Kž-348/2007-8 · Županijski sud u Vukovaru

Broj: Kž-348/07-8

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Vukovaru, u žalbenom vijeću sastavljenom od sudaca: Zlate Sotirov, kao predsjednika vijeća, te Nevenke Zeko i mr.sc. Branislava Dimitrijevića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje Ane Plavšić, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženika J. K., M. P.-L. i A. T., zbog kaznenog djela iz članka 249. stavak 4. Kaznenog zakona, odlučujući o žalbama optuženika J. K., M. P.-L. i A. T. po braniteljima, izjavljenima na presudu Općinskog suda u Županji, broj K-67/07. od 13. lipnja 2007. godine, na sjednici vijeća održanoj dana 06. svibnja 2008. godine,

p r e s u d i o j e

Odbijaju se kao neosnovane žalbe optuženika J. K., M. P.-L. i A. T., te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom optuženici J. K., M. P.-L. i A. T. proglašeni su krivima da su počinilo kazneno djelo protiv zdravlja ljudi, teško djelo protiv zdravlja ljudi iz članka 249. stavak 3. i 4., u svezi članka 240. stavak 1. i 3. Kaznenog zakona, a kažnjivo po članku 249. stavak 4. Kaznenog zakona, te je istima izrečena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i primijenjena mjera upozorenja, i to uvjetna osuda, tako da se izrečena kazna zatvora u trajanju od jedne godine neće izvršiti ako optuženici u roku od tri godine ne počine novo kazneno djelo.

Temeljem članka 132. Zakona o kaznenom postupku oštećena M. M. s imovinskopravnim zahtjevom upućena je na parnicu.

Temeljem članka 122. stavak 1., u svezi članka 119. stavak 1. i 2. točka 1. i 6. Zakona o kaznenom postupku, optuženici su dužni naknaditi troškove kaznenog postupka, i to: na ime troškova vještačenja iznos od 6.445,40 kuna, te paušalni iznos od 2.100,00 kuna.

Protiv navedene presude pravodobno je izjavio žalbu optuženik J. K. po branitelju, zbog bitne povrjede odredaba kaznenog postupka, zbog pogrješno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog pogrješne primjene materijalnog prava i zbog odluke o kazni, s prijedlogom da ovaj sud ukine pobijanu presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Protiv navedene presude pravodobno je izjavila žalbu optužena M. P.-L. po branitelju, zbog bitne povrjede odredaba kaznenog postupka i zbog pogrješno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da ovaj sud ukine pobijanu presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje ili istu preinači na način da optuženu oslobodi od optužbe.

Također, protiv navedene presude pravodobno je izjavio žalbu optuženi A. T. po branitelju, zbog bitne povrjede odredaba kaznenog postupka, zbog povrjede Kaznenog zakona, zbog pogrješno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kazni, s prijedlogom da ovaj sud preinači pobijanu presudu na način da oslobodi optuženika od optužbe ili istu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Odgovor na žalbe nije podnesen.

Prije održavanja sjednice vijeća, spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Vukovaru na dužno razgledavanje, u skladu s odredbom članka 373. stavak 1. Zakona o kaznenom postupku, a spis je vraćen s prijedlogom da se žalbe optuženika prihvate i ukine pobijana presuda.

Žalbe optuženika J. K., M. P.-L. i A. T. izjavljene po braniteljima nisu osnovane.

Nisu u pravu žalitelji kada tvrde da je prvostupanjski sud počinio bitnu povrjedu kaznenog postupka, kao i povrjedu Kaznenog zakona, a kako ispitivanjem prvostupanjske presude nisu nađene bitne povrjede odredaba kaznenog postupka, kao ni povrjede Kaznenog zakona, na koje ovaj sud kao drugostupanjski sud, u smislu članka 379. stavak 1. Zakona o kaznenom postupku, pazi po službenoj dužnosti, odlučeno je na temelju članka 387. Zakona o kaznenom postupku, kao u izrjeci ove presude iz sljedećih razloga.

Žalbeni razlozi žalitelja koji se odnose na bitnu povrjedu odredaba Zakona o kaznenom postupku su neosnovani, jer je prvostupanjska presuda razumljiva, nije proturječna sama sebi i razlozima presude, a u presudi su navedeni razlozi o odlučnim činjenicama koji su valjano obrazloženi i ocijenjeni, te između odlučnih činjenica nema proturječnosti.

Ne stoji ni žalbeni razlog žalitelja (optuženika A. T.) da je prvostupanjski sud učinio bitnu povrjedu odredaba kaznenog postupka iz članka 367. stavak 3., a u svezi s člankom 191. Zakona o kaznenom postupku, a kako to navodi žalitelj u žalbi.

