Rev-2272/1992-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2272/1992-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ilije Čuljata kao predsjednika vijeća, te Augusta Husineca, Veseljka Šeparovića, Gordane Gasparini i Vladimira Drakulića kao članova vijeća u pravnoj stvari tužitelja A.Z. iz Z., koga zastupa Z.B., odvjetnik iz Z., protiv tuženika J.M. pok. J. iz .K., koga zastupa M.R., odvjetnik iz Z., radi naknade štete, rješavajući reviziju tuženoga protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Zadru od 15. travnja 1992.g. br. Gž 97/92, kojom je djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Zadru od 14. siječnja 1992.g. br. P 803/89, nakon dana 26. siječnja 1993.g. održane sjednice vijeća,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom Okružnog suda u Zadru od 15. travnja 1992.g. br. Gž 97/92 djelomično je usvojena žalba tuženika u pogledu zatezne kamate pa je preinačena presuda Općinskog suda u Zadru od 14. siječnja 1992.g. br. P 803/89 na način da dosuđene zatezne kamate na glavni dug teku od dana presuđenja 14. siječnja 1992.g. do isplate i to po kamatnoj stopi iz čl. 1. Zakona o visini stope zatezne kamate, dok se zahtjev za kamate preko tog odbija kao neosnovan, a u pogledu glavnog duga i parničnog troška odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena presuda prvostepenog suda kojom je tuženik obavezan isplatiti tužitelju na ime naknade štete iznos od 58.455 HRD i naknaditi parnični trošak u iznosu od 13.250 HRD sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja.

Protiv citirane drugostepene pravomoćne presude pravodobno je izjavio reviziju tuženi zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava te predložio da se pobijana presuda ukine.

Na reviziju tuženika nije odgovoreno, niti se nadležni državni odvjetnik izjasnio o reviziji.

Revizija tuženika nije osnovana.

Prvostepeni sud je utvrdio da je tuženik u studenom mjesecu 1987.g. prepilio nosive stupove kuće drvene konstrukcije vlasništvo tužitelja i time mu nanio štetu, kako je to utvrđeno prema nalazu i mišljenju građevinskog vještaka. Sud je utvrdio da je tužitelju šteta počinjena namjerno, pa je stoga obavezao tuženika da štetu naknadi.

Neosnovano tuženik u reviziji ističe da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka time što mu nije omogućeno da dokazuje svoje tvrdnje u postupku kojima bi dokazao da je sporni objekt sagrađen na njegovoj zemlji.

Drugostepeni sud je konstatirao da parcela na kojoj je tužitelj sagradio sporni montažni objekt nije vlasništvo tuženika i da tuženik nije postupao u okviru svoje samopomoći. Međutim, po mišljenju ovoga suda pitanje vlasništva parcele za ovaj spor nije niti odlučno, budući da tuženik nije bio ovlašten da na takav način počini štetu bez obzira na čijoj zemlji je objekt postavljen.

Neosnovano se tuženik poziva na rješenje Općinske inspekcije prema kojoj je navodno bio ovlašten da ukloni taj objekt, jer radi se o montažnom objektu, pa čak i u slučaju postojanja odluke nadležnog organa da se objekt ukloni, ne bi se smjelo objekt rušiti piljenjem nosivih stupova i time nanositi šteta, jer se radi o montažnom objektu koji se sa zemljišta može ukloniti demontažom bez da se nanosi šteta montažnim dijelovima objekta.

U konkretnom slučaju tuženi se neosnovano poziva na dopuštenu samopomoć u smislu čl. 162. Zakona o obveznim odnosima (koji je preuzet kao zakon Republike Hrvatske, "Narodne novine" br. 53/91), budući da u konkretnom slučaju nisu postojali uvjeti za dopuštenu samopomoć.

Naime, prema čl. 162. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, pod dopuštenom samopomoći podrazumijeva se pravo svake osobe da otkloni povredu prava kad neposredno prijeti opasnost, ako je zaštita nužna i ako način otklanjanja povrede prava odgovara prilikama u kojima nastaje opasnost.

U ovom slučaju, bez obzira na pitanje prava vlasništva na zemljištu na kojem je sporna kuća podignuta, nije prijetila neposredna opasnost niti je način otklanjanja opasnosti odgovarao prilikama na terenu.

Naime, kao što je već istaknuto, radi se o montažnom objektu koji se mogao demontirati i odstraniti, pa nema opravdanja za njegovo uništenje.

Pored utvrđenja da je tuženi prepilio nosive drvene stupove montažnog objekta,

čl. 154. st. 1. Zakona o nižestepeni sudovi su pravilnom primjenom materijanog prava iz

obveznim odnosima zaključili da tuženi u cijelosti odgovara za štetu koju je svojim postupanjem prouzročio.

Dakle, nisu ostvareni revizijski razlozi koje navodi tuženi, a ovaj revizijski sud ne nalazi bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti, pa je temeljem čl. 393. Zakona o parničnom postupku odbijena revizija tuženika kao neosnovana.

U Zagrebu, 26. siječnja 1993.g.

Predsjednik vijeća:

Ilija Čuljat, v.r.