I Kž-389/2008-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 389/08-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić, kao predsjednice vijeća, te Dražena Tripala i Žarka Dundovića, kao članova vijeća i višeg sudskog savjetnika Ivana Protkovića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. V. K. zbog kaznenog djela iz čl. 337. st. 4. u svezi st. 1. i 3. i dr. KZ, odlučujući o žalbi optuženice podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 8. veljače 2008. godine broj K-189/07, u sjednici održanoj dana 5. studenog 2008. godine, u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Drage Marincela,

p r e s u d i o j e :

Žalba opt. V. K. odbija se kao neosnovana, te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja citiranom u uvodu opt. V. K. proglašena je krivom zbog kaznenog djela iz čl. 337. st. 4. u svezi st. 3. i 1. KZ, te joj je po istom zakonskom propisu utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i osam mjeseci, i zbog kaznenog djela iz čl. 312. st. 1. KZ, za koje joj je utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci, te je za ta djela, primjenom odredbi čl. 60. st. 1. i 2. toč. c/ KZ, osuđena na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine.

Na temelju čl. 132. st. 1. i 2. ZKP oštećeniku Nezavisnom sindikatu radnika Hrvatske elektroprivrede iz Zagreba, Ul. grada Vukovara 37, dosuđuje se dio imovinskopravnog zahtjeva i to u iznosu od 663.000,00 kn, koji je dužna platiti optuženica, a u ostalom dijelu imovinskopravnog zahtjeva oštećenica se upućuje na građansku parnicu.

Na temelju čl. 122. st. 1. ZKP, optuženica je dužna nadoknaditi troškove kaznenog

čl. postupka iz čl. 119. st. 2. toč. 6. ZKP u paušalnom iznosu od 1.500,00 kn, te troškove iz 119. st. 2. toč. 1. i 8. ZKP, koji će biti određeni posebnim rješenjem.

Protiv te presude žalbu je podnijela opt. V. K. po branitelju V. B., odvjetniku iz Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kaznenoj sankciji, s prijedlogom da se

I Kž 389/08-3

pobijana presuda preinači na način da se optuženica oslobodi od optužbe, odnosno ukine presuda i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Na žalbu nije podnesen odgovor.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske, nakon razgledanja spisa, na temelju čl. 373. st. 1. ZKP, u pismenom podnesku je predložio da se žalba optuženice odbije kao neosnovana i potvrdi presuda suda prvog stupnja, a kod takvog prijedloga ostao je i sjednici nazočni zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Drago Marincel.

Žalba nije osnovana.

Bitnu povredu odredaba kaznenog postupka optuženica nalazi u činjenici da u presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, odnosno da su ti razlozi potpuno nejasni i proturječni.

Suprotno takvim neobrazloženim prigovorima optuženice, presuda suda prvog stupnja sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, oni su potpuno jasni, bez ikakve proturječnosti. Druga je stvar što optuženica ne prihvaća te razloge i iznosi svoju subjektivnu ocjenu provedenih dokaza, ustrajući kod tvrdnje da zbog zablude o protupravnosti nije počinila terećena kaznena djela.

Takvim tvrdnjama optuženice nisu ostvareni istaknuti vidovi bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP, a ovaj sud drugog stupnja ispitivanjem presude u smislu čl. 379. st. 1. toč. 1. ZKP nije utvrdio da bi u presudi bile ostvarene neke druge bitne povrede na koje pazi po službenoj dužnosti, pa žalba optuženice iz te žalbene osnove nije mogla biti prihvaćena.

Žaliteljica smatra da je sud povrijedio kazneni zakon jer se ne radi o stjecaju kaznenih djela zlouporabe položaja i ovlasti i kaznenog djela krivotvorenja službene isprave, budući da kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti ima karakter općeg kaznenog djela, koje u odnosu na posebna djela ima subsidijarni karakter, pa je zbog odnosa specijaliteta isključen stjecaj između ova dva kaznena djela.

Protivno takvim stavovima žaliteljice, kazneno djelo krivotvorenja službene isprave je samostalno kazneno djelo, pa tako postoji stjecaj ova dva kaznena djela. U konkretnom slučaju, izvršenjem tog kaznenog djela optuženica je ostvarila koristoljubiv napad na zaštićeno dobro i ono u svojem biću ne sadrži element koristoljublja, budući da se ono može ostvariti i iz nekoristoljubivih pobuda. Prema tome, ova dva zakonska bića kaznenih djela stoje u takvom odnosu da je jedno biće specijalna vrsta drugog.

Naime, u konkretnom slučaju, specijalni zakonski opis kaznenog djela krivotvorenja službene isprave ne sadrži u sebi sve elemente kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti, kao općeg kaznenog djela. Stoga okolnost, što jedno kazneno djelo stoji prema drugom u odnosu sredstva prema cilju, ne isključuje stjecaj, budući da se tim djelima zaštićuju različita pravna dobra. Zbog navedenog postoji stjecaj ova dva kaznena djela.

