I Kž-59/1997-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-59/1997-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ante Potrebice, kao predsjednika vijeća, te Milana Gudelja, Vesne Vrbetić, Senke Klarić-Baranović i Josipa Budinskog, kao članova vijeća i tajnika u vijeću - višeg sudskog savjetnika Ahmeda Kapetanovića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. B. K. i dr. zbog kaznenog djela iz čl. 161. st. 2. u svezi s čl. 156. st. 1. KZRH i dr., odlučujući o žalbama optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Puli od 13. svibnja 1996. K-4/94, u sjednici održanoj 15. veljače 2000., saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Pavla Vidića,

p r e s u d i o j e :

I. U povodu žalbi optuženika, po službenoj dužnosti preinačuje se prvostupanjska presuda u pravnoj oznaci djela na način da se djela, činjenično opisana u izreci pobijane presude, pravno označavaju kao kaznena djela izazivanja prometne nesreće i to u odnosu na opt. B.K. kao kazneno djelo iz čl. 272. st. 1. i 3. KZ, a u odnosu na opt. R.M. kao kazneno djelo iz čl. 272. st. 2. i 4. KZ.

II. Uslijed odluke pod I. i djelomičnim prihvaćanjem žalbe optuženika, preinačuje se pobijana presuda u odluci o kaznenoj sankciji na način da se opt. B.K. na temelju čl. 272. st. 3. KZ, uz primjenu čl. 57.s t. 2. toč. b) KZ, osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 10 (deset) mjeseci, dok se sigurnosna mjera iz čl. 63. OKZRH ukida.

III. U ostalom dijelu žalba opt. B.K. odbija se kao neosnovana i u pobijanom a nepreinačenom dijelu u odnosu na njega potvrđuje prvostupanjska presuda.

IV. Uslijed odluke pod I., po službenoj dužnosti, u odnosu na opt. R.M. preinačuje se prvostupanjska presuda i izriče:

na temelju čl. 353. toč. 6. ZKP

ODBIJA SE OPTUŽBA

protiv opt. R.M. (osobni podaci kao u prvostupanjskoj presudi)

da bi:

dana 18. ožujka 1988. godine u Puli, u 17 sati, upravljajući osobnim automobilom reg. oznake PU 463-30 iz pravca M. ulice, protivno odredbama čl. 26. st. 1. i čl. 28. st. 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, brzinom od najmanje 84 km/sat, premda je u toj ulici brzina ograničena na 60 km/sat, olako smatrajući da će uspjeti izbjeći nalet na osobni automobil reg. oznake PU 112-857, kojim je iz sporedne ulice u raskršće ulice B.Č. i ulice B. G., ušao i stao opt. B.K., nastavio vožnju ne smanjujući brzinu, te nakon što je obišao zaustavljeno vozilo izgubio kontrolu nad svojm vozilom, udario u rub lijeve ivice ceste, produžio lijevom stranom i prednjim lijevim dijelom vozila udario u vozilo F.R., koji je automobilom reg. oznake …. naišao iz suprotnog smjera, pri čemu je ovaj uslijed siline udarca ispao iz vozila i klizeći kolnikom udario u metalni dio kotača vozila kombi reg. oznake …., pri čemu je zadobio više teških povreda i prijelom čeone kosti s utisnućem u moždano tkivo, uslijed čega je na mjestu nezgode umro,

pa da bi time počinio kazneno djelo izazivanja prometne nesreće iz čl. 272. st. 4. KZ.

Po čl. 123. st. 1. ZKP u odnosu na opt. R.M. troškovi kaznenog postupka iz čl. 119. st. 2. toč. 1. do 5. ZKP, kao i nužni izdaci optuženika i nužni izdaci i nagrada branitelju padaju na teret proračunskih sredstava.

Obrazloženje

Pobijanom prvostupanjskom presudom proglašeni su krivim opt. B.K. i R.M. zbog teških djela protiv sigurnosti javnog prometa i to opt. B.K. za kazneno djelo iz čl. 161. st. 2. u svezi s čl. 156. st. 1. KZRH a opt. R.M. za kazneno djelo iz čl. 161. st. 4. u svezi s čl. 156. st. 1. i 3. KZRH, opisanih u izreci te presude, te je opt. B.K., uz primjenu propisa uz ublažavanju kazne, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, a na temelju čl. 63. OKZRH izrečena mu je i sigurnosna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom "B" kategorije za vrijeme od dvije godine, dok je opt. R.M. po čl. 47. i 48. OKZRH izrečena uvjetna osuda i po čl. 161. st. 4. KZRH utvrđena kazna zatvora u trajanju od pet mjeseci, te istodobno određeno da se ta kazna neće izvršiti ako optuženik za vrijeme od jedne godine i šest mjeseci ne počini novo kazneno djelo. Protiv te presude optuženici su podnijeli žalbe.

