Gž-2141/2009-2 · Županijski sud u Puli - Pola

Posl.br.Gž-2141/09-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola u vijeću sastavljenom od sudaca Brune Frankovića kao predsjednika vijeća, te Melihe Bahtijarević-Pekić i Nataše Babić kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. M. iz K., koju zastupa punomoćnik M. I., odvjetnik iz P., protiv tuženice D. P. iz R., koju zastupa punomoćnik A. B., odvjetnik iz R., uz sudjelovanje umješača na strani tuženice R. A. d.d. Z., koju zastupa punomoćnik S. P., odvjetnik iz R., radi utvrđenja ništavosti ugovora, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Rovinju-Rovigno, posl.br. P-166/08-48 od 2. siječnja 2009. g., u sjednici održanoj 11. listopada 2010. g.,

p r e s u d i o j e

Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Rovinju-Rovigno, posl.br. P-166/08-48 od 2. siječnja 2009. g.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za utvrđenje ništavim ugovora o kupoprodaji sklopljenog između stranaka 24. rujna 2003. godine za k.č. br. 186 u naravi kuća i cisterna i k.č. br. 187 u naravi kuća, upisanih u zk.ul. 436 k.o. S., kao i zahtjev da se naloži tuženici da tužiteljici izda ispravu podobnu za upis prava vlasništva na tim nekretninama, koju bi ispravu u protivnom zamijenila presuda (st. I.). Rješenjem sadržanim u presudi naloženo je tužiteljici da naknadi tuženici parnični trošak u iznosu od 114.295,09 kuna, a umješaču iznos od 39.542,64 kune, a ostali dio zahtjeva tuženice za naknadu parničnog troška u iznosu od 34.007,81 kuna odbijen je kao neosnovan (st. II. i III.).

Protiv te presude tužiteljica je podnijela pravovremenu žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava te odluke o troškovima postupka. U žalbi navodi da je pogrešno primijenjena odredba čl.

8. ZPP, što predstavlja bitnu povredu iz čl. 354. st.

1. ZPP te da je pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje. Ističe da je u postupku bilo bitno utvrditi je li tuženica isplatila tužiteljici kupoprodajnu cijenu i je li ugovor sklopljen sa stvarnom namjerom prodaje ili je služio samo da bi tuženica mogla podići kredit na svoje ime, a sud je propustio pravilno utvrditi te činjenice. Tvrdi da tuženica nije iznijela ni jedan valjani dokaz da je platila cijenu, smatra sumnjivim da je tuženica uopće željela s njom sklopiti bilo kakav pravi posao kad je iskazala da je tužiteljica njenu obitelj «iskamatarila», a nije logično da pri predaji novčanog iznosa nije tražila nikakvu pismenu potvrdu.

Smatra da je nelogičan navod tuženice da je imala ušteđenih 10.000,00 eura, a s druge strane diže kredite i zalaže i opterećuje svoju nekretninu, ne stoji tvrdnja tuženice da je kao drugu ratu isplatila 71.000,00 eura jer je kasnije rekla kako je isplatila 491.500,00 kuna a to predstavlja iznos od 65.796,51 eura. Navodi da su iskazi svjedoka S. R. međusobno suprotni, nejasni i proturječni. Smatra pogrešnim zaključak suda kako je tužiteljica imala dugove, jer nije morala prodavati kuću u kojoj živi, budući da je na temelju nje mogla podignuti kredit i tako vratiti eventualne dugove.

Tvrdi da se radi o apsolutnoj simulaciji (čl.

66. st.

1. ZOO), jer provedeni dokazi upućuju da su stranke samo prividno zaključile ugovor o kupoprodaji i predugovor da bi na taj način došli do novca za vraćanje dugova tuženičine sestre Z. P.. Navodi da sud pogrešno tvrdi kako osnova ugovora nije dopuštena već ona ne postoji, jer cilj nije bio prijenos prava vlasništva, što proizlazi i iz činjenice da sama tuženica nije tražila posjed kao krajnji cilj prijenosa prava vlasništva, a nije tražila ni potvrdu o plaćanju cijene. Smatra da presuda ima nedostatke zbog kojih se ne može ispitati jer u obrazloženju nisu izneseni razlozi, izreka je nerazumljiva i proturječna, kao i razlozi, ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, zbog čega predlaže da se pobijana presuda preinači i usvoji tužbeni zahtjev, a podredno ukine i vrati na ponovno suđenje.

Tuženica nije odgovorila na podnesenu žalbu.

Žalba tužiteljice nije osnovana.

Postupajući u smislu čl. 365. st. 2. ZPP ovaj sud je ispitao pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede postupka, na koje je dužan tako paziti i na pravilnu primjenu materijalnog prava, te je ocijenio da u provedenom postupku nisu učinjene bitne povrede na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

Ne postoje ni povrede postupka na koje se ukazuje žalbom, jer sud prvog stupnja nije propustio primijeniti niti je nepravilno primijenio neku odredbu ZPP a da bi to bilo ili moglo biti od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude.

