Gž-1980/2007-2 · Županijski sud u Zlataru

Posl. br. X Gž-1980/07-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zlataru, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda Ermeneđilda Pečarić, kao predsjednika vijeća, te Gordane Bošković Majerović i Miljenka Pospiš, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. S. iz G. P. 36, zastupanog po punomoćnicima T. T. i I. U., odvjetnicima iz Z., protiv tuženika R. d.d. Z., Đ. ..., zastupanog po punomoćniku I. P., odvjetniku iz O. d. P. & Š. iz Z., radi naknade štete iz radnog odnosa, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Zaboku posl. broj P-606/05-

65 od 20. rujna 2007., u sjednici održanoj dana 16. siječnja 2008.,

p r e s u d i o j e:

I. Prihvaća se žalba tužitelja kao djelomično osnovana te se djelomično preinačuje presuda Općinskog suda u Zaboku posl. broj P-606/05-65 od 20. rujna 2007. u pobijanom odbijajućem dijelu (točka II. izreke) i tuženiku nalaže da isplati tužitelju daljnji iznos naknade štete od 15.186,16 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 20. rujna 2007. do isplate, kao i daljnji iznos parničnih troškova od 1.627,30 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 20. rujna 2007. do isplate, te troškove žalbe u iznosu od 329,40 kn, sve u roku od 8 dana.

Odbija se žalba tužitelja u preostalom dijelu kao neosnovana.

II. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje navedena presuda u pobijanom dijelu točke I. izreke.

Obrazloženje

Citiranom prvostupanjskom presudom naloženo je, u točki I. presude, tuženiku da tužitelju isplati iznos od 60.744,64 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, te mu naknadi troškove postupka u iznosu od 7.406,90 kn sa zakonskom zateznom kamatom, u roku od 15 dana a točkom II. odbijen je tužbeni zahtjev u iznosu od 130.116,60 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 16. rujna 1997. do isplate, kao i zahtjev za isplatu kamate na dosuđeni iznos od 60.744,64 kn od 16. rujna 1997. do 19. rujna 2007. godine, kao neosnovan.

Tužitelj je podnio žalbu protiv dijela presude kojim je odbijen s dijelom tužbenog zahtjeva (točka II. presude) zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, dakle žalbenih razloga iz čl.l 353. st. 1. toč. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 i 117/03 – dalje: ZPP) s prijedlogom da se presuda u pobijanom dijelu preinači i tuženika obveže na isplatu daljnjeg iznosa s pripadajućim kamatama i troškovima.

Protiv točke I. presude izjavio je žalbu tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. ZPP. Predlaže da se presuda u pobijanom dijelu preinači i tužbeni zahtjev odbije u cijelosti, podredno da se ista ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Stranke nisu odgovorile na žalbe.

Žalba tužitelja je djelomično osnovana, dok žalba tuženika nije osnovana.

Drugostupanjski je sud ispitao pobijanu presudu u smislu odredbe čl. 365. ZPP te je pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članaka 354. st. 2. točke 2., 4., 8., 9. i 11. tog Zakona, a sukladno odredbi čl. 365. st. 2. ZPP, utvrdio da navedene povrede nisu počinjene. Za svoje uvjerenje o činjenicama utvrđenim u postupku sud je dao opširne i valjane razloge koje tuženici ne mogu uspješno pobiti suprotstavljajući im svoju ocjenu dokaza, kako to čine u žalbi.

Nije ostvaren niti žalbeni prigovor pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

U postupku pred prvostupanjskim sudom utvrđeno je da je tužitelj kao radnik tvrtke tuženika dana 16. rujna 1997. nastradao na radnom mjestu na način da mu je, dok je obavljao poslove čišćenja valjka vlačare, valjak zahvatio desnu ruku pri čemu je zadobio niz teških tjelesnih ozljeda a između ostalog i gubitak tri prsta desne ruke.

U postupku je i u ovoj žalbenoj fazi sporna odgovornost za navedeni štetni događaj.