Opt. K. se žali zbog povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni i sigurnosnoj mjeri, te predlaže da se pobijana presuda u odnosu na njega preinači na način da ga se oslobodi optužbe, odnosno podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Opt. M. se žali zbog svih razloga iz kojih se može pobijati prvostupanjska presuda, te predlaže da se pobijana presuda preinači i njega oslobodi optužbe, odnosno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

Nakon razmatranja spisa državni odvjetnik Republike Hrvatske je predložio, da se žalbe optuženika odbiju kao neosnovane i potvrdi prvostupanjska presuda.

Žalba opt. B.K. djelomično je osnovana, dok je žalba opt. R.M. bespredmetna.

Na žalbu opt. B.K.

Žalitelj ističe da je pogrešno utvrđeno da je opt. K., dolazeći iz sporne ulice, produžio vožnju nakon znaka "STOP" i svojim vozilom ušao za oko 2,3 metra u dubinu kolovozne trake kojom se kretalo vozilo opt. M.. Smatra da ta okolnost, kao ni činjenica njegove alkoholiziranosti, nije odlučna za nastanak prometne nezgode, jer da je drugooptuženik mogao izbjeći nalet na njegovo vozilo da se kretao dopuštenom brzinom. Suprotno stajalištu prvostupanjskog suda žalitelj ističe da je upravo prevelika brzina drugooptuženika u ovom slučaju isključivi uzrok prometne nezgode, te u tome nalazi pogrešno utvrđeno činjenično stanje i povredu kaznenog zakona, dok se u pogledu navodne nepotpunosti utvrđenog činjeničnog stanja u žalbi optuženika ništa određeno i ne navodi koju odlučnu činjenicu prvostupanjski sud nije utvrdio, niti se u tom pravcu predlažu kakvi dokazi.

Ovakvi žalbeni navodi, u suštini, predstavljaju ponavljanje obrane koju je optuženik dao tijekom postupka, a koju obranu je prvostupanjski sud analizirao i vrlo temeljito ispitao, te s pravom zaključio da ta obrana, objektivno, nije istinita, za što je u obrazloženju svoje presude dao iscrpne i uvjerljive razloge, koje prihvaća i ovaj Vrhovni sud, kao drugostupanjski sud.

Naime, suprotno neargumentiranim tvrdnjama žalitelja, prvostupanjski sud je osnovano u cijelosti poklonio vjeru nezainteresiranim svjedocima M.M., V.J. i V.K., koji su bili očevici događaja i čiji iskazi se podudaraju kako međusobno tako i s ostalim izvedenim dokazima, prije svega podacima iz zapisnika o uviđaju, skicom mjesta prometne nezgode i djelomične rekonstrukcije, kao i nalazom i mišljenjem prometnog vještaka Z.I., te je stoga zaključak o načinu i uzroku ove prometne nezgode, utemeljen na savjesnoj ocjeni svih navedenih dokaza, pojedinačno i u njihovoj međusobnoj svezi, protivno žalbenim navodima, pouzdan i ne ostavlja mjesta nikakvoj dvojbi o postojanju bilo koje odlučne činjenice, pa tako i onih koje se žalbom bezuspješno pokušavaju dovesti u pitanje.

Usvajajući, prema tome, u svemu uvjerljive, logične i iscrpne razloge na kojima je utemeljena prvostupanjska presuda u odnosu na opt. B.K., ovaj sud je našao da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve činjenice koje su od važnosti za donošenje zakonite odluke u ovom kaznenom predmetu, te da je na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio kazneni zakon kad je optuženika proglasio krivim za kazneno djelo koje je predmet optužbe, pa se stoga žalba optuženika zbog povrede kaznenog zakona i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja ukazuje neosnovanom.