Predmet spora u ovoj parnici su zahtjevi da se utvrdi ništavim ugovor o kupoprodaji sklopljen između tužiteljice kao prodavateljice i tuženice kao kupca nekretnina k.č. br. 186 u naravi kuća i cisterna i k.č. br. 187 u naravi kuća, upisanih u zk.ul. 436 k.o. S. dana 24. rujna 2003. godine, te zahtjev da se tuženici naloži da tužiteljici izda ispravu podobnu za upis prava vlasništva ovih nekretnina, koji bi u protivnom zamijenila presuda.

Prvostupanjski sud je na temelju nespornih činjenica, kao i činjenica utvrđenih ocjenom izvedenih dokaza, odnosno na temelju rezultata cjelokupnog postupka utvrdio činjenično stanje, koje i ovaj sud nalazi pravilno utvrđenim, a iz kojeg proizlazi:

- da je između stranaka 7. srpnja 2003. godine sklopljen predugovor o kupoprodaji nekretnina k.č. 186 i k.č. 187 za ugovorenu cijenu od 140.000,00 eura, kojim je utvrđeno da je tuženica kao kupac isplatila na ime kapare iznos od 10.000,00 eura,

- da je 24. rujna 2003. godine među strankama sklopljen kupoprodajni ugovor za iste nekretnine i istu kupoprodajnu cijenu te je utvrđeno da je isplaćeni iznos od 10.000,00 eura plaćen 7. srpnja 2003. godine, te je definiran način isplate ostalog dijela cijene tako da je iznos od 71.000,00 eura određeno isplatiti iz sredstava odobrenog kredita kod umješača, a iznos od 59.000,00 eura odmah po isplati prvog dijela kupoprodajne cijene,

- da je tuženica sa umješačem R. b d.d. A. dana 19. rujna 2003. godine sklopila ugovor o kreditu, ovjeren 24. rujna 2003. godine, za iznos od 71.000,00 eura, sa osnovanim založnim pravom na nekretninama što su predmet ugovora kao jednim od sredstava osiguranja,

- da je taj ugovor potpisala i tužiteljica kao založni dužnik, dozvolivši time uknjižbu hipoteke na svojoj nekretnini u iznosu ugovorenog kredita,

- da je temeljem ugovora o kreditu iznos od 71.000,00 eura u protuvrijednosti kuna isplaćen na tekući račun tuženice kao korisnice kredita s danom 26. rujna 2003. godine, a istog dana joj je isplaćen s tekućeg računa iznos od 491.500,00 kuna,

- da je na ugovoreni način dio kupoprodajne cijene u iznosu od 71.000,00 eura u protuvrijednosti kuna tuženica isplatila tužiteljici iz sredstava ugovorenog kredita,

- da je ostatak cijene po ugovoru u ugovorenom iznosu od 59.000,00 eura isplaćen tužiteljici iz iznosa pozajmice od bivšeg supruga tuženice i njegovog oca.

Prvostupanjski sud je pri utvrđivanju odlučnih činjenica ocijenio iskaze svjedoka, kako pojedinačno tako i u međusobnoj vezi, te je za utvrđene odlučne činjenice dao jasne, potpune i valjane razloge, koji nisu osnovano osporeni žalbenim navodima, a koje kao pravilno utvrđene ocjenjuje i ovaj sud. Naime, sklopljeni kupoprodajni ugovor, koji je ovjeren kod javnog bilježnika, sadrži odredbu kojom se utvrđuje da su stranke sklopile predugovor o prodaji, te da je već pri sklapanju tog predugovora tuženica isplatila kaparu od 10.000,00 eura, pa tužiteljica neosnovano osporava te činjenice, iako ne osporava da je potpisala ugovor i ovjerila svoj potpis. I okolnost da je ugovorom određen način plaćanja kupoprodajne cijene, kako je pravilno zaključio prvostupanjski sud, a suprotno tvrdnjama tužiteljice, i po ocjeni ovog suda upućuje na namjeru stvarne prodaje, odnosno stvarne isplate ugovorene cijene. Osim toga, iako je uobičajeno da se isplate većih iznosa vrše uz potpisivanje potvrde o prijemu tih iznosa, okolnost da tuženica nije tražila potvrde za isplatu cijene sama po sebi ne znači da ta isplata nije izvršena, pogotovo pri tvrdnji tužiteljice o dobrim odnosima koji su postojali između stranaka od ranije.

Sud prvog stupnja je kod postojanja činjenica što su utvrđene takvom ocjenom iskaza, pravilno zaključio da su izvršene isplate kako je iskazala tuženica, a što su potvrdili i saslušani svjedoci, pa je pravilan i zaključak da je tuženica isplatila ugovorenu cijenu u cijelosti. Nasuprot tome, tvrdnje tužiteljice o cilju sklapanja ugovora (samo za potrebe ostvarivanja kredita tuženice) nisu u postupku potvrđene izvedenim dokazima.

