I Kž-259/1997-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-259/1997-3

U I M E R E P U B L I K E H R V ATSKE

PRESUDA

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Milana Gudelja, kao predsjednika vijeća, te Ante Potrebice, Vesne Vrbetić, Katice Jelić i Senke Klarić-Baranović, kao članova vijeća i višeg savjetnika Marka Raše, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. M. M., zbog kaznenog djela iz čl. 34. st. 1. KZRH i dr., odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 19. veljače 1997. godine broj K-86/96, u sjednici održanoj 12. svibnja 1998. godine, saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Pavla Vidića,

p r e s u d i o j e :

I. Povodom žalbi državnog odvjetnika i optuženika M.M., a po službenoj dužnosti, preinačuje se presuda suda prvog stupnja u odnosu na kazneno djelo iz čl. 203. st. 1. KZRH opisano u toč. 2. izreke i izriče:

Na temelju čl. 339. toč. 6. ZKP/93

protiv opt. M.M.

ODBIJA SE OPTUŽBA

da bi:

iako svijestan da kao građanin nema ovlaštenja da nabavlja i drži automatsko oružje, sve do dana 2. travnja 1996. godine u Z., Ž.

…, u svom stanu držao automatsku pušku nepoznatog proizvođača tvornički broj … call 7,62 mm, a koja mu je nakon djela opisanog pod toč. 1. oduzeta po djelatnicima Policijske uprave Z., … Policijske stanice,

dakle, novlašteno držao vatreno oružje čije nabavljanje i držanje građanima nije dopušteno,

pa da je time počinio krivično djelo protiv javnog reda i pravnog saobraćaja -

čl. 203. st. 1. nedopušteno držanje oružja i eksplozivnih tvari - označeno i kažnjivo po

KZRH.

II. Uslijed odluke pod I. i djelomičnim prihvaćenjem žalbe državnog odvjetnika preinačuje se pobijana presuda u odluci o kazni te se opt. M.M. zbog kaznenog djela iz čl. 35. KZRH zbog kojega je proglašen krivim pod toč. 1., na temelju istog zakonskog propisa osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine i 6 (šest) mjeseci, u koju mu se na temelju čl. 45. st. 1. OKZRH uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 2. travnja 1996. godine do 19. veljače 1997. godine.

III. U ostalom dijelu žalba državnog odvjetnika, te žalba opt. M.M. u cijelosti se odbijaju kao neosnovane, te se u pobijanom a nepreinačenom dijelu potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Županijski sud u Gradu Zagrebu, presudom od 19. veljače 1997. godine broj K-86/96 proglasio je krivim opt. M.M. zbog kaznenog djela protiv života i tijela, ubojstva na mah iz čl. 35. KZRH za koje mu je na temelju istog zakonskog propisa utvrđena kazna zatvora u trajanju od dvije godine i devet mjeseci i kaznenog djela protiv javnog reda i pravnog saobraćaja, nedopuštenog držanja oružja i eksplozivnih tvari iz čl. 203. st. 1. KZRH za koje mu je na temelju istog zakonskog propisa utvrđena kazna zatvora u trajanju od četiri mjeseca, te je uz primjenu čl. 43. st. 2. toč. 2. OKZRH osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine u koju mu je na temelju čl. 45. st. 1. OKZRH uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 2. travnja 1996. pa nadalje.

Na temelju čl. 64. OKZRH optuženiku je izrečena sigurnosna mjera oduzimanja predmeta puške "Kalašnjikov" broj … call 7,62 mm koja će se po pravomoćnosti presude dostaviti u Krim. muzej MUP-a Republike Hrvatske.

Na temelju čl. 90. u vezi čl. 87. st. 1. i 2. toč. 1. i 6. ZKP/93 optuženik je dužan platiti troškove krivičnog postupka u iznosu od 15.363,01 kn i u paušalnom iznosu od 2.000,00 kn. Protiv te presude žali se državni odvjetnik zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, te predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje ili preinači i optuženiku izrekne kazna zatvora u duljem trajanju.

Žali se i optuženik po branitelju D.C., odvjetniku iz Z., zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona i zbog odluke o kazni i predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje odnosno preinači i optuženiku izrekne blaža kazneno-pravna sankcija.

Odgovori na žalbu nisu podneseni.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske postupajući po čl. 360. st. 2. ZKP/93 u pismenom podnesku od 13. kolovoza 1997. godine broj Ktž-535/97 predložio je da se žalba državnog odvjetnika uvaži, a žalba optuženika odbije kao neosnovana.

