg zatraženog troška.

Obrazloženje

Presudom prvostupanjskog suda pod točkom I izreke odbijen je tužbeni zahtjev koji glasi:

"I. Utvrđuje se da otkaz Ugovora o radu sklopljen na neodređeno vrijeme 7. svibnja 2004. prema Odluci o poslovno uvjetovanom otkazu Ugovora o radu broj 2317 od 30. svibnja 2011., nije dopušten te radni odnos tužiteljici kod tuženika nije prestao 30. svibnja 2011.

II. Dužan je tuženik u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe temeljem odredbe članka 117. Zakona o radu isplatiti tužiteljici naknadu štete u iznosu od 160.094,88 kuna zajedno sa zakonskom kamatom po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a koja na navedeni iznos teče počevši od 30. svibnja 2011. pa do isplate.

III. Dužan je tuženik u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužiteljici iznos od 446,52 kuna na ime naknade iz osnova dobrovoljnog zdravstvenog osiguranja, zajedno sa zakonskom kamatom po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a koja na navedeni iznos teče počev od 30. svibnja 2013., pa do isplate.

IV. Dužan je tuženik s osnove naknade štete zbog nekorištenja godišnjeg odmora za 2010., tužiteljici u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti iznos od 8.894,10 kuna zajedno sa zakonskom kamatom po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a koja teče počev od 1. siječnja 2011. pa do isplate.

V. Dužan je tuženik u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužiteljici parnični trošak zajedno sa zakonskom kamatom po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a koja na navedeni iznos teče počev od dana presuđenja pa do isplate".

Odlukom o parničnom trošku naloženo je tužiteljici da u roku od 8 dana naknadi tuženiku trošak u iznosu od 18.750,00 kuna (točka II izreke).

Protiv te presude žalila se tužiteljica pobijajući istu zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11- pročišćeni tekst i 25/13 – dalje u tekstu: ZPP), s prijedlogom da se preinači pobijana presuda i prihvati tužbeni zahtjev, a podredno, da se ista ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Popisan je trošak za sastav žalbe u visini od 150 bodova, uvećano za 25% poreza na dodanu vrijednost te trošak pristojbe – "eventualno naloženi iznos".

Tuženik se žalio protiv odluke o parničnom trošku, pobijajući istu također zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. ZPP-a, s prijedlogom da se preinači odluka o trošku i prihvati popisani trošak tuženika uvećan za trošak žalbe, podredno da se odluka o trošku ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

Tužiteljica je odgovorila na žalbu tuženika i predložila pobijane iste, dok tuženik nije odgovorio na žalbu tužiteljice.

Nakon što je presuda prvostupanjskog suda ispitana u okviru odredbe članka 365. ZPP-a, odlučeno je kao u izreci ove drugostupanjske presude iz sljedećih razloga: Ispitujući presudu prvostupanjskog suda, ovaj sud nije našao da bi bila počinjena bilo koja bitna povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti sukladno odredbi članka 365. stavka 2. ZPP-a.

Posebno, nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju upućuje žalba tužiteljice, jer pobijana presuda nema nedostataka radi kojih se ista ne bi mogla ispitati, obzirom da izreka presude nije proturječna sama sebi ili razlozima presude, a niti o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi i o sadržaju isprava koje su priložene spisu prvostupanjskog suda.

U ovoj parnici tužiteljica je zatražila utvrđenje da je nedopušten otkaz ugovora o radu kojeg je tuženik donio u odluci o poslovno uvjetovanom otkazu od 30. svibnja 2011., te da radni odnos tužiteljice nije prestao 30. svibnja 2011. Nadalje, tužiteljica je zahtijevala naknadu štete zbog nedopuštenosti otkaza u visini od 160.094,88 kuna, zatim isplatu iznosa od 446,52 kuna s naslova naplate dobrovoljnog zdravstvenog osiguranja, te isplatu iznosa od 8.894,00 kuna s naslova naknade za neiskorišteni godišnji odmor u 2010.

Tuženik se usprotivio zahtjevu tužiteljice, navodeći da je odluka o otkazu donesena zakonito i opravdano, jer je tuženik zbog financijskih poteškoća bio primoran otkazati ugovor o radu većem broju radnika. Usprotivio se svim zahtjevima za novčanu isplatu.

