I Kž-95/2011-6 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 95/11-6

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnoga suda Zlate Lipnjak-Bosanac, kao predsjednice vijeća, te Melite Božičević-Grbić i Ileane Vinja, kao članova vijeća uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika Nikše Stolića kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. A. Č. i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 218. st. 1. Kaznenog zakona i dr., odlučujući o žalbama državnog odvjetnika, opt. A. Č. i opt. A. J. podnesenim protiv presude Županijskog suda u Rijeci od 5. studenog 2010. broj K-5/10, u sjednici održanoj dana 31. siječnja 2013. u nazočnosti branitelja opt. A. Č., G. M., odvjetnika iz R.,

p r e s u d i o j e:

I. Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, preinačuje se pobijana prvostupanjska presuda u odluci o kazni u odnosu na opt. A. Č. i opt. A. J. te se ovi optuženici, za kazneno djelo razbojništva iz čl. 218. st. 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 110/97, 27/98, 129/00, 51/01, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08; u nastavku: KZ/97) zbog kojeg su proglašeni krivima pod toč. 1. izreke te presude, na temelju istog propisa osuđuju, opt. A. Č. na kaznu zatvora u trajanju jedne godine i šest mjeseci, a opt. A. J. na kaznu zatvora u trajanju dvije godine, u koje kazne se optuženicima, na temelju čl. 63. st. 1. KZ/97 uračunava vrijeme provedeno u pritvoru, opt. A. Č. od 15. rujna 2009. do 26. veljače 2010., a opt. A. J. od 15. rujna 2009. do 10. siječnja 2011.

II. Žalbe opt. A. Č. i opt. A. J. odbijaju se kao neosnovane, te se u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Rijeci opt. A. Č. i opt. A. J. proglašeni su krivima zbog kaznenog djela razbojništva iz čl. 218. st. 1. KZ/97 (toč. 1. izreke presude) i na temelju tog propisa osuđeni su na kazne zatvora, opt. A. Č. u trajanju jedne godine, a opt. opt. A. J. u trajanju jedne godine i šest mjeseci, u koje je uračunato vrijeme pritvora, opt. A. Č. od 15. rujna 2009. do 26. veljače 2010., a opt. A. J. od 15. rujna 2009. nadalje.

I Kž 95/11-6

Istom presudom su proglašene krivima, opt. V. T. zbog kaznenog djela iz čl. 236. KZ/97 za koje je utvrđena kazna zatvora u trajanju pet mjeseci i iz čl. 173. st. 5. KZ/97 za koje je utvrđena kazna zatvora u trajanju osam mjeseci (toč. 2. i 3. izreke presude) te joj je primjenom čl. 60. st. 1. i 2. toč. c KZ/97 izrečena jedinstvena kaznu zatvora u trajanju jedne godine, dok je opt. V. Z. proglašena krivom zbog kaznenog djela iz čl. 173. st. 1. KZ/97 (toč. 5. izreke presude) za koje joj je izrečena kazna zatvora u trajanju jedan mjesec. Primjenom čl. 67. KZ/97 prema obje optuženice je primijenjena uvjetna osuda sa rokom kušnje, opt. V. T. tri godine, a opt. V. Z. jedna godina.

Na temelju čl. 173. st. 7. KZ/97 od opt. V. Z. je oduzeta inzulinska šprica sa otopinom opojne droge heroin.

Na temelju čl.122. st. 4. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02, 115/06; u nastavku: ZKP/97) svi optuženici su oslobođeni naknade troškova kaznenog postupka.

Na temelju čl. 132. ZKP/97 opt. A. Č. i opt. A. J. dužni oštećeniku „R. S.“ d.o.o. R. na ime imovinskopravnog zahtjeva platiti iznos od 8.391,37 kuna, sa pripadajućom propisanom zateznom kamatom koja teče od 14. rujna 2009. pa do isplate.

Istom je presudom, na temelju čl. 354. toč. 3. ZKP/97 opt. V. Z. oslobođena od optužbe za kazneno djelo iz čl. 173. st. 5. KZ/97 (pod toč. 4. izreke presude).

Protiv te presude žali se državni odvjetnik zbog odluke o kazni u odnosu na opt. A. Č. i opt. A. J., s prijedlogom da se ovi optuženici osude na kazne zatvora u duljem trajanju.

Opt. A. Č. je podnio žalbu putem branitelja M. R., odvjetnika iz R., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a putem branitelja G. M., odvjetnika iz R., uz navedene razloge, i zbog odluke o imovinskopravnom zahtjevu. U žalbama je predloženo ukidanje pobijane presude i vraćanje prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Opt. A. J. se žali putem branitelja B. P., odvjetnika iz R., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o imovinskopravnom zahtjevu, uz prijedlog da se presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

U žalbama obojice optuženika zatraženo je da se o sjednici drugostupanjskog vijeća izvijeste branitelji.

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

Nakon što je spis u skladu s čl. 373. st. 1. ZKP/97 dostavljen na dužno razgledanje Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske, zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske u pisanom je mišljenju predložio da se prihvati žalba državnog odvjetnika, a žalbe optuženika odbiju kao neosnovane.

