I Kž-52/2013-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 52/13-3

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ane Garačić predsjednice vijeća, dr. sc. Marina Mrčele, Damira Kosa, Miroslava Šovanja i Žarka Dundovića članova vijeća, i sudske savjetnice Martine Ljevačić, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog I. K., zbog kaznenog djela iz članka 120. stavak 1. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske, odlučujući o žalbi oštećenog kao tužitelja D. Š. podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Osijeku od 14. studenoga 2012., broj K-Rz- 22/12, u sjednici vijeća održanoj 4. studenog 2014.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se žalba oštećenog kao tužitelja D. Š. kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijskog suda u Osijeku, na temelju članka 354. točka 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98., 58/99., 112/99., 58/02., 143/02. i 115/06., dalje u tekstu: ZKP/97), optuženi I. K. oslobođen je od optužbe da bi počinio kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava, ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 120. stavak 1. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 31/93. i 35/93. - dalje u tekstu: OKZRH).

Na temelju članka 123. stavak 1. ZKP/97 odlučeno je da troškovi kaznenog postupka padaju na teret proračunskih sredstava.

Protiv te presude žalbu su podnijeli odvjetnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda J. D., M. B., P. M. i H. Č. koji zastupaju oštećenog kao tužitelja D. Š., zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede Kaznenog zakona, bitne povrede odredaba kaznenog postupka i odluke o troškovima postupka, predlažući „da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje“.

I Kž 52/13-3

Odgovor na žalbu oštećenika kao tužitelja podnio je odvjetnik A. F. koji brani optuženog I. K., s prijedlogom „da Vijeće Vrhovnog suda Republike Hrvatske žalbu oštećenog kao tužitelja odbije kao neosnovanu i potvrdi presudu Županijskog suda u Osijeku“.

Žalba oštećenika kao tužitelja nije osnovana.

Žalitelj smatra da je prvostupanjski sud počinio „bitnu povredu odredaba kaznenog postupka [jer] je neosnovano odbio dokazne prijedloge oštećenika kao tužitelja za ispitivanjem svjedoka…uz paušalno obrazloženje da navedeni svjedoci nemaju neposrednih saznanja o inkriminaciji“. Žalitelj ne obrazlaže o kojoj bitnoj povredi bi se tu radilo, a iz sadržaja žalbe slijedi da se u stvari radi o prigovoru činjenične naravi. No, obrazloženje prvostupanjskog suda o odbijanju dokaznih prijedloga za ispitivanje petero svjedoka nije paušalno već razložno i pravilno jer ti svjedoci doista nemaju saznanja o onome što je optuženiku stavljeno na teret, a to je nečovječno postupanje prema civilnoj osobi i nanošenje joj velike patnje. Troje svjedoka su to izrijekom naveli, a dva svjedoka su dokazni prijedlozi obrane predloženi na usmjeravajuće okolnosti u korist obrane. Stoga se tu ne radi o nikakvoj bitnoj povredi odredaba kaznenog postupka, a prvostupanjski sud je pravilno odbio dokazne prijedloge jer su se oni odnosili na okolnosti koje nisu odlučne činjenice vezane uz činjenični opis kaznenog djela koje je optuženiku stavljeno na teret.

Žalitelj nadalje prigovara utvrđenjima prvostupanjskog suda koji na temelju nalaza i mišljenja vještakinje za psihijatriju nije našao dokazanim da bi pokušaj samoubojstva oštećenika kao tužitelja bio izazvan postupanjem optuženika. Smatra da je nalaz „nepotpun [jer] je vještak raspolagao podatkom da je oštećenik proveo pritvoren samo jedan dan, što ne odgovara istini“. No, iz opširnog nalaza i mišljenja razvidno je da je mišljenje dano ne samo u odnosu na postupanje optuženika već i na cjelokupno razdoblje koje je oštećenik kao tužitelj proveo u pritvoru kao civilna osoba (točke 2. i 3. zaključka vještačenja, list 156 spisa). Prema tome, nije u pravu žalitelj kada tvrdi da je vještak raspolagao podatkom da je oštećenik proveo pritvoren samo jedan dan. Upravo suprotno, vještak je raspolagao potpunim podacima, pretežito utemeljenim i na kazivanju oštećenika kao tužitelja te je vodio računa o tome da oštećenik kao tužitelj nije bio pritvoren samo jedan dan.

