P-779/2024-14 · Općinski sud u Novom Zagrebu

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

Novi Zagreb - Istok, Turinina 3

Poslovni broj: P-779/2024-14

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Novom Zagrebu, po sutkinji toga suda Mariji Orošić Kranjčec kao sutkinji pojedinki, u pravnoj stvari tužiteljice GŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Marija Maričević, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika OTP banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, kojeg zastupa punomoćnica Sanja Vukina, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Vukina & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave 16. srpnja 2025. u prisutnosti tužiteljice GŽ, punomoćnice tužiteljice, odvjetnice Marije Maričević i zamjenika punomoćnice tuženika, odvjetnika Krešimira Slunjskog, 22. srpnja 2025.

p r e s u d i o j e

I. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d. isplatiti tužiteljici GŽ:

- iznos od 491,96 EUR (četristodevedesetjedan euro i devedesetšest eurocenti) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 7. kolovoza 2006.,

- iznos od 431,34 EUR (četristotridesetjedan euro i tridesetčetiri eurocenta) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 14. rujna 2012. i

- iznos od 601,54 EUR (šestojedan euro i pedesetčetiri eurocenta) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 30. kolovoza 2013.,

sve po stopi utvrđenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (NN 72/02 i 153/04), od 1. siječnja 2008. po stopi određenoj prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, a uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 (petnaest) dana.

II. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d. naknaditi tužiteljici GŽ trošak parničnog postupka u iznosu od 1.329,64 EUR (tisućutristodvadesetdevet eura i šezdesetčetiri eurocenta) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 22. srpnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 (petnaest) dana.

III. Odbija se zahtjev tuženika OTP banka d.d. za naknadu parničnog troška, u cijelosti.

Obrazloženje

1. Tužiteljica GŽ podnijela je 4. rujna 2024. tužbu protiv tuženika OTP banka d.d. u kojoj je navela da je 3. kolovoza 2006. sa pravnim prednikom tuženika SOCIETE GENERALE – SPLITSKA BANKA d.d. kao kreditorom sklopila Ugovor o kreditu broj 48407/06. kojim joj je odobren iznos od 26.860,00 CHF, da je 14. rujna 2012. sa pravnim prednikom tuženika Banco Popolare Croatia d.d. kao kreditorom sklopila Ugovor o kreditu broj 0000039367 kojim joj je odobren iznos od 30.000,00 EUR, a 28. kolovoza 2013. sa pravnim prednikom tuženika SOCIETE GENERALE – SPLITSKA BANKA d.d. kao kreditorom sklopila Ugovor o kreditu broj 192908 kojim joj je odobren iznos od 30.000,00 EUR. Dalje je navela da su joj prema odredbama ovih ugovora naplaćene sljedeće naknade:

- 7. kolovoza 2006. tzv. ulazna naknada od 491,96 EUR (805,80 CHF/3.706,68 HRK),

- 14. rujna 2012. tzv. ulazna naknada od 398,16 EUR (3.000,00 HRK),

- 14. rujna 2012. naknada za provjeru podataka od 33,18 EUR (250,00 HRK) i

- 30. kolovoza 2013. tzv. ulazna naknada od 601,54 EUR (4.532,33 HRK). Dalje je navela da su joj sve navedene naknade nametnute i ugovorene po principu „uzmi ili ostavi“ i da kao potrošač nije mogla utjecati na te odredbe odnosno da se o njima nije pregovaralo, da u ugovoru nije navedeno od čega se sastoje ove naknade, na koje troškove se odnose, niti kako je određen njihov postotak pa su uzrokovale neravnotežu na njenu štetu te da stoga smatra da su sljedeće ugovorne odredbe ništetne:

- odredba čl. 5. Ugovora 48407/06 u dijelu kojim je ugovorena jednokratna naknada za obradu zahtjeva u visini od 3.00 % od iznosa kredita, koja se naplaćuje odmah po potpisu ugovora korištenja kredita,

- odredba čl. 3.4.. Ugovora 0000039367 u dijelu kojim je ugovoreno da se Korisnik kredita obvezuje podmiriti sve naknade temeljem Ugovora koje uključuju naknadu za obradu kredita, administrativnu naknadu, kao i sve ostale naknade i troškove sukladno Odluci o visini naknada,

- odredba čl. 3.5. Ugovora 0000039367 u dijelu kojim je ugovoreno da će iznose naknada Kreditor ustegnuti od iznosa kredita prilikom njegove isplate, na što Korisnik kredita pristaje i

- odredba čl. 7. Ugovora 192908 u dijelu kojim je ugovorena jednokratna naknada za obradu zahtjeva u visini od 2.00 % od iznosa kredita, koja se naplaćuje prije korištenja kredita.