I Kž 95/11-6

Postupajući po zahtjevu optuženih prema odredbi čl. 374. st. 1. ZKP/97, sjednica drugostupanjskog vijeća održana je u odsutnosti uredno izviještenog državnog odvjetnika i branitelja opt. A. J., B. P., odvjetnika iz R. (čl. 374. st. 4. ZKP/97), dok je sjednici bio nazočan branitelj opt. A. Č., G. M., odvjetnik iz R..

Osnovana je žalba državnog odvjetnika, dok su žalbe opt. A. Č. i opt. A. J. neosnovane.

Optuženici bitne povrede odredaba kaznenog postupka obrazlažu navodima da je pobijana presuda utemeljena samo na jednom dokazu koji nije potkrijepljen drugim dokazima i da stoga nema razloga o odlučnim činjenicama (čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP/97), da je utemeljena na nezakonitim dokazima, iskazu svjedoka D. G. (čl. 367. st. 2. ZKP/97), te da je kod nedostatka pouzdanih dokaza o učinu djela prvostupanjski sud propustio primijeniti načelo in dubio pro reo (čl. 367. st. 3. ZKP/97).

Suprotno naznačenim žalbenim prigovorima pobijana presuda sadrži jasne, određene i potpune razloge o svim odlučnim činjenicama. O ocjeni dokaza i utvrđenju odlučnih činjenica za zaključak o postojanju kaznenopravne odgovornosti optuženih prvostupanjski je sud dao sveobuhvatne razloge, uz posebno pažljivo vrednovanje iskaza opt. V. T. dano pred redarstvenim vlastima, a koristeći i ostale personalne dokaze te prikupljenu dokumentaciju radi provjere pojedinih navoda obrane. Prema obrazloženju presude razvidno je da prvostupanjski sud nije bio u dvojbi glede postojanja odlučnih činjenica pa nije bilo potrebe primijeniti načelo in dubio pro reo, odnosno čl. 3. ZKP/97 kako se neosnovano upire u žalbi time da su ovi žalbeni prigovori u stvari zamjerke činjenične naravi.

Pobijana presuda nije utemeljena na nezakonitom dokazu jer je ispitivanje svjedoka D. G. na glavnoj raspravi provedeno u skladu s odredbama ZKP/97. Nakon propisnog upozorenja svjedok je iskazivao o njemu poznatim činjenicama, pa tako i načinu na koji su redarstvene vlasti prikupljale podatke o mogućim počiniteljima kaznenog djela. Okolnost da je svjedok na fotografijama u policiji vidio iste osobe koje je na glavnoj raspravi prepoznao kao osobe kojima je inkriminiranog dana pružio uslugu taxi prijevoza, pri čemu je i zamijenio imena optuženika, ne čine njegov iskaz nezakonitim dokazom već može biti predmetom žalbenog osporavanja u odnosu na vjerodostojnost i pouzdanost dokaza. Nadalje, promašen je i žalbeni prigovor da su redarstvene vlasti provele nezakonito prepoznavanje o čemu da je iskazivala svjedokinja D. B.. Naime, spomenuta je svjedokinja decidirana u opisu da su počinitelji bili maskirani na način da ih je nemoguće prepoznati pa je irelevantno što nema službenog podatka redarstvenih vlasti o eventualno poduzetim istražnim radnjama prepoznavanja koje nisu dale rezultat u cilju razjašnjenja identiteta počinitelja, niti izostanak navedenog podatka pogoduje optužbi kako neutemeljeno tumače žalitelji.

Stoga nisu osnovane žalbe opt. A. Č. i opt. A. J. zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, a ni ovaj sud nije našao da su počinjene povrede odredaba kaznenog postupka i povrede kaznenog zakona na koje kao sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti prema odredbi iz čl. 379. st. 1. ZKP/97. Naime, stupanjem na snagu Kaznenog zakona 1. siječnja 2013. („Narodne novine“ br. 125/11 i 144/12; u nastavku: KZ/11) i dalje postoji pravni kontinuitet u odnosu na kazneno djelo za koje su optuženici osuđeni prvostupanjskom presudom (čl. 230. st. 1. KZ/11), time da novi KZ/11 za optuženike nije blaži (čl. 3. st. 1. i 2. KZ/11).

I Kž 95/11-6

Osporavajući prvostupanjsku presudu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja optuženici prigovaraju pozitivnom vrednovanju iskaza opt. V. T. danom pred redarstvenim vlastima, a koji je opovrgnula na glavnoj raspravi uz, po žalitelje, razumno obrazloženje i ponuđenu potkrjepu iskazima predloženih svjedoka te potom dopunskim vještačenjem stanja svijesti optuženice u vrijeme davanja iskaza što je sud prvog stupnja odbio. Optuženici tvrde i da „…sud uopće nije provjeravao alibi I. i IV opt.“, dakle opt. A. Č. i opt. V. Z., time da se iskazivanje opt. V. T. odnosi samo na „navodne pripremne radnje…dok spoznaja o konkretnoj radnji ona nema“.

