Legislator Case Law & Legislation
II Rev-104/1996-2 AI generated

Croatian Supreme Court allows appeal, quashing lower court judgments and remanding case for retrial on damages claim.

Case Number II Rev-104/1996-2
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Partially Allowed

Legislator summary

AI generated

The Supreme Court of Croatia accepted the defendant's appeal against the High Commercial Court's judgment, which had modified the lower court's ruling regarding a damages claim. The defendant argued the appeal was based on a material error in applying contract law principles concerning termination and liability. The court agreed that the lower courts failed to properly assess whether the plaintiff suffered actual damages due to the defendant's breach of contract after the contract was terminated. Consequently, the Supreme Court quashed the lower court decisions and remanded the case for a retrial to determine the extent of any damages caused.

Legislator headnote

AI generated

Čl. 385. st. 6. ZOO; Čl. 124. ZOO; Čl. 395. st. 2. ZPP: When lower courts incorrectly apply substantive law regarding contract termination and fail to ascertain whether actual damages occurred due to breach, the Supreme Court must quash the judgment and remand the case for a retrial to determine the scope of liability.

Keywords

AI generated
contract termination damages liability breach of contract contractual obligation remand for retrial substantive law error contractual relationship

Cited Legislation

AI generated
čl. 385. st. 6. ZOO
čl. 124. ZOO
Naime, prema mišljenju ovoga suda u ovoj parnici pravni odnos između parničnih stranaka s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev valja ocjenjivati prema načelu o odgovornosti za naknadu štete zbog neispunjenja ugovorne obveze kod dvostranih ugovora, koje proizlazi iz čl. 124. ZOO.
čl. 395. st. 2. ZPP
Zbog toga je ovaj sud na temelju čl. 395. st. 2. ZPP ukinuo presude nižestupanjskih sudova i predmet vratio na ponovno suđenje.
čl. 7. ZPP
čl. 8. ZPP

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: II Rev-104/1996-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. Ive Grbina, kao predsjednika vijeća, te Miroslave Vekić, Miljenke Vraničar, Tome Gložinića i Ljubice Munić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D.-B., d.o.o. D., koga zastupa mr B. V., odvjetnik iz S., protiv tuženika D. d.d. D., koga zastupa D. M., odvjetnik iz S., radi 730,86 kn, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 30. travnja 1996. godine broj Pž-2909/95-2, kojim je preinačena presuda Trgovačkog suda u Splitu od 13. ožujka 1995. godine broj P-2236/92, na sjednici održanoj dana 15. lipnja 2000. godine,

r i j e š i o j e :

Prihvaća se revizija, pa se ukidaju presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 30. travnja 1996. godine broj Pž-2909/95-2 i presuda Trgovačkog suda u Splitu od 13. ožujka 1995. godine broj P-2236/92 i predmet vraća na ponovno suđenje.

Obrazloženje

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud je svojom presudom od 30. travnja 1996. godine broj Pž-2909/95-2 preinačio presudu Trgovačkog suda u Splitu od 13. ožujka 1995. godine broj P-2236/92, kojom je tužitelj bio odbijen s tužbenim zahtjevom, da sud naloži tuženiku platiti tužitelju svotu od 730,86 kn sa zakonskom zateznom kamatom od dana podizanja tužbe do isplate i ujedno mu je naloženo da tuženiku nadoknadi parnični trošak u svoti od 1.211,00 kn. Prvostupanjsku presudu Trgovačkog suda u Splitu je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske svojom drugostupanjskom presudom preinačio na način da je tuženiku naložio platiti tužitelju svotu od 730,86 kn sa zakonskom zateznom kamatom od dana podizanja tužbe 11. ožujka 1992. godine do isplate i nadoknaditi parnični trošak u svoti od 2.582,00 kn.