Okolnost da iznos od 491.500,00 kuna ne predstavlja 71.000,00 eura, nego 65.796,51 eura, kako se navodi u žalbi, ne opovrgava tvrdnju tuženice o isplaćenoj cijeni, jer se radi o neznatnom dijelu kupoprodajne cijene, koja se ne bi mogla protumačiti kao neispunjenje ugovorne obveze tuženice kao kupca. Ni razlozi kojima žaliteljica želi osporiti valjanost iskaza svjedoka S. R. i Z. R., i po ocjeni ovog suda ne uvjetuju drukčiju ocjenu iskaza ovih svjedoka, koji su potvrdili navode tuženice o isplati cijene, a ocijenjeni su u vezi s drugim izvedenim dokazima.

Na postojanje namjere tužiteljice da stvarno proda nekretnine koje su predmet spornog kupoprodajnog ugovora upućuje i tabularna izjava sadržana u čl. VII. ugovora o kupoprodaji, temeljem koje se tuženica uknjižila kao vlasnica nekretnina, a koju ugovor u svojim odredbama nije morao sadržavati za potrebe sklapanja ugovora o kreditu između tuženice i umješača kao kreditora, budući da je taj ugovor potpisala i tužiteljica kao založni dužnik, dozvolivši time uknjižbu hipoteke na svojoj nekretnini u iznosu ugovorenog kredita. Zbog toga nije osnovana tvrdnja tužiteljice o sklapanju ugovora o prodaji samo za potrebe ugovora o kreditu, zbog čega ga tužiteljica smatra fiktivnim ugovorom, neki drugi razlozi nevaljanosti ugovora nisu u postupku ni istaknuti, pa tužiteljica tijekom postupka nije dokazala da bi sporni ugovor bio fiktivan.

Neosnovan je i žalbeni prigovor tužiteljice da nije imala razlog za prodaju svoje kuće, jer za valjanost ugovora o kupoprodaji nije potrebno utvrđivati postojanje razloga za prodaju.

Kako je prvostupanjski sud na temelju utvrđenih činjenica pravilno zaključio da ugovor o kupoprodaji sklopljen između stranaka 24. rujna 2003. godine nije prividan (simulirani) ugovor u smislu čl. 66. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 53/91 i dr. – dalje ZOO), jer pri sklapanju ugovora nije bilo nesklada između volje i očitovanja stranaka, budući da sve utvrđene činjenice upućuju na postojanje namjere za sklapanje upravo takvog ugovora o kupoprodaji kakav je i sklopljen, a ocijenio je da ne postoje ni drugi razlozi ništavosti ugovora u smislu čl. 103. ZOO, po ocjeni ovog suda pravilno je primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev za utvrđenje ništavim ugovora o kupoprodaji.

Pravilno je sud prvog stupnja ocijenio neosnovanim i postavljeni tužbeni zahtjev za izdavanje isprave podobne za upis prava vlasništva nekretnina koje su bile predmet ugovora.

Naime, da bi zahtjev za izdavanje tabularne (ili zemljišnoknjižne) isprave mogao biti ocijenjen osnovanim, on mora proizlaziti iz nekog pravnog posla sklopljenog između stranaka, jer je tabularna isprava ona isprava koja je potrebna za upis stjecateljevog prava u zemljišnu knjigu temeljem pravnog posla u smislu čl.119. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01 - dalje ZV). Takva isprava, u kojoj je sadržan pravni posao otuđivatelja usmjeren na raspolaganje stvarnim pravom, predstavlja tabularnu ispravu ako zadovoljava barem opće pretpostavke upisa, a preoblikovana u tužbeni zahtjev (odnosno sadržana u njemu) mora činjenično proizlaziti iz pravnog posla. To proizlazi iz odredbe čl.43. st.2. Zakona o zemljišnim knjigama (NN br. 91/96, 68/98, 73/00, 114/01, 100/04, 107/07 - dalje ZZK), prema kojoj za upis knjižnog prava iz isprave mora biti vidljiv pravni temelj stjecanja, a prema odredbi čl.54. st.1. ZZK isprava mora sadržavati točnu oznaku zemljišta te izričitu i bezuvjetnu izjavu onog čije se pravo prenosi da pristaje na uknjižbu. To svakako znači da tek nedostatak takve izjave u ispravi o sklopljenom pravnom poslu čini smisao zahtjeva za izdavanje tabularne isprave.

U konkretnom slučaju, zahtjev za izdavanje takve isprave tužiteljica temelji na ništavosti ugovora, čija bi posljedica u smislu čl. 104. ZOO dužnost vraćanja svega onoga što je primljeno temeljem takvog ugovora, što bi značilo trpljenje vraćanja zemljišnoknjižnog stanja u stanje kakvo je bilo prije izvršenog upisa temeljem ništavog ugovora. No, kako je u postupku utvrđeno da je sklopljeni ugovor valjan, ni tako postavljeni zahtjev ne bi bio osnovan.

Stoga je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kad je odbio tuženi zahtjev u cijelosti, te je na temelju čl. 368. st. 1. ZPP valjalo odbiti žalbu tužiteljice kao neosnovanu i u cijelosti potvrditi prvostupanjsku presudu, jer ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a ni razlozi na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

U Puli-Pola, 11. listopada 2010. g.

Predsjednik vijeća

Bruno Franković