Tužiteljica je još navela kako smatra da je na prethodno opisan način tuženik na njenu štetu bez valjane pravne osnove stekao nepripadajuću imovinsku korist, a koja se ogleda u neosnovano naplaćenim naknadama te da zahtjeva da joj isplati iznos preplaćenih sredstava sa zakonskim zateznim kamatama od dana uplate pa je slijedom svega navedenog predložila da sud presudom naloži tuženiku isplatiti joj iznos od 491,96 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 7. kolovoza 2006. do isplate, iznos od 431,34 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 14. rujna 2012. do isplate te iznos od 601,54 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 30. kolovoza 2013. do isplate i naknaditi joj trošak ovog postupka sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate.

2. Tuženik OTP banka d.d. podnio je odgovor na tužbu u kojem je naveo da osporava osnovu tužbenih zahtjeva i utužen tijek zateznih kamata dok ne osporava visinu tužbenih zahtjeva. Još je naveo da ne spori da je sa tužiteljicom sklopio u tužbi navedene ugovore broj 48407/06, 0000039367 i 192908, no da spori da je tužiteljica ove ugovore sklopila kao potrošač te da ističe prigovor zastare utuženih potraživanja. Još je naveo kako smatra da u tužbi navedene ugovorne odredbe nisu ništetne, da smatra da njihovu ništetnost nije niti dopušteno utvrđivati jer su jasne, lako razumljive i uočljive te sadrže sve podatke potrebne za nedvosmisleno određenje činidbe tužiteljice, a i određene su na matematički precizan način. Naveo je i da su predmetni ugovori solemnizirani odnosno potvrđeni od strane javnog bilježnika kojom je prilikom javni bilježnik tužiteljicu upozorio na obveze koje za nju iz tih ugovora proizlaze te da je tužiteljica pred javnim bilježnikom izričito izjavila da otklanja bilo kakvu nejasnoću u pogledu nerazgovjetnosti ili dvosmislenosti odredaba ugovora i da prihvaća pravne posljedice koje za nju iz ugovora proizlaze te da to odgovara njenoj stvarnoj volji. Također je naveo kako smatra da tužiteljica za tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti predmetnih ugovornih odredaba nema pravni interes i da sud tužbu stoga treba odbaciti. Još je naveo da sudovi u RH pri odlučivanju u postupku pokrenutom po kolektivnoj tužbi nisu našli da bi ovdje predmetne ugovorne odredbe bile nepoštene i ništetne. Slijedom svega navedenog predložio je tužbeni zahtjev odbiti, a tužiteljici naložiti da mu naknadi trošak ovog postupka sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate.

3. Tužiteljica je u nastavku prethodnog postupka još navela da su u tužbi navedeni ugovori bili nenamjenski, a da je ugovorene kredite koristila za privatne svrhe te nevezano uz trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Navela je i da tuženik nije imao nikakav dodatni trošak kod ugovaranja ovih kredita, da je iz samog kredita izuzeta ulazna naknada pa je onda još naplaćena i na to kamata te da se radi o ugovornoj odredbi koja nije proporcionalna jer je ugovarana u istom postotku za sve iznose kredita te je ugovarana tipski i bez mogućnosti pregovaranja i bez jasnih informacija na što se odnosi i u čemu se sastoji, a ne odnosi se na nikakav realan dodatni trošak ili uslugu. Navela je i da je Sud EU u svojim odlukama rekao da su nekamatni troškovi kredita podložni ispitivanju poštenosti na temelju Direktive 93/13, da sud mora provjeriti čine li troškovi koji ne čine glavnicu i kamate stvarnu uslugu te jesu li transparentno ugovoreni, da je ulazna naknada za obradu kredita primjerena samo ako je jasno na koju se konkretnu uslugu ta naknada odnosi i proporcionalnost ugovorene naknade u odnosu na uslugu koja je pružena te na iznos ugovorenog kredita. Navela je i da je Vrhovni sud RH u svojim odlukama rekao da su ništetne ugovorne odredbe na temelju kojih potrošač mora platiti tzv. ulaznu naknadu za obradu kredita, a i da ona smatra da su maržom banke uz ostalo obuhvaćeni i operativni troškovi pa je naknada banke za obradu kredita dva puta naplaćena, jednom kroz maržu, a drugi puta kao naknada. Još je navela kako smatra da je iz istih razloga ništetna i naknada za provjeru podataka jer tuženik nije imao nikakve troškove vezano uz provjeru podataka, ista je ugovorena neodredivo, a pošteno je i pravično samo naplatiti samo realni trošak kao i da su nepoštene i ništetne odredbe toč. 3.8 Općih uvjeta poslovanja s građanima tuženika u dijelu kojim je predviđeno da korisnik kredita plaća naknadu za obradu kreditnog zahtjeva utvrđenu odlukom o naknadama i drugim troškovima Banke i ugovorom o kreditu.

4. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u preslike ugovora (list 6 do 9, 36 do 38, 55 do 59 spisa), preslike izračuna i otplatnog plana (list 10 do 12, 39 do 41 spisa), preslike podataka o računu (list 13 do 23, 26 do 35, 42 do 54, 61 do 64 spisa) i preslike dopisa (list 4, 24 i 25 spisa) te je saslušao tužiteljicu (list 93 spisa) pa je temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svaki za sebe i u njihovoj ukupnosti sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; u daljnjem tekstu: ZPP) ovaj sud utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Slijedom navoda stranaka tijekom postupka sud nalazi da je među istima sporno jesu li odredbe čl. 5. Ugovora broj 48407/06 u dijelu kojim je ugovorena jednokratna naknada za obradu zahtjeva u visini od 3.00 % od iznosa kredita, koja se naplaćuje odmah po potpisu ugovora korištenja kredita, čl. 3.4. Ugovora broj 0000039367 u dijelu kojim je ugovoreno da se Korisnik kredita obvezuje podmiriti sve naknade temeljem Ugovora koje uključuju naknadu za obradu kredita, administrativnu naknadu, kao i sve ostale naknade i troškove sukladno Odluci o visini naknada i čl. 7. Ugovora broj 192908 u dijelu kojim je ugovorena jednokratna naknada za obradu zahtjeva u visini od 2.00 % od iznosa kredita, koja se naplaćuje prije korištenja kredita ništetne u smislu odredbe čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 i 125/11; u daljnjem tekstu: ZOO), a slijedom toga i je li tuženik u obvezi vratiti tužiteljici ono što je temeljem ovih ugovornih odredaba primio. Među strankama je također sporno je li utuženo potraživanje tužiteljice zastarjelo.

6. Ovaj sud je stava da su među strankama nesporne predmetne ugovorne odredbe i to:

- odredba čl. 5. Ugovora 48407/06 u dijelu kojim je ugovorena jednokratna naknada za obradu zahtjeva u visini od 3.00 % od iznosa kredita, koja se naplaćuje odmah po potpisu ugovora korištenja kredita,

- odredba čl. 3.4.. Ugovora 0000039367 u dijelu kojim je ugovoreno da se Korisnik kredita obvezuje podmiriti sve naknade temeljem Ugovora koje uključuju naknadu za obradu kredita, administrativnu naknadu, kao i sve ostale naknade i troškove sukladno Odluci o visini naknada i

- odredba čl. 7. Ugovora 192908 u dijelu kojim je ugovorena jednokratna naknada za obradu zahtjeva u visini od 2.00 % od iznosa kredita, koja se naplaćuje prije korištenja kredita

jasne i lako uočljive, no ne i razumljive. Naime, istima je nedvojbeno određeno da je obveza korisnika kredita platiti prednicima tuženika naknade za obradu kredita odnosno administrativnu naknadu kao i da visinu ovih naknada utvrđuje tuženik odnosno njegovi pravni prednici, no ne i što se (koji trošak) tim naknadama naknađuje, a obzirom je riječ o bitnom sastojku predmetnih ugovora - cijeni, koji ovako nije precizno određen, ove odredbe uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu tužiteljice jer dovode do situacije da tužiteljica opravdanost plaćanja ovih naknada ne može provjeriti jer za to nema nikakvih kriterija. Pravni prednici tuženika su ovakvim odredbama potpuno izbjegli utjecaj druge ugovorne strane na cijenu što je prema stavu ovog suda suprotno odredbi čl. 247. ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a uvažavajući odredbu 269. st. 2. ZOO- a kojom je propisano da ovaj bitan sastojak ugovora istim mora biti određen ili barem odrediv, u situaciji kada sastav ovih naknada nije detaljno i potpuno određen, sud nalazi i da su ovakve odredbe nedvojbeno protivne načelu savjesnosti i poštenja propisanom čl. 4. ZOO-a.