I Kž 389/08-3

Nije osnovana žalba optuženice zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Žalbeni navodi u okviru te žalbene osnove svode se na ocjenu provedenih dokaza, posebno iskazivanja svjedoka, koje analizira na svoj, subjektivan način, navodeći da nije utvrđeno pitanje položaja optuženice u Sindikatu, te da se njezino činjenje kroz inkriminirano vrijeme ne može povezati s namjerom zlouporabe položaja i ovlasti. Ustraje se u tvrdnji, da je optuženica bila u zabludi o protupravnosti svojih radnji, jer je smatrala, da je to što radi dozvoljeno. Činjenično stanje je ostalo nepotpuno utvrđeno zbog odbijanja prijedloga obrane za saslušanje svjedoka, pa nije ni utvrđena činjenična osnova za donošenje pobijane presude.

Razmotrivši razloge koje je za svoja utvrđenja dao sud prvog stupnja, kao i prigovore izložene u žalbi optuženice, ovaj drugostupanjski sud je utvrdio da optuženica navodima svoje žalbe nije uspješno dovela u sumnju pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja po prvostupanjskom sudu.

Suprotno navodima žaliteljice, po ocjeni ovog suda drugog stupnja, prvostupanjski je sud, na temelju pravilne ocjene obrane optuženice, iskaza svjedoka L. M., O. O., provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja po vještaku S. J., te dokumentacije, pobliže navedene u obrazloženju presude, sve odlučne i važne činjenice u odnosu na kaznena djela za koja je optuženica oglašena krivom, ispravno i potpuno utvrdio.

Prije svega, sud prvog stupnja je s pravom uzeo da je optuženica u inkriminiranom razdoblju imala status ovlaštene sindikalne povjerenice, te povjerenice blagajne uzajamne pomoći Nezavisnog sindikata radnika HEP-a, i s tim u svezi je faktički obavljala financijske i blagajniče poslove za taj Sindikat.

Taj posao je radila budući da je oslobođena rada na svom radnom mjestu, za koje je zadržala pravo na plaću, kao što to proizlazi iz obrane optuženice i nije u suprotnosti s iskazima svjedoka L. M., O. O., A. Š. i B. S.. S pravom je sud prvog stupnja povjerovao iskazivanju prethodno navedenih svjedoka, posebno L. M. i O. O., budući da su ti svjedoci vrlo logično i dosljedno iskazivali kako o radu Sindikata općenito, te o svojem radu, tako i o saznanjima vezanima za rad optuženice.

Svjedok L. M. logično je iskazao kako je upravo optuženica bila ovlašteni potpisnik dokumentacije blagajne uzajamne pomoći, a za pravovaljanost dokumenata bio je dovoljan njezin potpis, jer je praktički o svemu odlučivala sama, bila je oslobođena svih dužnosti na svom radnom mjestu i primala je plaću svog radnog mjesta. Na jednoj od sjednica Predsjedništva, prije nego što je on postao predsjednik, donijeta je odluka da joj se plaća dodatak za njen rad od 500,00 kn. Nikada nije radila prekovremeno.

Sukladno tom bitnom dijelu iskazivanja ovog svjedoka, iskazivao je i svjedok O. O., dok svjedokinje A. Š. i B. S. nemaju saznanja o uzimanju novca na svoj račun od strane optuženice, jer su za to saznale, kako proizlazi iz njihovih iskaza, od vještaka, odnosno iz sredstava javnog priopćavanja.

S pravom je sud prvog stupnja, na temelju provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja po vještaku S. J., utvrdio da su na teret žiro-računa Nezavisnog sindikata radnika

I Kž 389/08-3

HEP-a izvršene uplate u korist tekućeg računa optuženice kod Zagrebačke banke u razdoblju od 18. listopada 1999. do 14. ožujka 2005. iznosi od 721.000,00 kn. Kako je optuženici za to razdoblje, točnije, od 1. kolovoza 2000. pripadala mjesečna naknada u iznosu od 500,00 kn, što za 56 mjeseci iznosi 28.000,00 kn, to je za Sindikat utvrđena šteta u iznosu od 693.000,00 kn.

Optuženica je na nalogu za prijenos, kao i na spiskovima isplata, navodila broj svojeg tekućeg računa, a uz svoje ime navodila je prezime kojem bi u pravilu izmijenila pokoje slovo, što je dostavljala knjigovodstvenom servisu, a na primjerku koji se arhivira u blagajni uzajamne pomoći, naknadno bi brisala izvršenu doznaku.

Očigledno je, da je takav način vođenja navedenih poslova optuženici, kao sindikalnom povjereniku, i voditelju blagajne uzajamne pomoći bilo olakšano, budući da je u inkriminiranom razdoblju izostala kontrola poslovanja od strane Nadzornog i Izvršnog odbora Sindikata.

S pravom sud prvog stupnja utvrđuje, da je optuženica faktički obavljala poslove sindikalne povjerenice i voditelja blagajne uzajamne pomoći Nezavisnog sindikata HEP-a i da je imala svojstvo odgovorne osobe.

