Revr-1394/2014-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 1394/14-2

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, u pravnoj stvari tužitelja A. S. iz Z., kojeg zastupa punomoćnik K. M., odvjetnik u O. društvu S. i P. d.o.o., Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstvo, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Velikoj Gorici, Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici broj Gžr-96/13-2 od 29. siječnja 2014., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici broj P-25/10 od 19. srpnja 2013., u sjednici održanoj 20. prosinca 2016.

r i j e š i o j e:

Prihvaća se revizija tuženice, ukidaju se presuda Županijskog suda u Velikoj Gorici broj Gžr-96/13 od 29. siječnja 2014. i presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici broj P-25/10 od 19. srpnja 2013., te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odluka o troškovima postupka u povodu revizije ostavlja se za konačnu odluku.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženici isplatiti tužitelju bruto iznos od 157.458,64 kn s pripadajućom zateznom kamatom na pojedine mjesečne iznose navedene u izreci presude te mu naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 31.750,00 kn s pripadajućom zateznom kamatom.

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i žalba tuženice kao neosnovane i potvrđena je prvostupanjska presuda, osim u dijelu kojim tužitelju nije dosuđen trošak parničnog postupka u iznosu 42.537,50 kn (točka I. izreke). Preinačena je prvostupanjska presuda u dijelu kojim tužitelju nije dosuđen trošak parničnog postupka u iznosu 462,50 kn na način da je naloženo tuženici naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu 462,50 kn sa zateznim kamatama (točka II. izreke). Nadalje su odbijeni kao neosnovani zahtjevi tužitelja za naknadu troškova sastava žalbe i sudske pristojbe na žalbu u ukupnom iznosu 6.313,25 kn te zahtjev za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu u iznosu 3.125,00 kn, kao i zahtjev tuženice za naknadu troškova sastava žalbe u iznosu 3.125,00 kn (točka III. izreke).

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnijela tuženica pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 148/11 - pročišćeni tekst, dalje: ZPP). Predlaže ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje uz naknadu parničnog troška sastava revizije u iznosu 2.500,00 kn. Tužitelj u odgovoru na reviziju predlaže reviziju odbaciti kao nedopuštenu, odnosno odbiti reviziju kao neosnovanu. Traži trošak odgovora na reviziju. u iznosu 3.125,00 kn. Revizija je osnovana.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP, u slučajevima u kojima ne može reviziju podnijeti prema odredbi stavka 1. istog članka, stranka može podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka o sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

U reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (čl. 382. st. 3. ZPP).

U povodu revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojega je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose (čl. 392.a st. 2. ZPP).

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev za isplatu naknade za prekovremeni rad, za rad noću, za rad subotom i nedjeljom, blagdanom i za rad u smjenama, a koji je tužitelj kao djelatna vojna osoba obavljao u sklopu dežurstva i stražarske službe u razdoblju od studenog 2006. do srpnja 2009.

Nižestupanjski sudovi prihvatili su tužbeni zahtjev pošavši od utvrđenja da je u navedenom razdoblju tužitelj radio prekovremeno, noću, subotama, nedjeljama i blagdanom, a da mu tuženica za taj rad nije u cijelosti isplatila dodatke na plaću. Pri tome nižestupanjski sudovi, utvrđujući opseg prekovremenog rada tužitelja polaze od utvrđenja da je tužitelj na terenu kontinuirano bio po sedam dana kojom prilikom je obavljao poslove stražarenja i dežurstva te rad tužitelja u tim danima kroz prvih osam sati ocjenjuju kao redovni rad, dok drugih šesnaest sati ocjenjuju kao prekovremeni rad, a ako je obavljanje službe padalo u neradne dane, ocijenili su da je radio prekovremeno 24 sata. Smatraju da je djelatna vojna osoba ostvarila utvrđene prekovremene sata zbog toga što je provodila na stražarskoj službi neprekidno sedam dana po 24 sata dnevno te se nije smjela udaljavati, odnosno nije imala mogućnost napustiti mjesto gdje se straža obavlja.

Tuženica osporavajući shvaćanja nižestupanjskih sudova, kao važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, u bitnom naznačuje pravno pitanje:

„Je li životno prihvatljivo da prekovremeni rad traje dvadeset četiri sata dnevno?“

Obrazlažući važnost naznačenog pitanja tuženica ukazuje na odluku ovog suda broj Revr-753/09 od 17. studenoga 2009. u kojoj je izraženo shvaćanje da nije životno prihvatljivo da prekovremeni rad traje 24 sata dnevno.

Po ocjeni ovog suda naznačeno pitanje važno je za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Naime, kako to osnovano ističe tuženica o naznačenom pitanju, u istovjetnoj situaciji (boravka i rada na terenu u trajanju od više dana kontinuirano), ovaj sud se izjasnio u odluci broj Revr-753/09 od 17. studenoga 2009. u kojoj je određeno navedeno da nije životno prihvatljivo da se u takvoj situaciji svih dvadeset četiri sata dnevno ocjenjuju kao prekovremeni rad.

Prema shvaćanju ovog suda, u situaciji višednevnog boravka na terenu radi obavljanja poslova straže ili dežurstva, kada sukladno odredbi čl. 12. Pravilnika o naknadama troškova u svezi s obavljanjem službe, selidbenih troškova i troškova zbog odvojenog života od obitelji ("Narodne novine" broj 141/04) djelatna vojna osoba ima pravo na dodatak za rad na terenu, životno i logično je da djelatna vojna osoba koja zbog same činjenice rada na terenu ne može napustiti mjesto rada ima slobodno vrijeme u kojem se, iako doduše ne u svom domu, odmara po osam sati dnevno. Tako provedeno vrijeme izvan stvarno odrađenih sati rada ne može se smatrati prekovremenim radom.

Nasuprot tome, u slučaju dežurstva propisanog čl. 128. Službovnika oružanih snaga, koje u pravilu traje dvadeset četiri sata, svih dvadeset četiri sata priznaje se kao vrijeme provedeno na radu, nakon čega se dežurni za dvadeset četiri sata oslobađa svih obveza za dvadeset četiri sata.

Slijedom iznesenog, budući nižestupanjski sudovi zbog pogrešnog pravnog pristupa nisu opseg prekovremenog rada tužitelja utvrdili ne uzimajući u obzir vrijeme odmora tužitelja, zbog čega nema uvjeta za preinaku presude, valjalo je na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odluka o troškovima postupka u povodu revizije ostavljena je za konačnu odluku (čl. 166. st. 3. ZPP).

Zagreb, 20. prosinca 2016.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.