Rev-x-732/2016-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-x 732/2016-2

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Ivana Mikšića člana vijeća, u pravnoj stvari I. tužiteljice D. P. iz Z., II. tužitelja I. P. iz Z., III. tužitelja A. P. pok. A. iz Z., IV. tužiteljice A. P. iz Z. i V. tužiteljice Ž. M. (ranije S.) iz S., svi zastupani po punomoćniku B. A., odvjetniku u S., protiv tuženika Grada S., radi utvrđenja i uknjižbe, odlučujući o reviziji tuženika protiv dijela presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-1360/16 od 20. travnja 2016., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda Splitu poslovni broj P-10345/15 od 5. veljače 2016., u sjednici vijeća održanoj 12. prosinca 2018.,

r i j e š i o j e:

Prihvaća se revizija tuženika i ukidaju se presuda i rješenje Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-1360/16 od 20. travnja 2016. pod toč. II. kao i presuda Općinskog suda Splitu poslovni broj P-10345/15 od 5. veljače 2016., te predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

O troškovima postupka povodom revizije odlučit će se konačnom odlukom.

Obrazloženje

Prvostupanjskom je presudom, u toč. I. izreke, prihvaćen tužbeni zahtjev svih tužitelja i utvrđeno je da su prvo, drugo, treće i četvrtotužitelji suvlasnici zajedno i na jednake dijelove ukupno 3/4 dijela, a petotužiteljica 1/4 dijela čest zem. 7075/3, 7075/21, 7075/22 i 7075/23 sve k.o. S. te je naloženo tuženiku izdati tužiteljima tabularnu ispravu podobnu za upis njihovog prava vlasništva na predmetnim nekretninama, koju ispravu će u protivnom zamijeniti ova presuda. Toč. II. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljima troškove postupka u iznosu od 25.065,00 kn.

Drugostupanjskom je presudom i rješenjem suđeno je:

„I. Uvažava se žalba tuženika, preinačuje pobijano rješenje, poslovni broj P-10345/15 od 5. veljače 2016. godine u pobijanom dijelu kojim je ispravljena izreka presude, poslovni broj P-10345/15 od 15. siječnja 2016. i prijedlog tužitelja D. P. i I. P. za ispravak presude u navedenom dijelu odbija kao neosnovan.

II. Uvažava se žalba tužitelja 1. D. P. i 2. I. P., dok se žalba tuženika djelomično odbija kao neosnovana, a djelomično uvažava te pobijana presuda djelomično potvrđuje, a djelomično preinačuje na način da u cjelini glasi:

a) Utvrđuje se da su tužitelji 1. D. P. i 2. I. P. suvlasnici svaki za po ¼ dijela, tužitelji 3. A. P. i 4. A. P. svaki za po 1/8 dijela, a tužiteljica pod 5. Ž. M. (ranije S.) za 1/4 dijela čest.zem. 7075/3, 7075/21, 7075/22 i 7075/23 sve K.O. S., pa ova presuda zamjenjuje tabularnu ispravu podobnu za upis njihovih vlasničkih prava na navedenim nekretninama.

b) U preostalom dijelu kojim je traženo obvezati tuženika da tužiteljima izda tabularnu ispravu podobnu za upis njihovih vlasničkih prava na navedenim nekretninama, tužbeni zahtjev tužitelja odbija se kao neosnovan.

c) Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužiteljima na ime naknade parničnih troškova iznos od 25.065,00 kuna.

III. Tužiteljima se ne dosuđuje trošak odgovora na žalbu tuženika.“

Protiv toč. II. drugostupanjske odluke reviziju je podnio tuženik navodeći da istu podnosi po čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP), ističući da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo, pri čemu revident, ujedno, postavlja materijalnopravno pitanje koje je prema njegovoj ocjeni važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predlaže da revizijski sud pobijanu presudu preinači shodno u reviziji iznesenim navodima, podredno da ju ukine i predmet vrati nadležnom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija je osnovana.

Prema odredbi čl. 392.a ZPP u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ovog Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji. S druge strane, revizija iz čl. 382. st. 2. ZPP se može podnijeti samo u slučajevima u kojima stranke ne mogu podnijeti reviziju prema odredbi st. 1. ovog članka. Kako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbi čl. 373.a ZPP (kada je dopuštena revizija iz odredbe čl. 382. st. 1. t. 3. ZPP), to je reviziju tuženika valjalo ispitati kao tzv. redovnu reviziju po čl. 382. st. 1. t. 3. ZPP.

Predmet spora je zahtjev prvo, drugo, treće i četvrtotužitelja kao nasljednika i univerzalnih sukcesora iza pok. A. P. pok. M. (ranijeg prvotužitelja) te petotužiteljice protiv tuženika, radi utvrđenja da su tužitelji na temelju dosjelosti stekli pravo suvlasništva nekretnina označenih kao čest.zem.7075/3, 7075/21, 7075/22 i 7075/23 sve K.O. S., a koje nekretnine su u zemljišnoj knjizi upisane kao općenarodna imovina s pravom upravljanja Narodnog odbora Općine S., a u odnosu na koje nekretnine tuženik tvrdi da nije protekao rok potreban za dosijedanje, kao i da tužitelji nisu bili savjesni pa da time nisu kumulativno ispunjene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću.