7. Valja pri tome reći da nepostojanje propisa koji bi nalagao pravnim prednicima tuženika da u ugovoru o kreditu precizno utvrde sastav ovih naknada istima ne daje ovlaštenje ovu naknadu naplatiti paušalno već dokazuje da su pravni prednici tuženika upravo u svom interesu i iskoristivši činjenicu da nije bilo propisa koji im je to nalagao, kao banka tužiteljici kao potrošaču nametnuli ugovornu odredbu koja ju je stavila u neravnopravan položaj i koja je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, a što je ponovno u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja.

8. Valja reći i da je ugovor o kreditu dvostrani pravni posao za kojeg vrijede i ostala temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe i načelo zabrane zlouporabe prava, a da su predmetne sporne odredbe suprotne i navedenim načelima obveznog prava jer je njima tužiteljica kao korisnik kredita dovedena u neravnopravan položaj u odnosu na banku kao trgovca obzirom je na temelju iste jedino mogla znati da je ove naknade obvezna platiti, no ne i razumjeti na što se ove naknade odnose odnosno što se njima naknađuje, a tuženik tijekom ovog postupka sudu nije niti jasno naveo niti ičim dokazao da je tužiteljici upravo ovo i objasnio dok iz iskaza tužiteljice GŽ saslušane kao stranke da je prilikom predmetnih ugovaranja u banci dobila šprance ugovora sa iznosom kredita i rokom povrata, da joj nisu objašnjavali ništa osim kolika će joj biti rata koju mora plaćati te da je cijena kredita u smislu naknada i kamata bila iskazana kao gotova stvar i da joj nije bilo ponuđeno otvoreno raspravljati o tome, a koji je sud ocijenio jasnim, logičnim, životnim i uvjerljivim, jasno proizlazi da ju pravni prednici tuženika nisu informirali o troškovima na koje se odnose predmetne naknade kao i da o tim naknadama nije mogla pregovarati te da joj je bilo jasno samo da ih mora platiti.

9. Konačno valja uzeti u obzir i Direktivu 93/13/EEZ prema kojoj se sukladno čl. 3. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora s time da ugovorne odredbe koje se potrošaču nude u pisanom obliku moraju biti jasne i razumljive, a ovaj je članak i formalno implementiran u nacionalno zakonodavstvo na temelju odredbe čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (NN 78/12).

10. Slijedom svega navedenog, a uvažavajući i da je sud na temelju iskaza tužiteljice kao stranke da je predmetne kredite podigla kako bi roditeljima pomogla sa njihovim osobnim troškovima i da u to vrijeme nije imala niti obrt niti trgovačko društvo niti obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo, a koji je sud ocijenio logičnim, životnim i uvjerljivim, nedvojbeno utvrdio da je tužiteljica sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu postupala kao potrošač u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003), sud je nedvojbeno utvrdio da su u smislu odredbi čl. 270. st. 1., čl. 272. st. 1. i konačno čl. 322. st. 1. ZOO-a kao i odredaba čl. 81., 84. i 87. Zakona o zaštiti potrošača ovdje predmetne odredbe ugovora o kreditu ništetne pa je primjenom odredbe čl. 323. st. 1. istog zakona ocijenio osnovanim zahtjev tužiteljice da joj tuženik vrati iznose koji je na ime plaćanja u istom ugovorenih naknada naplatio i to u iznosu od 491,96 EUR, 398,16 EUR, 33,18 EUR i 601,54 EUR koji među strankama nisu sporni.

11. Primjenom odredaba čl. 1115. te čl. 29. st. 1. ZOO-a osnovanim je ocijenjen i zahtjev tužiteljice da joj tuženik isplati zakonske zatezne kamate na prethodno navedene iznose isplate i to tekuće od dana isplate ovih naknada 7. kolovoza 2006., 14. rujna 2012. i 30. kolovoza 2013., koji jasno proizlaze iz sadržaja isprava koje je sudu dostavila tužiteljica (list 24, 25, 61 spisa), a koje tuženik i nije izričito osporio, uvažavajući prethodno nedvojbeno utvrđenje o nesavjesnom postupanju pravnog prednika tuženika prilikom predmetnog ugovaranja, a time i nesavjesnom stjecanju ovih naknada. Stoga je odlučeno kao u toč. I. izreke ove presude, a tužiteljici su ove kamate dosuđene po stopi propisanoj odredbama čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (NN 72/02, 153/04), a sukladno čl. 2. Zakona o kamatama (NN 94/04) od dospijeća do 31. prosinca 2007., a od 1. siječnja 2008. do isplate po stopi određenoj važećim odredbama čl. 29. st. 2. ZOO-a.