To nas dovodi do biti stvari u odnosu na činjenični opis onoga što je optuženiku stavljeno na teret, odnosno jesu li utvrđene aktivnosti optuženika jačine i opsega da predstavljaju ratni zločin. U činjeničnom opisu optuženja optuženiku je stavljeno na teret da se kao vojni policajac prema oštećenom kao tužitelju „ponašao vrijeđajući njegovog ljudsko dostojanstvo, ponižavao ga i psihofizički zlostavljao“ pa da je zato „nečovječno postupao prema civilnoj osobi i nanosio mu velike patnje“.

Prvostupanjski sud je pravilno i potpuno utvrdio da je optuženik kao vojni policajac u nekoliko navrata udario šakama oštećenika kao tužitelja koji je bio u pritvoru. To utvrđenje prvostupanjski sud temelji na priznanju optuženika i na iskazu oštećenog kao tužitelja koji je naveo i da je bio maltretiran jer je vojne policajce morao pozdravljati s „Hvaljen Isus i Marija bojovnici“. Oštećenik kao tužitelj iskazuje i o drugim okolnostima tijekom boravka u pritvoru; vezivanje te vješanje za ruke o kuke za meso, čuo je glasove da će ga ubiti, tučenje koje je bilo više dana. No, oštećenik to drugo ponašanje ne vezuje za optuženika već za druge

I Kž 52/13-3

uniformirane osobe koje su došle u vojarnu nakon što su iz nje otišli pripadnici vojne policije. Drugim riječima, gotovo pa sve okolnosti koje su dovele do toga da se, prema nalazu i mišljenju vještakinje za psihijatriju oštećenik kao tužitelj „nalazio u jakom strahu uslijed kojeg je pokušao suicid i koji je hitnom intervencijom spriječen“, sâm oštećenik kao tužitelj ne vezuje uz postupanje optuženika, već drugih osoba i to uniformiranih osoba koje nisu vojni policajci.

Kraj takvog stanja stvari, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da nije dokazano da bi optuženik kao vojni policajac vrijeđao ljudsko dostojanstvo, ponižavao i psihički zlostavljao oštećenika kao tužitelja. Također je pravilan zaključak da ponašanja optuženika koji u nekoliko navrata šakama udara oštećenika kao tužitelja koji je bio pritvoren kao civilna osoba nema onu kriminalnu količinu potrebnu da bi se radilo o nečovječnom postupanju i nanošenju velike patnje, odnosno da bi se radilo o ratnom zločinu.

Treba navesti da je utvrđeno postupanje optuženika protupravno i za svaku osudu jer je udaranje pritvorene osobe od strane službene osobe nedopustivo i sadrži obilježja kaznenog djela zlostavljanja u obavljanju službe ili javnog ovlaštenja koje je postojalo u vrijeme inkriminacije, ali koje nije bilo predmet ovog postupka i za koje kazneno djelo je u međuvremenu nastupila apsolutna zastara kaznenog progona (9. kolovoza 1998.). No, nije svako kazneno djelo počinjeno za vrijeme oružanog sukoba istovremeno i ratni zločin. Da bi se radilo o ratnom zločinu protiv civilnog stanovništva, nečovječno postupanje i nanošenje velikih patnji mora imati određenu kriminalnu količinu i jakost dostatnu za ispunjenje obilježja tako teškog kaznenog djela za koje je kao kazna predviđen opći maksimum određen u općem dijelu kaznenog zakona (tada kazna zatvora u trajanju dvadeset godina). Ovdje utvrđeno ponašanje optuženika nema tu količinu i jakost jer nekoliko udaraca šakom nije nečovječno postupanje kojim se nanose velike patnje u smislu ostvarenja obilježja kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva.

Stoga je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje na temelju kojeg je donio pravilnu i na zakonu utemeljenu presudu koja žalbenim navodima nije dovedena u pitanje.

Budući da žalbeni navodi ne dovode u pitanje pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, a pri ispitivanju pobijane presude nisu nađene povrede zakona iz članka 379. stavak 1. ZKP/97 na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, to je na temelju članka 387. ZKP/97 odlučeno kao u izreci ove presude.

Zagreb, 4. studenoga 2014.

Zapisničarka:

Predsjednica vijeća:

Martina Ljevačić, v.r.

Ana Garačić, v.r.