Nižestupanjski su sudovi utvrdili:

- da su tužitelji nasljednici iza pok. M. P. pok. B., koji je predmetne nekretnine, koje u naravi predstavljaju okućnicu obiteljske kuće, kupio ugovorom o prodaji (javnobilježnički ovjerenom Pogodbom o kupnji i prodaji) od 18. ožujka 1944. od J. i A. Š. kao prodavatelja, a koji u trenutku sklapanja navedenog ugovora nisu bili vlasnici spornih nekretnina;

- da su predmetne nekretnine konfiscirane rješenjem Kotarskog suda u Splitu broj Konf-89/46 od 3. prosinca 1946. od upisanog zemljišnoknjižnog vlasnika O. B., iza kojega su V. S. rođ. B., Lj. G., L. B. rođ. B. i Š. B. 23. lipnja 1970. podnijeli zahtjev za povrat predmetnih nekretnina koji upravni predmet je prekinut do konačne odluke u ovoj parnici;

- da predmetno rješenje o konfiskaciji nikada nije dostavljeno niti tužiteljima niti njihovim pravnim prednicima, da nije provedena deposedacija te da tužitelji, odnosno njihovi pravni prednici od kupnje 1944. neprekidno koriste predmetne nekretnine kao svoje, samostalno i neometano.

Na temelju tih utvrđenja, pozivajući se na pravno shvaćanje izraženo u presudi Europskog suda za ljudska prava donesenoj u predmetu Trgo protiv Hrvatske broj 35298/04 od 11. lipnja 2009., sudovi prihvaćaju tužbeni zahtjev svih tužitelja u dosuđenim omjerima, ocjenjujući da su tužitelji vlasništvo predmetnih nekretnina stekli dosjelošću, na temelju odredaba čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, dalje: ZV) jer su za to bile ostvarene pretpostavke propisane odredbama čl. 159. toga Zakona u vrijeme podnošenja tužbe, a tužitelj je imao, u vrijeme kada je postupak pokrenut, (20. listopada 1997.) legitimno očekivanje da će svoj zahtjev za utvrđenje prava vlasništva ostvariti obzirom na tada važeće mjerodavne materijalnopravne odredbe (koje su kasnije ukinute kao neustavne Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj U-I-58/97 od 17. studenog 1999., „Narodne novine“ broj 137/99 od 14. prosinca 1999.).

Drugostupanjski sud dodaje da, kako nije provedena deposedacija i kako tužiteljima nikada nije dostavljeno predmetno rješenje o konfiskaciji, a imajući u vidu da rok za izlučnu tužbu iz čl. 23. st. 3. Zakona o konfiskaciji imovine i o izvršenju konfiskacije (Službeni list DFJ 40/45 od 12. lipnja 1945., dalje: Zakon o konfiskaciji) za tužitelje nije niti počeo teći, jer se isti rok, koji je inače prekluzivan, u odnosu na treću savjesnu osobu računa od dana kada je ta osoba na nedvojben i pouzdan način obaviještena o oduzimanju stvari, a u svakom slučaju od dana kada joj je stvar oduzeta iz posjeda (zaključak sjednice Građanskog odjela VSH od 1. travnja 1985. godine i VSHGZZ 26/83 od 7. ožujka 1985.) pa tužitelje i njihove pravne prednike smatra savjesnim posjednicima predmetnih nekretnina pa tužbeni zahtjev ocjenjuje osnovanim u smislu navedene odredbe čl. 159. ZV.

Navedena pravna shvaćanja nižestupanjskih sudova ne mogu se za sada prihvatiti kao pravilna.

U pravu je revident kada tvrdi da se, pri ocjeni poštenja (ranija zakonska terminologija istog instituta koristila je riječ „savjesnost“) tužitelja, ne može ignorirati svijest o posljedicama pravnog režima društvenog vlasništva te da je pogrešna ocjena o poštenju tužitelja samo po osnovi toga što tužitelji i njihovi pravni prednici nikada nisu deposedirani iz predmetnih nekretnina i što im spomenuto rješenje o konfiskaciji nikada nije dostavljeno. Pritom valja napomenuti da konfiskacija nije vezana uz deposediranje (tako u odluci ovoga suda broj Rev-1980/95-2 od 17. rujna 1998.).

U nižestupanjskim odlukama izostalo je utvrđenje o činjenicama na temelju kojih bi se nedvojbeno moglo ocijeniti jesu li ili nisu tužitelji i njihovi pravni prednici bili pošteni, neovisno o činjenici što nikada nisu deposedirani i što im nije dostavljeno rješenje o konfiskaciji.