Vijeće ovoga suda je utvrdilo da neosnovano žalitelj u žalbi navodi da je prvostupanjski sud učinio bitnu povrjedu odredaba kaznenog postupka jer u konkretnom slučaju nije proveden istražni postupak, niti je državni odvjetnik tražio od istražnog suca suglasnost da se ne provede istraga (članak 191. Zakona o kaznenom postupku).

Nasuprot naprijed navedenim žalbenim navodima žalitelja, vijeće ovoga suda je utvrdilo da je za kazneno djelo kažnjivo po članku 249. stavak 4. Kaznenog zakona, zaprijećena kazna zatvora do osam godina, pa za isto po članku 191. stavak 6. Zakona o kaznenom postupku državni odvjetnik može izvan uvjeta predviđenih u stavku 1.-5. navedenog članka podignuti optužnicu i bez provođenja istrage, ako prikupljeni podatci koji se odnose na kazneno djelo i počinitelje daju dovoljno osnove za optužbu.

Kako je državni odvjetnik u konkretnom slučaju predložio istražnom sucu da provede određene istražne radnje (tj. ispitivanje svjedokinje M. M. i provođenje medicinskog vještačenja po vještaku medicinske struke, radi utvrđivanja propusta postupaka postavljanja dijagnoze i provođenja liječenja M. M. koji je zadobio pored ostalih teških tjelesnih ozljeda i ozljedu napuknuća aorte u noći 19./20. prosinca 1997. godine, a koji je preminuo … 1998. godine), a koje radnje je istražni sudac i proveo, prikupljeni su dovoljni podatci o osnovanoj sumnji da su optuženici počinili predmetno kazneno djelo, a na temelju kojih podataka je i podignuta predmetna optužnica.

Prigovarajući utvrđenom činjeničnom stanju, žalitelj neosnovano prigovara zaključcima prvostupanjskog suda koje je isti izveo iz medicinske dokumentacije, na temelju koje dokumentacije su provedena medicinska vještačenja po vještacima D. Z. i Z. S., u koju dopunu pored navedenih vještaka su bili uključeni i vještaci V. V.-B., I. T., R. Š.-P. i A. Š..

Sud je prvostupanjsku presudu zasnovao na naprijed navedenim nalazima vještaka, međutim, u nebitnim stvarima postoji proturječnost između vještaka Š.-P. i vještaka B. koje proturječnosti nisu od utjecaja na postojanje krivnje optuženika u odnosu na predmetno kazneno djelo koje im se optužnicom stavlja na teret.

Sve to iz razloga što je na temelju nalaza i mišljenja D. Z. i Z. S. i naprijed navedenih vještaka, na nedvojben način utvrđeno da je M. M. pored ostalih ozljeda u prometnoj nesreći 19./20. prosinca 1997. godine zadobio i razdor prsne aorte, koja ozljeda nije bila prepoznata. Razdor prsne aorte nakon ozljeđivanja bio je nepotpun i zahvaćao je samo unutrašnji dio stjenke aorte zbog čega je došlo do izlijevanja krvi aorte u prostor između slojeva njene stjenke. … 1998. godine došlo je do naglog pucanja preostalog tankog dijela stjenke aorte, što je imalo za posljedicu obilno krvarenje u prsnu šupljinu i što je dovelo do smrtnog ishoda M.

M.. Teška tjelesna ozljeda razdora aorte je po život opasna i ista tijekom boravka u bolnici nije utvrđena iako je rtg. nalaz upućivao na vrlo vjerojatnu ozljedu prsne aorte. Takav rtg. nalaz zahtijevao je obavljanje daljnjih pregleda i pretraga u svrhu potvrde ili isključivanja ove ozljede, što međutim nije učinjeno. Bila je nedovoljna povezanost između Radiološkog i Kirurškog odjela Opće bolnice V.. Razdor aorte, pa i nepotpuni, predstavlja vrlo tešku ozljedu čije je operativno liječenje praćeno velikom smrtnošću. Usprkos tome, pravovremeno dijagnosticiranje razdora pruža oštećeniku šansu za odzdravljivanje ukoliko se odmah poduzme odgovarajući kirurški zahvat.

Temeljem medicinske dokumentacije utvrđeno je da prilikom liječenja M. M. nisu primijenjena sva pravila medicinske struke te nisu iskorištene sve dijagnostičke mogućnosti utvrđivanja predmetne ozljede, zbog čega je M. M. umro nasilnom smrću zbog iskrvarenja, zbog razdora aorte, i uzrok smrti stoji u uzročnoj vezi s ozljeđivanjem u prometnoj nesreći od 19. prosinca 1997. godine. Nisu bili obavljeni nužni postupci pri pravilnom dijagnosticiranju ili utvrđivanju predmetne tjelesne ozljede kod oštećenika, jer nije proveden transezogojski ultrazvuk, te aortografija i CT s kontrastom.