Prvostupanjski sud je smatrao nespornim, odnosno u bitnome je utvrdio:

-da je tužiteljica bila zaposlena kod tuženika temeljem sklopljenog ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 7. svibnja 2004. te da je radila na poslovima računovodstva i financija,

-da je tuženik 30. svibnja 2011. donio odluku o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu broj 2713 kojom tužiteljici otkazuje ugovor o radu sklopljen na neodređeno vrijeme od 7. svibnja 2004., zbog gospodarskih, tehničkih ili organizacijskih razloga, a koja stupa na snagu 30. svibnja 2011.,

-da je tužiteljica u zakonom propisanom roku iz odredbe članka 129. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 149/09, 61/11 i 73/13, dalje u tekstu: ZR), podnijela tuženiku zahtjev za zaštitu prava, te nakon toga tužbu kojom je pokrenuta ova parnica, a radi čega da je tužba tužiteljice dopuštena i pravovremena,

-da je iz odluke o poslovno uvjetovanom otkazu proizlazi da tuženik daje tužiteljici otkaz ugovora o radu zbog prestanka potrebe za obavljanjem određenog posla radi gospodarskih, tehničkih ili organizacijskih razloga, a odluka da stupa na snagu 30. svibnja 2011. uz otkazni rok od dva mjeseca, s time da tužiteljica ima pravo na godišnji odmor za 2011. u trajanju od 21 radnoga dana, a ovom odlukom priznato je tužiteljici pravo i na otpremninu u iznosu od 23.717,76 kuna,

-da iz obrazloženja odluke o poslovno uvjetovanom otkazu proizlazi da je tuženik primoran zbog značajnih poremećaja na tržištu, bitnog pada obima posla i smanjenja broja radnika te znatnih zakonskih i financijskih obveza, izraziti prestanak potrebe za radom tužiteljice na poslovima iz područja računovodstva i financija, pa da je time potreba za radom tužiteljice prestala iz gospodarskih, tehničkih i organizacijskih razloga,

-da u nastavku obrazloženja pobijane odluke o otkazu tuženik objašnjava da je zbog značajnih otežanih uvjeta poslovanja, pada kapaciteta poslova u građevinskoj i elektroenergetskoj djelatnosti, posebno pada potražnje za izvođenjem građevinskih radova, tuženik primoran radi očuvanja ionako poslovno narušene djelatnosti, smanjiti poslovanje u svim segmentima, a radi čega da je bio primoran provesti i organizacijske promjene kroz izdvajanja posebnih djelatnosti, pa da je kod tuženika došlo do viška radnika,

-da u nastavku obrazloženja odluke o poslovno uvjetovanom otkazu stoji da tuženik nije mogao tužiteljicu osposobiti za rad na drugim poslovima, a niti je mogao prekvalificirati ili dokvalificirati, jer ista ima visoku stručnu spremu, a zbog gospodarskih poteškoća i konstantnih gubitaka nije bilo opravdano istu zadržati u okviru postojeće djelatnosti, time da su prilikom donošenja odluke o otkazu uzete u obzir godine radnog staža tužiteljice provedenog kod poslodavca, te da je navršila 30 godina života, kao i da nema zakonske obveze uzdržavanja,

-da je tuženik na dan 1. siječnja 2010. u radnom odnosu imao zaposlenih 115 radnika, a 31. prosinca 2010. imao zaposlenih 90 radnika, dok da je 31. prosinca 2011. imao zaposlenih 81 radnika, a na dan 1. svibnja 2012. da je imao zaposlenih 67 radnika,

-da je visina prihoda tuženika u 2010. iznosila 77,8 milijuna kuna, a u 2011. prihodi da su smanjeni na iznos od 56,3 milijuna kuna,

-da iz iskaza saslušanog svjedoka A. P. i zakonske zastupateljice tuženika I. G. M. proizlazi da je zbog značajnog poremećaja na tržištu i pada posla kod tuženika, te smanjenja prihoda donesena odluka o otkazu ugovora o radu tužiteljice,

-da kod tuženika nije bilo utemeljeno radničko vijeće, a niti sindikat,

-da je tuženik, otkazujući ugovor o radu tužiteljice, vodio računa o trajanju njenog radnog odnosa, starosti, invalidnosti i obvezama uzdržavanja koju istu terete,

-da tuženik kao poslodavac, nije mogao tužiteljicu zaposliti na nekim drugim poslovima, a niti da je istu mogao osposobiti za rad na drugim poslovima,

-da tuženik nije imao zakonsku obvezu izrađivanja programa zbrinjavanja viška radnika, jer da nije postojao višak od najmanje 20 radnika u razdoblju od 90 dana, kako to propisuje ZR.