Pored toga valja reći da je točno da je u presudi Europskog suda za ljudska prava od 11. lipnja 2009. Trgo protiv Republike Hrvatske zauzeto shvaćanje da je podnositelj zahtjeva za zaštitu ljudskih prava i sloboda, Fabjan Trgo, stekao pravo vlasništva dosjelošću pri čemu je u tom konkretnom slučaju uračunato u vrijeme potrebno za dosjelost i vrijeme u kojem je nekretnina bila u društvenom vlasništvu.

Iako Europski sud za ljudska prava na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske gleda „kao na ispravak nepoštenih učinaka čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu iz 1996. godine“, te je ista stoga „u javnom interesu“, isti sud u predmetu na koji se odnosi njegova presuda, smatra bitnim da je vlasnik predmetnog zemljišta bio pokojni ujak podnositelja zahtjeva, da je zemljište bilo konfiscirano 1949. godine od socijalističkih vlasti i da je od tada kao vlasnik istog upisana država, a da je majka podnositelja zahtjeva bila u posjedu zemljišta od 1953. godine, kao što je to nastavio biti i podnositelj zahtjeva nakon njezine smrti 16. veljače 1992.

Europski sud za ljudska prava ističe da nema naznaka da je bilo tko osim same države stekao bilo kakva prava na tom zemljištu tijekom socijalizma ili da je bilo koja treća osoba osim samog podnositelja zahtjeva ikada zahtijevala bilo kakva prava u odnosu na to zemljište. Zbog toga Europski sud za ljudska prava smatra da u navedenom predmetu nije bilo mjesta zabrinutosti koje su potaknule Ustavni sud Republike Hrvatske da ukine čl. 388. st. 4. Pri tome Europski sud za ljudska prava navodi da je navedena „odredba ukinuta kako bi se zaštitila prava trećih osoba, dok u predmetu podnositelja zahtjeva nisu bila uključena bilo kakva prava trećih osoba“.

U predmetu Trgo protiv Republike Hrvatske Europski sud za ljudska prava također smatra da „podnositelj zahtjeva koji se razumno oslonio na zakonodavstvo koje je kasnije ukinuto kao neustavno ne bi trebao – s obzirom na izostanak bilo kakve štete u odnosu na prava drugih osoba – snositi posljedice greške koju je počinila sama država donijevši takav neustavan propis. Zapravo, kao posljedica njegovog ukidanja vlasništvo imovine koju je podnositelj zahtjeva stekao dosjelošću na temelju odredbe koja je kasnije ukinuta kao neustavna vraćeno je državi kojoj je time pogodovala njezina vlastita greška. U svezi s tim sud ponavlja da rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela mora snositi država te da se greške ne smiju ispravljati na trošak dotičnog pojedinca posebice kad ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes.

Prema tome, u predmetu Europskog suda za ljudska prava na kojeg se pozivaju sudovi nije bilo pretenzija trećih osoba koje bi bilo imkopatibilne s pretenzijama podnositelja zahtjeva, a stranka u tom postupku bila je Republika Hrvatska.

U ovom parničnom postupku postoje treće osobe (V. S. rođ. B., Lj. G., L. B. rođ. B. i Š. B.) koji su pokrenuli postupak povrata predmetnih nekretnina u vlasništvo i to sve u situaciji kada stranka u postupku nije Republika Hrvatska, čije je tijelo donijelo neustavan zakon, a Ustavni sud Republike Hrvatske je i ukinuo odredbu čl. 388. st. 4. ZVDSP kako bi zaštitio treće osobe, npr. prijašnje vlasnike, (tako i u presudama ovoga suda broj Rev-x 1053/11-2 od 17. listopada 2012., Rev 291/14-2 od 17. travnja 2018. i Rev 1719/13-2 od 21. rujna 2016.).

Prema tome, ovaj predmetni slučaj i slučaj na koji se odnosi presuda Europskog suda za ljudska prava nisu podudarni u svim bitnim elementima.

Kako zbog pogrešne primijene materijalnog prava, niti prvostupanjski niti drugostupanjski sud nisu utvrdili sve činjenice odlučne za odluku o postavljenom zahtjevu u ovoj pravnoj stvari pa ne postoje uvjeti za preinačenje presude, već je, na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP, valjalo ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

U ponovljenom će postupku nižestupanjski sudovi ispitati kvalitetu poštenja tužitelja i njihovih pravnih prednika te postoje li i okolnosti za primjenu pravnog shvaćanja koje je Evropski sud za zaštitu ljudskih prava iznio u spomenutom predmetu Trgo protiv Hrvatske, kada se radi o stjecanju prava vlasništva dosjelošću na nekretninama koje su aktima bivših vlasti prešle iz režima vlasništva u režim društvenog vlasništva te potom donijeti novu na zakonu osnovanu odluku.

Odluka o troškovima postupka donesena je na temelju odredbe čl. 166. st. 3. ZPP.

Zagreb, 12. prosinca 2018.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug, v.r.