Kirurg i radiolog mogu postaviti sumnju na predmetnu ozljedu, međutim, nitko od njih nije postavio takvu sumnju. Ozljeda napuknuća aorte mogla se uočiti na slici 1 i 2 koje su sačinjene 19. prosinca 1997. godine, te se dalje prati ostalim snimkama. U slučaju dijagnosticirane kontuzije pluća ne poduzimaju se druge dijagnostičke pretrage ukoliko klinička slika ili neki nalaz ne ukazuju na takvu potrebu. Na osnovi rtg. snimaka moglo se realno posumnjati na ozljedu u predjelu sredogruđa. U pogledu postojanja realne sumnje na mogućnost ozljede sredogruđa nije poduzeta nikakava dijagnostička radnja osim spomenutih rtg. snimaka.

Na osnovi rtg. snimka sumnja na ozljedu aorte mogla se postaviti već u tijeku prvih nekoliko dana. Smrtnost zbog ozljede aorte vrlo je velika i kod pravovremenog postavljanja točne dijagnoze i hitnog operativnog zahvata. Činjenica je da je od oštećenika sve vrijeme traženo da se kreće, a u slučaju da je bila postavljena sumnja na ozljedu aorte, isti je morao strogo mirovati, zbog čega je postignut suprotan efekt. Vještaci dr. I. T. i dr. R. Š. su an za dijagnozu rupture aorte i to je prvo utvrdili da prva rtg. slika pokazuje da je nalaz tipič

što je liječnik trebao primijetiti. Rupturu aorte prije svih trebao bi uočiti liječnik radiolog, a moguće je da istu ozljedu uoče i drugi liječnici kirurške i internističke specijalnosti. Kirurzi su prilikom postavljanja svoje dijagnoze te određivanja načina liječenja dužni poštovati nalaz radiologa, no isto tako isti su dužni, ukoliko i sami nešto uoče, poduzimati potrebne mjere liječenja i prilikom određivanja načina liječenja prije svega treba voditi računa o izgledu bolesnika. Prilikom ozljeđivanja u prometnim nezgodama gdje se dođe do saznanja da je bilo povrjeda prsišta od upravljača ili sličnih ozljeda, u svakom slučaju poduzimaju se dijagnostičke pretrage radi isključivanja mogućnosti nastanka povrjede unutarnjih organa. Kod ozljeda koje su nastale u prometnoj nezgodi po pravilima struke prvo je bilo potrebno isključiti takvu vrstu ozljede, a tek onda poduzimati druge radnje, što će reći da postoji algoritam radnji koji se prilikom prijema pacijenta mora poštovati na način da se pojedinačne ozljede isključe, pa tako i ozljeda lakta, zbog koje je oštećenik podvrgnut operaciji 24. prosinca 1997. godine, kao i pogrješno naloženo kretanje oštećenika koje je bilo potrebno zbog preostalih ozljeda. Ozljeda napuknuća aorte kod oštećenika morala je biti prva sanirana i oštećenik je zbog te ozljede morao strogo mirovati, a ne kretati se.

Osnovano prvostupanjski sud, na temelju provedenog vještačenja te iskaza svjedokinje D. M., izvodi zaključak da je optuženik J. K., kao liječnik koji je primio i pregledao oštećenika M. M., bio dužan isključiti postojanje težih tjelesnih ozljeda, i u konkretnom slučaju tražiti pregled CT uređajem, pored rendgenskog snimka, no on to nije učinio, već je vršio saniranje vidljivih tjelesnih ozljeda, pritom zanemarujući algoritam postupanja, a napose činjenicu da je oštećenik nastradao u prometnoj nesreći te da je kod predmetnih prometnih nezgoda velika mogućnost nastupanja povrjeda unutarnjih organa. Imajući u vidu provedena vještačenja, osnovano prvostupanjski sud izvodi zaključak da se u konkretnom slučaju realno moglo posumnjati na predmetnu ozljedu, no pored toga, optuženik J. K. kao liječnik nije zatražio poduzimanje svih potrebnih radnji kojima bi se sa sigurnošću isključilo postojanje povrjede napuknuća aorte.

Osnovano prvostupanjski sud izvodi zaključak da je optužena M. P.-L. kao liječnik specijalist kirurgije srednjeg ranga bila dovoljno stručna i samostalna u odlučivanju, te kao takva mogla donositi odluke koje i kakve dijagnostičke radnje će provoditi u svrhu liječenja oštećenika, a iz čega proistječe da je ista zatražila da se izvrši CT snimanje za oštećenika 07. siječnja 1998. godine, što je za oštećenika bilo prekasno, jer je isti preminuo. Ista obavljanje te radnje nije zatražila na vrijeme, a bila je obvezna na hitno poduzimanje te radnje, zbog čega je ostvarila sva bitna obilježja bića predmetnog kaznenog djela.