Žalba državnog odvjetnika je djelomično osnovana, dok žalba optuženika je neosnovana.

Žaleći se zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja državni odvjetnik smatra da kod optuženika nije postojala tako jaka razdraženost koja je potrebna da bi se radilo o kaznenom djelu iz čl. 35. KZRH. Smatra da je između optuženika i oštećenika stalno postojala napeta situacija i da ista nije prije počinjenja djela bila posebnije naglašena pa ako takav stalni afekt traje dulje vrijeme, djelo počinjeno u takvom stanju ne bi imalo obilježja kaznenog djela iz čl. 35. KZRH.

Pri tome, državni odvjetnik zanemaruje nalaz i mišljenje vještaka neuropsihijatra iako ga navodi, koji ne daje osnova za zaključak kakav se izvodi u žalbi državnog odvjetnika.

Naime, iz nalaza i mišljenja vještaka psihijatra dr. M.G. proizlazi da je optuženik primarno neurotski strukturirana osoba s dominantnom depresivno-anksioznom simptomatologijom kod koje se kao reakcija na ratne traume sekundarno razvila i spimtomatologija posttraumatskog stresnog poremećaja. Iako je često bio frustriran postupcima oštećenika, ali na te postupke nije reagirao aktivno, niti agresivno, već je trajnije zadržavao defenzivnu poziciju. Aktualna konfliktna situacija koja je za razliku od stava državnog odvjetnika bila posebno naglašena budući je oštećenik bez povoda udario šakom optuženika, u njegovom lokalu, što je dovelo do kratkotrajne ošamućenosti te nestabilonosti u hodu i stajanju, te alkoholiziranost optuženika na razini pripitosti, dovela je kod optuženika do intenzivnog porasta afektivne tenzije i jednog posebnog afektivnog stanja koje je dominantno odredilo njegovo ponašanje i reagiranje. Intenzitet toga afekta, njegova priroda i njegovo trajanje, uz sve naprijed navedene elemente koji su uvjetovali njegov nastanak, uvjetovali su da su optuženikove sposobnosti upravljanja vlastitim postupcima bile bitno smanjene. Vještak govori o iznimnom afektivnom reagiranju koje se u psihijatriji označava kao reakcija tzv. "kratkog spoja" u kojoj situaciji intenzivni afekti uvjetuju naglo i nepromišljeno reagiranje.

Stoga sud prvog stupnja osnovano zaključuje, a što prihvaća i ovaj sud kao sud drugog stupnja, da je upravo ponašanje oštećenika kritičnog dana, kada dolazi u njegov lokal, prigovara, da bi na kraju bez ikakvog povoda ničim izazvan od optuženika ovoga udario, kod ćenika lišiti života. Produženje optuženika izazvalo stanje snažnog afekta kada je odlučio ošte

zbivanja u kojem vremenu optuženik odlazi po pušku i vraća se i što sve traje nekoliko minuta, po vještaku ne može utjecati na izrečenu ocjenu o bitnom smanjenju sposobnosti da upravlja svojim postupcima tempore criminis. Vrijeme je samo jedan od elemenata te procjene budući postoje vrlo intenzivni afekti s trajanjem i nekoliko sati koji uz druge ispunjene kriterije mogu dovesti do ocjene bitne redukcije uračunljivosti, a u iznimnim slučajevima i do njenog isključenja.

Iz navedenih razloga neosnovana je žalba državnog odvjetnika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, kao što je neosnovana i žalba optuženika iz istog žalbenog osnova u odnosu na djelo iz toč. 1. pobijane presude.

Žaleći se zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja optuženik u žalbi polemizira sa zaključcima suda prvog stupnja ustrajući u obrani da se u konkretnom slučaju radilo o nehatnom prouzrokovanju smrti odnosno da je postupao u nužnoj obrani ili prekoračenju iste.

Suprotno tvrdnjama žalitelja sud prvog stupnja je na temelju provedenog postupka pravilnom analizom i ocjenom kako obrane optuženika tako i izvedenih dokaza ispravno utvrdio sve odlučne činjenice i za opstojnost kaznenog djela, činjenično opisanog u toč. 1 izreke pobijane presude dao valjane i logične razloge koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud. Optuženik ponavlja obranu sa glavne rasprave da je puška bila zakočena, sa metkom u cijevi pa da je do opalenja moglo doći u naguravanju sa oštećenikom.