Sud opravdano nije prihvatio kao vjerodostojnu obranu optuženice da je imala dogovor s tadašnjim predsjednikom Sindikata J. L. da će joj, pored plaće za njeno radno mjesto, plaćati i 7.000,00 kn mjesečno. Ovo iz razloga što je takva obrana optuženice sama za sebe nelogična, budući da svjedok, kao predsjednik Sindikata nije ni bio ovlašten za donošenje takve odluke, a osim toga, kad bi to i bilo tako, onda nije imala razloga s nalozima za prijenos sredstava i sa spiskovima isplate postupati na način kako je to faktički činila i kako je već naprijed navedeno.

Očigledno je, da je optuženica tako postupala jer je bila svjesna činjenice da za takve isplate nema odluke nadležnih organa Sindikata, a niti propisa koji bi to dozvoljavali, budući joj je nadležni organ Sindikata od 1. kolovoza 2000. odobrio da joj se mjesečno isplaćuje samo 500,00 kn.

Sam način izvršenja isplata na svoj tekući račun, na temelju naloga u kojima je mijenjala prezime, ostavljajući svoje ime i broj tekućeg računa, ukazuje da je optuženica svjesno zlouporabila svoje svojstvo sindikalne povjerenice i voditelja blagajne uzajamne pomoći, sa ciljem pribavljanja protupravne imovinske koristi, a uvažavajući vremensko razdoblje u kojem je to činila, ukazuje na njezinu namjeru pribavljanja znatne imovinske koristi, što je u navedenom razdoblju i iznosu, kako je već navedeno, i ostvarila. Takvim postupanjem počinila je kazneno djelo iz čl. 337. st. 4. u svezi st. 1. i 3. KZ.

Isto tako, sud prvog stupnja pravilno je utvrdio da je optuženica, da bi prikrila prethodno opisane radnje pribavljanja protupravne imovinske koristi, u pratećoj mjesečnoj ispostavljenoj dokumentaciji, spisku naziva "Isplata iz blagajne uzajamne pomoći", po izvršenim doznakama na svoj tekući račun, sa istog izbrisala sve podatke o takvim doznakama u svoju korist i takav primjerak arhivirala kao uredan poslovni dokument.

I Kž 389/08-3

Nema dvojbe da su navedeni dokumenti bili poslovna isprava, za čije sastavljanje je optuženica bila odgovorna osoba. Ona je bila svjesna neistinitosti podataka navedenih u tim ispravama, koje je kao uredne arhivirala. Stoga je sud prvog stupnja u takvom postupanju optuženice s pravom utvrdio objektivni i subjektivni učin kaznenog djela iz čl. 312. st. 1. KZ, za koje ju je oglasio i krivom.

Slijedom svega izloženog, suprotno prigovorima žalbe optuženice, prvostupanjski sud izveo je sve dokaze koje je trebao izvesti radi utvrđenja odlučnih činjenica, što neposredno utječu na primjenu materijalnih odredbi, te je na temelju savjesne ocjene izvedenih dokaza, dovodeći ih u vezi s obranom optuženici, izveo pravilne zaključke o počinjenju kaznenih djela od strane optuženice i njezine kaznene odgovornosti, za što je u obrazloženju svoje presude, posebno na stranici 11 i 12, dao u svemu iscrpne, argumentirane i uvjerljive razloge, koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

Kako su sve odlučne činjenice u odnosu na kaznena djela za koja je optuženica oglašena krivom po prvostupanjskom sudu s potpunom sigurnošću utvrđene već izvedenim dokazima, nije bilo potrebe provjeravanja činjenica navedenih u žalbi, odnosno dokazni postupak dopunjavati saslušanjem svjedoka poimence navedenih u žalbi.

Nije osnovana žalbe optuženice u odnosu na odluku o kazni.

Nasuprot navodima žalbe, sud prvog stupnja pravilno je utvrdio sve okolnosti koje su od značaja za odmjeravanje kazne, sukladno odredbi čl. 56. KZ, te ih je i pravilno vrednovao. Tako je pravilno optuženici kod pojedinačno utvrđenih kazni kao olakotno uzeo u obzir dosadašnju neosuđivanost, teške obiteljske prilike zbog bolesti majke i supruga, te da je manji dio štete vratila, dok su otegotne okolnosti utvrđene u njezinoj upornosti koja se očituje u duljini inkriminiranog razdoblja, te visini stečene imovinske koristi.

Svim navedem olakotnim i otegotnim okolnostima prvostupanjski sud je dao primjeren značaj, kako kod utvrđivanja pojedinačnih kazni za svako djelo, tako i kod izricanja jedinstvene kazne zatvora u trajanju od dvije godine. Tako izrečena kazna, i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, predstavlja primjerenu i adekvatnu kaznu težini kaznenih djela i ličnosti optuženice kao počinitelja tih djela i istom će se ostvariti svrhe kažnjavanja predviđene u čl. 56. i čl. 6. KZ.

Kako ne postoje razlozi zbog kojih optuženica pobija prvostupanjsku presudu, a nisu utvrđene niti povrede zakona iz čl. 379. st. 1. toč. 2. ZKP, na čije postojanje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, to je na temelju čl. 387. ZKP presuđeno kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 5. studenog 2008. godine

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Ivan Protković, v.r.

Vesna Vrbetić, v.r.