Kraj tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski sud je smatrao da tuženik doista nije mogao tužiteljicu rasporediti na neko drugo mjesto, a niti je osposobiti za druge poslove, te da je otkazujući ugovor o radu tužiteljice, tuženik cijenio sve okolnosti u vezi s njenim materijalnim prilikama, na što ga obvezuje ZR. Nadalje je prvostupanjski sud smatrao da je tužiteljica trebala dokazati da tuženik nije poštovao socijalni element radnika koje je zadržao u odnosu na tužiteljicu kojoj je otkazao ugovor o radu, a niti da je tužiteljica predlagala izvođenje dokaza kojima bi pobijala tuženikove tvrdnje da je ocijenio sve socijalne elemente radnika koje je zadržao na radu i tužiteljice. Ujedno je prvostupanjski sud smatrao autonomnim pravom poslodavca reorganizirati poslovanje na način koji mu najbolje odgovara, te sukladno tome, reorganizirati i postojeća radna mjesta, odnosno ukinuti ona radna mjesta za koja smatra da za njih više nema potrebe.

Stoga je prvostupanjski sud zaključio da je tuženik imao opravdani razlog za donošenje pobijane odluke, te da je donoseći istu postupio zakonito u svemu kako je to propisano odredbom članka 107. ZR-a.

Tužiteljica je u žalbi, osporavajući pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na registrirani pad opsega posla i prihoda tuženika, te gubitak potrebe za većim dijelom do tada angažirane radne snage, navela da je prvostupanjski sud u tom dijelu koristio interne isprave tuženika koje ukazuju na spomenuti pad aktivnosti, premda da je jasno da su prihodi koji su se ostvarili u razdoblju prije otkaza, daleko od granice insolventnosti. Međutim, prvostupanjski sud da nije uzeo u obzir da je tužiteljica pojasnila tu konstataciju i u spis dostavila tablicu koja sadrži izračun pojedinih troškova tuženika u postocima, čime da je dokazala nevjerodostojnost navedene tvrdnje svjedoka A. P. Osim toga, svjedok A. P. da je uputio direktoru društva tuženika pisano očitovanje, u kojemu on razrađujući probleme koji pogađaju tuženika, upozorio kako je ogroman dio novca otišao s računa društva u svrhe koje nemaju veze sa poslovanjem tuženika (neizvjesne pozajmice, gotovinske donacije, sponzorstva i sl.), a ujedno da je apostrofirao odnos potraživanja i obveza, te da se usudio utvrditi da je rukovanje novcem bilo vrlo neracionalno. Inače, tužiteljica kao stručna osoba koja raspolaže adekvatnim stručnim znanjem (diploma ekonomskog fakulteta, smjer marketing) i koja se tom problematikom bavila dok je radila kod tuženika, da je mogla doprinijeti saniranju navedenog stanja.

U odnosu na ove žalbene navode, za odgovoriti je da ovaj sud ne može prihvatiti kao vjerodostojnu tablicu koju je u spis dostavila tužiteljica, a koja sadrži izračun pojedinih troškova tuženika u postocima, a kojom bi rezultati poslovanja tuženika bili drugačiji od onog stanja kako je to navedeno u računu dobiti i gubitaka tuženika za razdoblje od 1. siječnja 2011. do 31. prosinca 2011., odnosno od stanja onakvog kakvog je prikazao prilikom saslušanja svjedok A. P. Nadalje, ovaj sud cijeni volju i želju tužiteljice da pomogne tuženiku, kako bi uspješno prebrodio poslovne poteškoće, ali po tom pitanju ovaj sud nema nikakvih ovlasti.

Ispravno je prvostupanjski sud smatrao da je tuženikovo autonomno pravo da organizira poslovanje na način koji mu najbolje odgovara, pa i organizacijskim promjenama u smislu smanjenja broja radnika, odnosno ukidanja pojedinog radnog mjesta.

Nadalje, ovaj sud prihvaća kao pravilno utvrđenje prvostupanjskog suda da je prihod tuženika u 2011., a u odnosu na prihod kojeg je imao u 2010., značajno opao, jer tužiteljica ovo utvrđenje, valjanim dokazom nije dovela u sumnju, a radi čega je smatrati da takvo poslovanje predstavlja opravdani razlog za racionalizaciju poslovanja, smanjenjem broja radnih mjesta, te preraspodjelom poslova koje je obavljala tužiteljica na druge radnike koji su ostali raditi kod tuženika, a sve radi njihovog efikasnijeg iskorištavanja. Naime, pravo je poslodavca da organizira rad na način da postiže bolje poslovne rezultate, te u tu svrhu može utvrditi da je prestala potreba za radom radnika na određenom radnom mjestu, a u svrhu racionalizacije poslovanja može rasporediti poslove određenog radnog mjesta na druga postojeća radna mjesta.