12. Također valja reći da je prema stavu ovog suda prigovor tuženika da je potraživanje tužiteljice zastarjelo neosnovan. Naime, iako je, kako je prethodno utvrđeno, obveza tuženika vratiti tužiteljici neosnovano stečene naknade uslijed njegovog nesavjesnog postupanja prilikom ugovaranja, počela teći već danom stjecanja iste, stav je ovog suda da se ova obveza ne može promatrati odvojeno od utvrđene ništetnosti pa da, obzirom je odredbom čl. 328. ZOO-a propisano da utvrđenje ništetnosti ne zastarijeva, niti zahtjev za povrat onoga što je dano na temelju ništetne ugovorne odredbe ne zastarijeva jer bi ograničenje restitucije zastarom obezvrijedilo institut ništetnosti koji upravo zbog sprječavanja nedopuštenih pojava sklapanja ništetnih ugovora djeluje retroaktivno i bez vremenskog ograničenja, a valja reći i da je posljedica utvrđenja ništetnosti povrat u stanje prije ništetnog ugovaranja pa se takvo postupanje razlikuje od restitucije kod drugih obvezno pravnih instituta, a koji su ograničeni prekluzivnim i zastarnim rokovima (tako i ŽS Rijeka u Gž-666/13).

13. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a. Tužiteljici je, obzirom je uspjela u ovom sporu, priznat i dosuđen trošak zastupanja po punomoćnici odvjetnici u skladu s dostavljenim troškovnikom te prema naznačenoj vrijednosti predmeta spora i odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23) pa tako trošak sastava tužbe od 100 bodova (tbr. 7/1), sastava podnesaka od 7.11.2024. i 9.12.2024. od po 100 bodova za svaki (tbr. 8/1) i zastupanja na ročištima 13.5.2025. i 16.7.2025. od po 100 bodova za svako (tbr. 9/1) odnosno ukupno 500 bodova što pomnoženo s vrijednošću 1 boda od 2,00 EUR i uvećano za PDV od 25 % iznosi 1.250,00 EUR. Tužiteljici je dosuđen i trošak plaćene sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 26,55 EUR i sudske pristojbe za presudu u iznosu od 53,09 EUR pa joj je ukupno dosuđen trošak u iznosu od 1.329,64 EUR. Na tako utvrđen iznos parničnog troška tužiteljici su dosuđene zakonske zatezne kamate tekuće od presuđenja pa do isplate, sve po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a, a u skladu s odredbom čl. 151. st. 3. ZPP-a. Tužiteljici nije dosuđen daljnji zatražen trošak sastava "zahtjeva u mirnom postupku" u iznosu od 250,00 EUR obzirom odredbe ZPP-a ne propisuju obvezu zahtijevanja tužiteljice od tuženika mirnog rješenja ovakvog spora niti odredbe OT propisuju pravo punomoćnika odvjetnika na nagradu i naknadu troška sastava takvog zahtjeva u ovakvom sporu dok iz isprava koje je sudu dostavila tužiteljica i predložila čitati kao dokaz niti ne proizlazi da je ista od tuženika zahtijevala mirno rješenje ovog spora već (list 4 spisa) da je od istoga zahtijevala da joj dostavi isprave vezane uz predmet ovog spora, a jer ona istima ne raspolaže (predmetni ugovori, otplatni planovi, podaci o naplati), no riječ je o ispravama kojima je već po prirodi ovdje predmetnih pravnih poslova između stranaka tužiteljica raspolagala pa trošak takvog zahtijevanja uslijed tužiteljičinog gubitka ovih isprava prema stavu ovog suda ne predstavlja trošak koji je izazvan vođenjem ovog postupka u smislu odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a. Stoga je odlučeno kao u toč. II. izreke ove presude.

14. Zahtjev tuženika OTP banka d.d. za naknadom parničnog troška ocijenjen je u cijelosti neosnovanim primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a obzirom nije uspio u ovom sporu pa je odlučeno je kao u toč. III. izreke ove presude.

U Zagrebu, 22. srpnja 2025.

Sutkinja:

Marija Orošić Kranjčec

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude je dopuštena žalba. Žalba se podnosi ovom sudu pismeno u 4 (četiri) istovjetna primjerka u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka pisanog otpravka ove presude, a o njoj odlučuje županijski sud. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. st. 9. ZPP-a).

DNA:

1. Tužiteljici GŽ po punomoćnici

2. Tuženiku OTP banka d.d. po punomoćnici