Sud je utvrdio da je tužitelj u konkretnom slučaju postupao protivno pravilima zaštite na radu, budući da je stroj za vrijeme njegovog čišćenja valjaka vlačare bio u pokretu, a smatra da nije dokazana ispravnost stroja u kritično vrijeme budući da tuženik nije dostavio uvjerenje o istom. Također je utvrđeno, da se radilo o uobičajenom načinu rada kod tuženika, za koji su pretpostavljeni znali, ali ga nisu zabranili, budući da se radi o bržem načinu čišćenja od onog propisanog koji traje određeno vrijeme a proces rada ponekad zahtijeva brzinu.

Za takvo svoje uvjerenje sud je dao valjane razloge, koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

S obzirom na navedena utvrđenja, pravilno je primijenjeno materijalno pravo odredbi čl. 15. Zakona o zaštiti na radu (NN br. 59/96, 94/96 i 114/03), te čl. 102. Zakona o radu (NN br. 137/04 – pročišćeni tekst, dalje: ZR), kad je odlučeno da je tuženik u obvezi naknaditi štetu tužitelju. Navedenim odredbama propisano je, da poslodavac odgovara zaposleniku za štetu uzrokovanu ozljedom na radu po načelu objektivne odgovornosti, a prema općim propisima obveznog prava, te da je štetu koju radnik pretrpi na radu ili u svezi s radom, poslodavac dužan naknaditi po općim propisima obveznog prava. Takav opći propis predstavljaju odredbe čl. 174. st. 1. i čl. 177. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 – dalje: ZOO) koje uređuju odgovornost za štetu od opasne stvari, kakvu nedvojbeno predstavlja stroj pri čijem je čišćenju tužitelj ozlijeđen. Prema navedenim propisima za štetu od opasne stvari odgovara njezin imatelj, u konkretnom slučaju tuženik, a on se, prema čl. 177. st. 2. ZOO, može osloboditi odgovornosti ako dokaže da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenika ili treće osobe, koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao izbjeći ili otkloniti.

Suprotno žalbenim navodima tuženika, u konkretnom slučaju ne postoje uvjeti za oslobođenje od odgovornosti na temelju navedene odredbe jer, iako je tužitelj bio osposobljen za siguran rad, te nije dobio odobrenje za protupropisni način rada, sud je utvrdio da se radilo o načinu rada uobičajenom među radnicima tuženika za koji su pretpostavljene osobe morale znati i koji je zato bio na prešutni način prihvaćen, za što tuženik snosi odgovornost. Pravilno je nadalje primijenjena odredba čl. 177. st. 3. ZOO, kad je ocijenjeno da je tužitelj djelomično pridonio nastanku štete, radi čega je tuženik djelomično oslobođen odgovornosti, a suprotno žalbenim navodima tužitelja. Naime, iako je tuženik tolerirao protupropisni i opasni način rada, tužitelj je sam bio dužan uložiti pojačanu pažnju prilikom rada opasnim sredstvom da do nesreće ne dođe, pa je bio, i u slučaju izričitog naloga da stroj „samo ispuše“ bez zaustavljanja, ovlašten odbiti takav nezakoniti nalog, a sukladno čl. 79. st. 2. Zakona o zaštiti na radu. Tužitelj je naime bio, kako to proizlazi iz utvrđenja prvostupanjskog suda, osposobljen za rad na siguran način a stroj je bio opremljen sigurnosnom zaštitom i propisanim upozorenjima na opasnosti. Tužitelj je bio dužan prije početka rada na radnom mjestu pregledati mjesto rada i o nedostatcima odnosno neispravnosti stroja izvijestiti neposrednog rukovoditelja.

Pravilno je stoga primijenjeno materijalno pravo navedenih odredbi kada je ocijenjeno, da je tužitelj doprinio nastanku štete, međutim, prema mišljenju ovog drugostupanjskog suda navedena utvrđenja ne daju temelj za ocjenu o većoj odgovornosti tužitelja kao radnika za štetni događaj od odgovornosti tuženika kao poslodavca. Ovo zato jer je sud utvrdio da se radilo o načinu rada uobičajenom i prihvaćenom kod tuženika, koji je bio dužan vršiti nadzor nad procesom rada i poduzeti mjere da spriječi takvo opasnost postupanje. Stoga prema mišljenju ovog suda omjer odgovornosti stranaka za nastanak štetnog događaja iznosi 50%:50%.