Navedenu obranu sud prvog stupnja opravdano isključuje kako na osnovu nalaza i mišljenja balističkog vještaka dipl. ing. D.Č. tako i iskaza svjedoka R.T. i S.H. koji žalba nastoji obezvrijediti navodeći nepreciznosti u iskazu, koje po mišljenju suda drugog stupnja iskaz ne čine neuvjerljivim, pogotovo kada se isti sagleda u kontekstu ostalih provedenih dokaza.

Navedeni svjedok je iskazao da je optuženik pušku držao "na gotovs", time da mu je desna ruka bila unutar prostora gdje se nalazi okidač, a lijevu ruku na cijevi. Već navedeno isključuje mogućnost da bi oštećenik u otimanju prouzrokovao opalenje, a pogotovo je to neuvjerljivo kada se ima u vidu što je sve neophodno poduzeti da bi puška bila spremna za paljbu. Naime, kako to navodi balistički vještak da bi se predmetna puška stavila u funkciju i pripremila za ispaljivanje hitaca potrebno je spremnik s mecima gurnuti u okvir, nakon toga zatvarač povući u zadnji položaj i naglo pustiti.

Tada se prvi metak spremnika ubacuje u ležište cijevi i povlačenjem za obarač može doći do ispalenja bilo pojedinačno ili rafalno, ovisno u kojem je položaju regulator paljbe. Pod pretpostavkom da je regulator paljbe u položaju "ukočen", kako to tvrdi optuženik da je bilo, tada je potrebno i tu polugu staviti u položaj odnosno funkciju ispaljivanja, bilo pojedinačno ili rafalno i to pritiskom palca prema dolje. S obzirom na niz odvojenih radnji koje je potrebno učiniti, a najmanje dvije ako se prihvati navod optuženika da je metak bio u cijevi, a puška zakočena, opravdano sud prvog stupnja ne prihvaća da je do opalenja došlo u otimanju i naguravanju, što i balistički vještak dozvoljava kao teoretsku mogućnost, ali manje vjerojatnu s obzirom na radnje koje bi tada trebali poduzeti optuženik i oštećenik, odnosno da bi optuženik morao povući zatvarač prema sebi a oštećenik ga gurati od sebe.

Kada se navedeno poveže sa iskazom svjedoka Horvata opravdano sud prvog stupnja isključuje i tu najmanju teoretsku mogućnost. Takvom zaključku suda u prilog govori nalaz i mišljenje vještaka sudske medicine prof. dr. D.Z. danog u zajednici sa vještakom za balistiku dipl. ing. D.Č. koji su naveli da je oštećenik prve prostrijelne rane zadobio u stojećem položaju sa udaljenosti od oko 70-80 cm, a što je utvrđeno iz tragova barutnih čestica na odjeći oštećenika, te nalaza tkiva, a što isključuje da je do pucanja došlo u otimanju.

Dakle, osnovano zaključuje sud prvog stupnja da oštećenik u trenutku opalenja više nije držao za cijev puške, a što potvrđuje i daljnji tijek događaja kada optuženik nastavlja pucati i pogađa oštećenika i u trenutku kada se njegovo tijelo zakreće, te kada je na tlu, a što proizlazi iz lokacije ozljeda. Stoga se ne može prihvatiti stav optuženika, na kome ustrajava u žalbi, da su prvi hici ispaljeni u otimanju za pušku i da je moguće da su isti promašili oštećenika iz čega nadalje zaključuje da kod optuženika nije postojao umišljaj na lišenje života.

Namjeru da oštećenika liši života optuženik je stvorio u trenutku kada je zadobio udarce od oštećenika, nakon čega odlazi po pušku uz riječi "pričekaj me malo" odnosno "pričekaj me pet minuta" kako to navode svjedoci V. i T., što uz sve ranije navedeno dovodi do jedinog mogućeg zaključka suda prvog stupnja da je kod optuženika postojao umišljaj na lišenje života oštećenika.

S obzirom da je svaki napad oštećenika prestao nakon zadavanja udaraca optuženiku, kada on odlazi na kat po pušku i vraća se kao napadač u namjeri da ga liši života, ne može se optuženik pozivati na nužnu obranu, kako to pravilno zaključuje sud prvog stupnja, jer ozljede koje je tada zadobio, oštećenik je zadao postupajući sam tada u nužnoj obrani. S obzirom na nepostojanje nužne obrane optuženik se neosnovano poziva i na prekoračenje iste.