Tužiteljica je u žalbi ustrajala u tvrdnji da je ona, po radnom stažu bila najstarija zaposlenica na poslovima računovodstva i financija, pa da nije jasno radi čega se o toj činjenici nije vodilo računa kod otkazivanja, već je obveza uzdržavanja bio onaj prevalirajući kriterij, pa su kod tuženika zadržani na radu zaposlenici s takvim obvezama, a koji su radni odnos kod tuženika zasnovali nakon zaposlenja tužiteljice.

U odnosu na ove žalbene navode, za odgovoriti je da je tužiteljica u tijeku prvostupanjskog postupka ukazivala na dvije osobe koje je tuženik zadržao na radu i to S. T. koja se kod tuženika zaposlila 2004. i A. P. koji se kod tuženika zaposlio 2008. Međutim, iz iskaza tužiteljice, z.z. tuženika I. G. M. i svjedoka A. P. proizlazi da su S. T. (srednja stručna sprema), tužiteljica (visoka stručna sprema ekonomskog fakulteta, smjer marketing) i A. P. (visoka stručna sprema ekonomski fakultet, smjer financije) radili na različitim radnim mjestima. Tužiteljica je u zahtjevu za zaštitu povrijeđenog prava navela da su S. T. i A. P. radili na sličnim poslovima (očito misleći u odnosu na radno mjesto na kojemu je ona radila, obzirom da se uspoređuje s njima). Stoga, koristeći se s ovlaštenjem iz odredbe članka 373. a ZPP-a, ovaj sud utvrđuje da je tužiteljica bila jedini izvršitelj radnog mjesta na kojemu je radila. U takvoj situaciji, ne može se vršiti usporedba socijalnih prilika tužiteljice sa socijalnim prilikama S. T. i A. P. u smislu odredbe članka 107. stavka 3. ZR-a.

U žalbi je tužiteljica ustrajala u tvrdnji da je tuženik odluku o otkazu donio u unatoč rješenju Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje od 10. svibnja 2011. kojim se utvrđuje postojanje tjelesnog oštećenja tužiteljice i to onoga dana kad se tužiteljica nakon privremene nesposobnosti za rad, vratila na posao. Na taj način tuženik da je postupio protivno odredbi članka 76. ZR-a, a na ovu okolnost da se i prvostupanjski sud u pobijanoj presudi nije očitovao.

Prema odredbi članka 76. ZR-a radnik koji je privremeno bio nesposoban za rad zbog ozljede ili ozljede na radu, bolesti ili profesionalne bolesti, a za koje nakon liječenja, odnosno oporavka, ovlašteni specijalist medicine rada, odnosno ovlašteno tijelo sukladno posebnom propisu, utvrdi da je sposoban za rad, ima se pravo vratiti na poslove na kojima je prethodno radio, a ako je prestala potreba za obavljanjem tih poslova, poslodavac mu je dužan ponuditi sklapanje ugovora o radu za obavljanje drugih odgovarajućih poslova.

U ovom slučaju, tužiteljica se nakon privremene nesposobnosti za rad zbog bolesti, vratila na posao. U međuvremenu je prestala potreba za obavljanjem poslova koje je ona obavljala kod tuženika prije privremene nesposobnosti za rad. Međutim, kako je prvostupanjski sud utvrdio da tuženik tužiteljicu nije mogao zaposliti na nekim dugim poslovima, a niti da je istu mogao osposobiti za rad na drugim poslovima, kako je to propisao odredbom članka 107. stavka 2. ZR-a, to je smatrati da tuženik nije mogao ponuditi tužiteljici sklapanje ugovora o radu za obavljanje drugih odgovarajućih poslova u smislu odredbe članka 76. ZR-a, a radi čega je jedino preostao otkaz Ugovora o radu.

Nije u pravu tužiteljica, ukoliko smatra da bi otkaz bio nedopušten iz razloga što istoj, kao osobi s tjelesnim oštećenjem, nije pravilno određena duljina otkaznog roka, kao i trajanje godišnjeg odmora.

Na temelju svega izloženog, ovaj sud zaključuje da je tuženik donoseći odluku o poslovno uvjetovanom otkazu Ugovora o radu tužiteljice, poštivao odredbe ZR-a, pa je otkaz dopušten i zakonit.

Pravilno je prvostupanjski sud odbio tužbeni zahtjev za naknadu štete prema odredbi članka 117. stavak 1. ZR, obzirom da u ovoj parnici nije utvrđeno da bi otkaz Ugovora o radu tužiteljice bio nedopušten. Stoga tužiteljica nema pravnu osnovu za navedeno potraživanje.