Protiv te drugostupanjske presude izjavio je reviziju tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrješne primjene materijalnog prava. U reviziji navodi da drugostupanjski sud smatra da je osnov tužiteljeve tražbine naknada za obavljanje usluge čuvanja tuženikovih prostorija što nije točno, jer to ne tvrdi niti sam tužitelj. Tužitelj tvrdi da ga je tuženik spriječio u obavljanju usluge u vrijeme otkaznog roka, pa zbog toga traži naknadu štete. Tužitelj prema tuženiku nije imao nikakove dospjele tražbine, budući da su one nastajale i dospijevale obavljanjem usluge. Dakle, tužbeni se zahtjev odnosio na naknadu štete, a ne na neku dospjelu naknadu za obavljanje usluge. Revident također smatra da je bio raskinut ugovor kojega je on sklopio s bivšom RO Z. D. Zbog toga predlaže da ovaj sud prihvati reviziju i preinači drugostupanjsku presudu na način da odbije tužiteljevu žalbu, odnosno da ukine presude nižestupanjskih sudova i predmet vrati na ponovno suđenje.

Tužitelj je dao odgovor na reviziju u kojem tvrdi da je on pravni sljednik tvrtke Z. D., koji je sklopio ugovor s tuženikom 8. svibnja 1985. godine, a taj ugovor u kome je određen otkazni rok od 6 mjeseci nije raskinut, te su njime određeni prava i obveze stranaka. Ističe da je tuženik jednostrano raskinuo ugovor ne pridržavajući se otkaznog roka, kršeći na taj način izričitu ugovornu obvezu. Tuženik je isključio tužitelja od pružanja usluga, a tužiteljevo pravo na naknadu štete proizlazi iz čl. 358. st. 6. Zakona o obveznim odnosima, kao naknada štete u obliku ugovorne kazne. Ugovor koji je s tuženikom sklopio tužiteljev prednik bio je na snazi, budući da od tuženika nije bila

prihvaćena tužiteljeva ponuda za sklapanje novog ugovora, a pravni odnos između stranaka bio je određen zbog toga starim ugovorom. Predlaže da ovaj sud reviziju odbije kao neosnovanu.

Državni odvjetnik, kojemu je revizija također dostavljena u smislu čl. 390. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, dalje ZPP) nije se očitovao na sadržaj revizije.

Revizija je osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu u smislu čl. 386. ZPP ovaj sud je utvrdio da u provedenom postupku nije ostvarena bitna povreda odredbi ZPP iz čl. 354. st. 2. toč. 10., dakle nije ostvaren taj razlog za reviziju u bitnoj povredi odredbi ZPP na čije ostvarenje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Što se tiče drugih bitnih povreda odredaba ZPP iz čl. 354. u svezi sa čl. 385. st. 1. toč. 1. i 2. ZPP valja reći da je revident naveo općenito da reviziju izjavljuje i zbog bitnih povreda odredaba ZPP, ali ne navodi određeno koje bitne povrede odredaba ZPP bi u provedenom postupku bile ostvarene i na koji način. Ovaj sud međutim smatra da je ostvaren revizijski razlog u pogrješnoj primjeni materijalnog prava iz čl. 356. u svezi sa čl. 385. st. 1. toč. 3. ZPP.

Prvostupanjski sud je odbio tužitelja s tužbenim zahtjevom zaključivši da tužitelj nije dokazao da je pretrpio štetu, kako s obzirom na osnov te štete tako i s obzirom na visinu štete. Svoj zahtjev tužitelj je temeljio samo na činjenici da njegovi djelatnici nisu više obavljali tuženiku uslugu čuvanja u otkaznom roku, pa u tom otkaznom roku od 6 mjeseci nisu primili nikakovu naknadu. Ukoliko su tužiteljevi djelatnici bili uposleni na istim ili sličnim poslovima kod drugih pravnih subjekata onda nije pretrpio nikakvu štetu.