Međutim, žalbenim navodima nisu dovedena u pitanje činjenična utvrđenja i iz toga izvedeni zaključci prvostupanjskog suda, jer su na glavnoj raspravi izvedeni svi potrebni dokazi te je njihovom savjesnom i sveobuhvatnom ocjenom opravdano zaključeno da su opt. A. Č. i opt. A. J. počinitelji inkriminiranog kaznenog djela razbojništva na štetu „R.-S.“ d.o.o. R..

Sadržaj zapisnika o ispitivanju opt. V. T. pred redarstvenim vlastima u nazočnosti branitelja obiluje nizom detalja kako u odnosu na osporeno kazneno djelo tako i vezano na ostalu kriminalnu aktivnost iz pobijane presude koji govore u prilog stvarno doživljenih, a ne izmišljenih zbivanja i situacija u kojima je sudjelovala i imala saznanja opt. V. T.. U prilog takvom zaključku govori nalaz i mišljenje psihijatrijskog vještaka dr. sc. K. R. o očuvanoj svijesti ove optuženice u vrijeme davanja iskaza, čime se opravdano rukovodio prvostupanjski sud kod ocjene dokazne građe. Kako je vještakinja stručnom argumentacijom pojasnila razlikovanje kategorije ubrojivosti od procjene stanja svijesti za davanje suvislog iskaza žalbeni navodi o potrebi ispitivanja novih svjedoka radi dopune vještačenja nisu dovele u sumnju ispravnost ocjene dokaza i utvrđenja odlučnih činjenica u pobijanoj presudi. Ovo tim više što je i sama opt. V. T. na glavnoj raspravi navela da je bila u apstinencijskoj krizi dva dana nakon uhićenja, kada je došla u stan po stvari, dok je iskaz pred policijom dala istog dana kada je i uhićena. Nadalje, kao potpora prihvaćanja prvog iskaza opt. V. T. kazivanje je nepristranog i objektivnog svjedoka D. G.. Svjedok D. G. je decidiran da je u svom taxi vozilu prevozio opt. A. J. i opt. V. T. kako je i pokazao na glavnoj raspravi pa činjenica da istovremeno opt. A. J. naziva pogrešnim imenom „A.“ iskaz ne čini dvojbenim.

Nadalje, budući je sud prvog stupnja pribavio liječnički karton opt. V. Z. prema kojem ova optuženica nije bila kod liječnika na dan događaja 14. rujna 2009. kako navode opt. A. Č. i opt. V. Z., već slijedeći dan 15. rujna 2009. neutemeljen je žalbeni prigovor da sud nije provjeravao alibi optuženih.

Konačno, sadržaj iskaza opt. V. T., da joj je opt. A. Č. za događaj o „R. S.-u“ rekao „pušiona bilo je samo 7 milja“ nakon čega joj je dao 300 kuna, nesumnjivo govori o dovršenom kaznenom djelu razbojništva, a ne tek o pripremnim radnjama kako nastoji žalbom prikazati opt. A. Č..

Slijedom navedenog nisu osnovane žalbe opt. A. Č. i opt. A. J. zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Žaleći se zbog odluke o kazni državni odvjetnik smatra da su opt. A. Č. i opt. A. J. kao recidivistima odmjerene preblage kazne zatvora.

I Kž 95/11-6

Razmotrivši žalbene navode državnog odvjetnika te ispitujući odluku o kazni prema odredbi čl. 382. ZKP/97 ovaj sud nalazi da je u pravu državni odvjetnik kada tvrdi da su izrečene kazne preblage. Premda je prvostupanjski sud obojici optuženika otegotnim cijenio njihovu raniju osuđivanost, odmjerio je kazne koje su na granici (opt. A. Č.) odnosno tek nešto preko zakonskog minimuma (opt. A. J.) za predmetno kazneno djelo. Imajući na umu težinu i pogibeljnost kaznenog djela te recidiv u kriminalnoj djelatnosti, posebno izraženu kod opt. A. J., trebalo je prihvatiti žalbu državnog odvjetnika te osuditi opt. A. Č. na kaznu zatvora u trajanju jedne godine i šest mjeseci, a opt. A. J. na kaznu zatvora u trajanju dvije godine jer će se ovim kaznama, u koje je uračunato vrijeme pritvora, ostvariti zakonom propisana svrha kažnjavanja iz čl. 50. KZ/97.

Nadalje, suprotno žalbenom prigovoru opt. A. Č., kazneni sud je u tzv. adhezionom postupku, u kojem se odlučuje prema propisima građanskog prava o odgovornosti za štetu, zakonito i pravilno odlučio o imovinskopravnom zahtjevu oštećenika obuhvativši iznos glavnice iz činjeničnog opisa djela te pripadajuću propisanu zakonsku kamatu.

Slijedom izloženog, na temelju čl. 390 st. 1. i čl. 387. ZKP/97, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 31. siječnja 2013.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Nikša Stolić, v.r.

Zlata Lipnjak-Bosanac, v.r.