Suprotno žalbenim navodima tužiteljice, pravilno je prvostupanjski sud odbio zahtjev tužiteljice za isplatu iznos od 446,52 kuna iz osnove dobrovoljnog zdravstvenog osiguranja. Naime, u prilici kad tužiteljica nije predložila izvođenje adekvatnog dokaza (vještačenje) na okolnost je li tuženik pogrešnim obračunom plaća, tužiteljicu oštetio za navedeni iznos, ovo potraživanje tužiteljice nije dokazano po osnovu i visini, pa potraživanje nije moguće prihvatiti.

Nadalje, suprotno žalbenim navodima tužiteljice, pravilno je prvostupanjski sud odbio i zahtjev tužiteljice za isplatu naknade za neiskorišteni godišnji odmora u 2010. u iznosu od 8.894,10 kuna, jer je tuženik na okolnost neosnovanosti ovog zahtjeva dostavio isplatnu listu broj 252. za razdoblje od 1. ožujka do 31. ožujka 2010., prema kojoj je u ožujku mjesecu 2010. tužiteljici isplaćeno za 168 sati godišnjeg odmora bruto iznos od 8.277,36 kuna što upućuje na zaključak da je tužiteljica u ožujku mjesecu 2010. koristila godišnji odmora za tu godinu. S druge strane, iako je tužiteljica osporila vjerodostojnost isprave broj 252., ona nije predložila adekvatni dokaz kojim bi pobila istinitost osporene platne liste (vještačenje), pa je prvostupanjski sud pravilno prihvatio tvrdnju tuženika da je tužiteljica u ožujku mjesecu 2010. iskoristila godišnji odmor za tu godinu i za to je istoj isplaćena naknada.

Radi svega izloženog, prvostupanjski sud je na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo u ovom dijelu kada je odbio tužbeni zahtjev tužiteljice. Stoga je,osnovom odredbe članka 368. stavka 1. i članka 373.a ZPP-a odbijena kao neosnovana žalba tužiteljice i potvrđena presuda prvostupanjskog suda u odluci pod točkom I izreke.

Međutim, prvostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo, na štetu tužiteljice, kada je tužiteljicu obvezao da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 18.750,00 kuna.

Naime, tužiteljica je u tužbi kojom je pokrenuta ova parnica, između ostalog, zahtijevala isplatu, ali bez navođenja novčanog iznosa kojeg potražuje. Stoga je, po ocjeni ovoga suda, smatrati da takvog zahtjeva nije ni bilo, pa, sukladno Tbr. 7. točka 2 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 148/09) i Tbr. 7. točka 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12, dalje u tekstu: Tarifa '12) za sve poduzete parnične radnje tuženiku pripada 200 bodova za razdoblje od podnošenja pisanog odgovora na tužbu do zaključno zastupanja na ročištu koje je održano kod prvostupanjskog suda 22. siječnja 2013.

Nadalje, sukladno Tarifi '12 tuženiku pripada daljnji trošak i to po 250 bodova za sastav dva podneska (od 25. veljače 2013. i 16. travnja 2013.) te za zastupanje na ročištu 24. travnja 2013., zatim 125 bodova za zastupanje na ročištu 28. veljače 2013. (Tbr. 9. točka 2. Tarife '12) i 50 bodova za zastupanje na ročištu 7. lipnja 2013.

Prema tome, ukupno tuženiku treba priznati 1125 bodova, što pomnoženo s vrijednošću boda od 10,00 kuna daje iznos od 11.250,00 kuna, a ovom iznosu pribrojen porez na dodanu vrijednost u svoti od 2.812,50 kuna te trošak pristojbe na odgovor na tužbu u svoti od 200,00 kuna daje ukupni trošak za zastupanje tuženika u ovoj parnici u svoti od 14.262,50 kuna kojeg je tužiteljica, obzirom da je izgubila ovu parnicu, sukladno odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a u obvezi naknaditi tuženiku.

Stoga je osnovom odredbe članka 380. točke 3. ZPP-a preinačena odluka o parničnom trošku na način da je tužiteljici naloženo da tuženiku naknadi trošak u svoti od 14.262,50 kuna, dok je odbijen zahtjev tuženika za naknadu daljnjeg zatraženog troška.

Zato je odlučeno kao pod točkom I i II izreke ove drugostupanjske presude.

U Splitu 30. svibnja 2014.

Predsjednica vijeća:

Sovjetka Režić, v. r.