U žalbi optuženik neosnovano navodi da se kao istovremeni napad mora tretirati i takvo ponašanje oštećenika koje nedvosmisleno ukazuje na nastavljanje daljnjeg napada nakon kraćeg prekida. Međutim, u ovom slučaju je oštećenik prestao sa napadom, sjeo na svoje mjesto, a optuženik je izašao van. Gosti lokala su se razbježali tek kada se on nakon nekog vremena ponovno pojavio, s puškom u ruci, a ne zbog postupka oštećenika pa se njegov ostanak u lokalu ne može tretirati kao ponašanje koje nedvosmisleno ukazuje na nastavljanje daljnjeg napada na optuženika i njegovo pravno dobro, pod čime optuženik podrazumijeva lokal kojem je suvlasnik i od rada kojeg ostvaruje prihod. Sve navedeno je preširoka žalbena konstrukcija o postojanju istodobnog protupravnog napada pa je sud prvog stupnja nije mogao prihvatiti, kao niti sud drugog stupnja.

U odnosu na ovo djelo optuženik ističe i povredu kaznenog zakona polazeći pri tome od pretpostavljenog činjeničnog stanja, a ne onog kako je utvrđeno u tijeku postupka, a na koje je sud prvog stupnja pravilno primijenio kazneni zakon kvalificiravši djelo kao ono iz čl. 35. KZRH pa je žalba i u tom dijelu neosnovana.

Razmatrajući žalbu optuženika u odnosu na djelo iz toč. 2. pobijane presude ovaj sud je utvrdio da je na štetu optuženika povrijeđen zakon s obzirom na izmjene i dopune Zakona o oružju ("Narodne novine", broj 20/97) u kojima je predviđeno da se protiv građana neće voditi kazneni postupak ako oružje, municiju i eksplozivne tvari koje su izvan prometa vrate do 19. kolovoza 1997. godine pa je tu mogućnost trebalo priznati i optuženiku neovisno što ju nije iskoristio već mu je oružje oduzeto.

Navedena odredba predstavlja procesnu smetnju za pravomoćno dovršenje kaznenog postupka, jer spada u druge okolnosti koje isključuju kazneno gonjenje pa je ovaj sud bio dužan donijeti odluku kao u izreci, uslijed čega je žalba optuženika u tom dijelu bespredmetna.

Zbog odluke o kazni žali se državni odvjetnik smatrajući izrečenu kaznu u odnosu na djelo iz toč. 1 izreke pobijane presude preblagom, jer da sud prvog stupnja nije uzeo u obzir pokazanu ustrajnost u namjeri da se oštećenik usmrti, budući optuženik ispaljuje više hitaca od kojih sedam nanosi prostrijelne rane.

Žali se i optuženik smatrajući da se ranija osuđivanost ne može uzeti kao otegotna okolnost s obzirom na protek vremena dok da su olakotne okolnosti podcijenjene.

Osnovana je žalba državnog odvjetnika dok žalba optuženika nije osnovana niti u tom dijelu.

Istina, sud prvog stupnja je ispravno utvrdio sve okolnosti koje su od utjecaja na odmjeravanje kazne, ali ih je precijenio kada se uzme u obzir da su djeca optuženika odrasla, a srednja dob i nije posebna olakotna okolnost. Prihvaćajući kao olakotno da je sudionik domovinskog rata, nosioc odličja i priznanja, te bitno smanjenu uračunljivost, imajući u vidu da nije osuđivan zbog istovrsnih kaznenih djela, kao i doprinos oštećenika, te uz uvažavanje žalbenih navoda državnog odvjetnika, ovaj sud smatra da će kazna zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci ostvariti svrhu kazneno-pravnih sankcija predviđenu zakonom pa je stoga u tom dijelu uvažena žalba državnog odvjetnika.

U izrečenu kaznu zatvora optuženiku je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 2. travnja 1996. godine do 19. veljače 1997. godine kada je doneseno rješenje o ukidanju pritvora.

Izrečana sigurnosna mjera je zakonita i pravilna.

Stoga je na temelju čl. 390. st. 1. i čl. 387. ZKP/97 odlučeno kao u izreci.

U Zagrebu, 12. svibnja 1998.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Marko Rašo v.r.

Milan Gudelj v.r.