Međutim, kako je u međuvremenu, nakon izricanja prvostupanjske presude, stupio na snagu Kazneni zakon ("Narodne novine", br. 110/97 od 21. listopada 1997.), prema kojem kazneno djelo zbog kojeg je optuženik proglašen krivim sada predstavlja kazneno djelo izazivanja prometne nesreće iz čl. 272. st. 1. i 3. KZ, koje djelo je lakše za počinitelja, jer je zaprijećena blaža kazna, trebalo je u skladu sa obaveznom primjenom blažeg zakona u smislu čl. 3. st. 2. KZ, preinačiti pobijanu presudu u pravnoj oznaci djela i optuženika osuditi po blažem zakonu, kao pod toč. I. i II. izreke ove presude.

Iako žalbena osnova zbog odluke o kaznenim sankcijama u žalbi optuženika nije obrazložena, međutim kako žalba zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, podnesena u korist optuženika, sadrži u sebi i žalbu zbog odluke o kaznenim sankcijama, ovaj sud je pobijanu presudu ispitao i u tom dijelu, te je našao da svrha kažnjavanja u konkretnom slučaju, s obzirom na činjenicu da je i prvostupanjski sud optuženiku bio izrekao kaznu uz primjenu propisa o ublažavanju kazne, može postići i nešto blažom kaznom zatvora od one koju je optuženiku izrekao prvostupanjski sud, napose ako se uz činjenicu primjene blažeg zakona ima u vidu protek vremena od počinjenja djela te okolnost da je optuženik teško obolio, te je stoga ovaj sud djelomično prihvatio žalbu optuženika i uz primjenu propisa o ublažavanju kazne izrekao mu kaznu zatvora u trajanju od deset mjeseci, dakle ispod donje granice kazne propisane zakonom za to kazneno djelo. Isto tako s obzirom na protek vremena i zdravstveno stanje optuženika, izricanje sigurnosne mjere zabrane upravljanja motornim vozilom u konkretnom slučaju nema nikakve svrhe, te je stoga ovaj sud tu sigurnosnu mjeru ukinuo.

Na žalbu opt. R.M.

S obzirom da je u međuvremenu, nakon izricanja prvostupanjske presude, 1. siječnja 1998. godine stupio na snagu Kazneni zakon, ovaj Vrhovni sud, kao drugostupanjski sud, u povodu podnesenih žalbi optuženika, po službenoj dužnosti preinačio je pobijanu presudu u pravnoj oznaci djela u odnosu na obojicu optuženika, tako što je djelo opt. R.M. pravno označio kao kazneno djelo iz čl. 272. st. 2. i 4. KZ, kao pod toč. I. izreke ove presude.

Naime, s obzirom na zaprijećenu kaznu zatvora za to kazneno djelo od šest mjeseci do pet godina, taj zakon je za počinitelja blaži od Krivičnog zakona Republike Hrvatske ("Narodne novine", br. 32 od 17. travnja 1993.), koji je bio na snazi u vrijeme kad je kazneno djelo počinjeno, odnosno u vrijeme izricanja prvostupanjske presude, pa je stoga u skladu s odredbom čl. 3. st. 2. KZ djelo optuženika trebalo pravno označiti po tom blažem zakonu.

Međutim, kako je inkriminirano djelo počinjeno 18. ožujka 1988. godine, zbog proteka vremena u konkretnom slučaju u odnosu na opt. R.M. nastupila je nemogućnost primjene kaznenog zakonodavstva sa danom 18. ožujka 1998. godine.

Naime, u smislu odredbi čl. 19. st. 1. toč. 4. u svezi s čl. 20. st. 6. KZ apsolutna zastara kaznenog progona za to kazneno djelo nastupa protekom deset godina od počinjenja djela.

Stoga je na temelju čl. 353. toč. 6. ZKP proti opt. R.M. trebalo odbiti optužbu za kazneno djelo iz čl. 272. st. 2. i 4. KZ i odlučiti da troškovi kaznenog postupka padaju na teret proračunskih sredstava, kao pod toč. IV. izreke ove presude.

Zbog svih navedenih razloga, na temelju čl. 387. i 390. st. 1. ZKP/97 o žalbama optuženika odlučeno je kao u izreci ove drugostupanjske presude.

U Zagrebu, 15. veljače 2000.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Ahmed Kapetanović v.r.

Ante Potrebica v.r.