Osnovano prvostupanjski sud izvodi zaključak da optuženiku A. T. u datom trenutku nije bilo jasno o kojoj ozljedi se radilo, pa je isti morao po pravilima medicinske struke te logike stvari zatražiti dodatnu dokumentaciju ili posebno naznačiti moguću težinu tjelesne ozljede, te zatražiti hitno snimanje radi isključivanja predmetne tjelesne ozljede, što isti nije učinio, već je smatrao da je njegov posao okončan samim očitovanjem rendgenogramskog snimka, pa je zbog završetka svog radnog vremena otišao kući.

Imajući u vidu naprijed navedeno, ponašanje optuženika koji su sudjelovali u liječenju M. M. u uzročno-posljedičnoj vezi je s nastupjelom posljedicom, tj. smrću M. M.. Oštećenik je u prometnoj nezgodi 19./20. prosinca 1997. godine, pored ostalih tjelesnih ozljeda, zadobio i tjelesnu ozljedu napuknuća aorte, koju su optuženici mogli uočiti i utvrditi na temelju izvršenih rendgenskih snimaka, te reagirati blagovremeno, jer se u konkretnom slučaju nije radilo o skrivenom postupanju oštećenika, zbog čega su optuženici prema okolnostima i prema svojim osobnim svojstvima bili dužni hitno reagirati i isključiti sve činili, već je oštećenik zbog neisključenja teške tjelesne ozljede druge ozljede, a što nisu u

napuknuća aorte bio i podvrgnut operaciji lakta 24. prosinca 1997. godine, a pogrješno mu je naloženo i kretanje, umjesto da mu je naloženo strogo mirovanje.

Predmetno osnovno kazneno djelo ostvareno je iz nehaja, a i teška posljedica pripisuje se nehaju optuženika.

U radnjama optuženika postoje kako objektivni, tako i subjektivni elementi bića teškog kaznenog djela protiv zdravlja ljudi iz članka 249. stavak 3. i 4., u svezi članka 240. stavak 1. i 3. Kaznenog zakona, a kažnjivo po članku 249. stavak 4. Kaznenog zakona.

Prema tome, optuženici su kazneno djelo počinili nesvjesnim nehajem, a nesvjesni nehaj postoji zbog toga što optuženici nisu bili svjesni da može nastupiti zabranjena posljedica, iako su prema okolnostima i prema svojim osobnim svojstvima morali i mogli biti svjesni te mogućnosti. Optuženici posljedicu nisu htjeli, ali je do posljedice došlo iz nepažnje. Nehaj je uvijek propuštanje dužne pažnje, i u tome se sastoji protupravnost nehajnog ponašanja optuženika. Krivnja od nehaja sastoji se u tome da su optuženici, prema svojim osobnim svojstvima, bili sposobni uvažiti objektivne zahtjeve za dužnom pažnjom, a oni to nisu učinili.

Vijeće ovoga suda je utvrdilo da je prvostupanjski sud pravilno izveo zaključak da u radnjama optuženika stoje sva obilježja bića kaznenog djela protiv zdravlja ljudi, teškog djela protiv zdravlja ljudi iz članka 249. stavak 3. i 4., u svezi članka 240. stavak 1. i 3. Kaznenog zakona, a kažnjivo po članku 249. stavak 4. Kaznenog zakona, koje radnje optuženika su opisane u izrjeci presude, a čije počinjenje je utvrđeno na temelju provedenih dokaza koje je prvostupanjski sud pravilno ocijenio i pravilno izveo zaključak o postojanju predmetnog kaznenog djela, a koje obrazloženje u cijelosti prihvaća i ovaj sud.

Kako žalba zbog pogrješno utvrđenog činjeničnog stanja predstavlja ujedno i žalbu zbog odluke o kazni, a imajući u vidu činjenicu da je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, isto pravilno ocijenio, a koje obrazloženje prihvaća i ovaj sud, ispravno je primijenjeno materijalno pravo, kao i odluka o izrečenoj kaznenoj sankciji koja je razmotrena, pa izrečena kaznena sankcija u cijelosti je primjerena stupnju krivnje optuženika i pogibeljnosti počinjenog djela, te je sasvim opravdano očekivati kako će se upravo takvom vrstom i mjerom kazne ostvariti zakonom predviđena svrha kažnjavanja.

Iz naprijed navedenih razloga temeljem članka 387. ZKP-a, odlučeno je kao u izrjeci.

Vukovar, 06. svibnja 2008.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Ana Plavšić, v.r.

Zlata Sotirov, v.r.