U štetnom događaju tužitelj je zadobio nagnječenje uz traumatsku amputaciju prvog, drugog i trećeg prsta desne šake do gornjeg članka, prijelom bazalnog članka četvrtog i petog prsta desne šake te defekt kože četvrtog i petog prsta desne šake.

Uslijed ozljede tužitelj je trpio fizičke bolove jačeg intenziteta oko pet dana, srednjeg oko deset dana, manjeg još oko trideset dana, a zaostale manje boli su trajnog karaktera i ubrajaju se u pojačane napore. Tužitelj je pretrpio primarni strah jakog intenziteta u trajanju od jednog dana, sekundarni strah radi tjelesnih ozljeda i brige za ishod liječenja jakog intenziteta pet dana, srednjeg intenziteta deset dana te manjeg deset dana.

Trajne posljedice su umanjile opću životnu aktivnost tužitelja za 45%, jer tužitelj zbog trajnog invaliditeta gubitka prstiju desne šake, neće biti sposoban za svoj posao, u kojem omjeru trpi duševne bolove.

Kod tužitelja je došlo do naruženja većeg stupnja.

Tužitelju je bila potrebna tuđa pomoć i njega u trajanju od ukupno 60 sati odnosno mjesec dana po dva sata dnevno za obavljanje težih poslova u kući, održavanje osobne higijene, pribavljanje hrane i druge svakodnevne potrebe.

Tužitelj ne osporava tako utvrđeno činjenično stanje, no smatra da su iznosi pravične naknade pretrpljene štete dosuđeni u preniskim iznosima jer sud nije imao na umu sve okolnosti slučaja te smatra da je štetu trebalo dosuditi u ukupnom utuženom iznosu.

Sud je, na temelju odredbe čl. 200. ZOO, utvrdio da bi za fizičke bolove primjerena naknada iznosila 8.000,00 kn, za pretrpljeni strah 8.000,00 kn, za duševne bolove zbog smanjenja životnih aktivnosti 100.000,00 kn, za duševne bolove zbog naruženja većeg stupnja 35.000,00 kn, te za tuđu pomoć i njegu 861,60 kn, odnosno ukupno 151.861,60 kn.

S obzirom na navedena utvrđenja, i po mišljenju ovog drugostupanjskog suda pravilno je primijenjeno materijalno pravo odredbe čl. 200. ZOO kad je pravična novčana naknada utvrđena u navedenim iznosima, koji, imajući na umu sve okolnosti odlučne za primjenu navedene odredbe, kao što su trajanje i intenzitet fizičkih bolova i straha, stupanj smanjenja životnih aktivnosti, dob i zanimanje tužitelja, predstavljaju pravičnu novčanu naknadu za navedene oblike nematerijalne štete.

S obzirom na ocijenjeni omjer odgovornosti tužitelja za nastalu štetu od 50%, tužitelju je valjalo dosuditi iznos od 75.930,80 kn, odnosno daljnji iznos od 15.186,16 kn. Nije osnovan prigovor pogrešne primjene materijalnog prava odredbe čl. 186. ZOO u vezi tijeka zateznih kamata na dosuđene iznose. Iznosi naknade nematerijalne štete postali su određeni tek s donošenjem prvostupanjske odluke, prema kriterijima u vrijeme kada je odluka donesena, pa je pravilno primijenjeno materijalno pravo čl. 277. ZOO kad je kamata dosuđena od dana donošenja prvostupanjske odluke. U trenutku nastanka štetnog događaja šteta koju tužitelj trpi nije bila određena u novčanom iznosu pa se za isti ne može vezati početak tijeka kamata.

S obzirom na izmijenjeni uspjeh stranaka u sporu tužitelju je, u skladu s čl. 154. st. 2. i čl. 166. st. 2. ZPP, dosuđen daljnji iznos parničnih troškova od 1.627,30 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama te dio troškova žalbe od 329,40 kn u omjeru u kojem je tužitelj uspio sa žalbom.

U skladu s navedenim, valjalo je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP te čl. 373. st. 1. t. 3. ZPP, odlučiti kao u izreci.

U Zlataru, 16. siječnja 2008. godine

Predsjednik vijeća:

Ermeneđildo Pečarić v.r.