Tužitelj je međutim već u tužbi označio štetu, koja bi prema navodima tužbe predstavljala neostvarenu dobit, odnosno zaradu koja je izostala zbog nevršenja usluge zaštite za vrijeme otkaznog roka, te je označio visinu te štete, koja odgovara naknadi koju bi on za to vrijeme primio za vršenje usluge zaštite. Kao posljednji dan korištenja usluge čuvanja od strane tužitelja tuženik je označio 30. kolovoz 1991. godine, međutim, kako to proizlazi iz dopisa od 2. kolovoza 1991. godine (list broj 47) dana 31. kolovoza 1991. godine bila bi korištena usluga pratnje novca, što bi značilo da je i u otkaznom roku pružena makar samo ta usluga.

Drugostupanjski sud se u svojoj presudi poziva na odredbu čl. 358. st. 6. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, dalje ZOO) navodeći u smislu spomenute odredbe da tužitelj ima pravo zahtijevati od tuženika ono što je dospjelo prije nego što je obveza prestala istekom šestmjesečnog otkaznog roka, tj. punu ugovorenu naknadu za rujan 1991. godine do veljače 1992. godine. Međutim, to bi se moglo odnositi samo na dospjelu naknadu za uslugu zaštite pruženu u vrijeme otkaznog roka, a to bi u ovom slučaju moglo biti samo ono što je tužitelj izvršio u pružanju usluge zaštite kroz vrijeme nakon 30. kolovoza 1991. godine do 30. ožujka 1992. godine. Iz utvrđenog činjeničnog stanja ne proizlazi da je tužitelj pružao usluge zaštite kroz vrijeme otkaznog roka, osim prije spomenute pratnje novca 31. kolovoza 1991. godine, a isto tako da svota dosuđena tužitelju po drugostupanjskom sudu predstavlja u smislu čl. 385. st. 6. ono što je dospjelo prije nego što je obveza prestala istekom otkaznog roka. U pravu je drugostupanjski sud, kada se na prava i obveze parničnih stranaka u prijepornom pravnom odnosu poziva na odredbe ugovora sklopljenog između tuženika i tužiteljevog prednika 8. svibnja 1985. godine, kao i ocjeni, da se između parničnih stranaka radi o pravnom odnosu iz čl. 358. ZOO. Međutim, tužbeni zahtjev se odnosi na naknadu štete, a ne na tražbinu koja bi dospjela po nekom osnovu prije nego što je prestao ugovorni odnos između stranaka otkazom.

Dakle, nižestupanjski sudovi su imali pogrješan pristup u primjeni materijalnog prava. Tuženik je na temelju čl. 9. Ugovora o vršenju službe osiguranja društvene imovine mogao otkazati ugovor dakle, ugovor je mogao prestati važiti otkazom uz rok od 6 mjeseci. Dakle, još u roku od 6 mjeseci od 30. kolovoza 1991. godine odnosno od 1. rujna 1991. godine do 31. ožujka 1992. godine stranke su bile dužne izvršavati svoja prava i obveze u smislu ugovora od 8. svibnja 1985. godine. S obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev za naknadu štete odlučno je, da li je tužitelj zbog ponašanja tuženika suprotno ugovoru od 8. svibnja 1985. godine pretrpio kakovu štetu, od čega se ta šteta sastoji, ako je ona nastala i u kojoj je svoti. Iz sadržaja izjave o otkazu proizlazi da tuženik od 1. rujna 1991. godine nije više koristio tužiteljeve usluge zaštite. Ukoliko je tužitelj zbog toga pretrpio štetu odlučno je utvrditi kolika je ta šteta, tko je i u kojoj mjeri doprinio toj šteti, odnosno da li su nastupanju te štete doprinjele obje stranke ili samo jedna. Naime, prema mišljenju ovoga suda u ovoj parnici pravni odnos između parničnih stranaka s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev valja ocjenjivati prema načelu o odgovornosti za naknadu štete zbog neispunjenja ugovorne obveze kod dvostranih ugovora, koje proizlazi iz čl. 124. ZOO.

Zbog iznijetog pogrješnoj pristupa u primjeni materijalnog prava od strane nižestupanjskih sudova činjenično stanje je ostalo nepotpuno utvrđeno u odnosu na prije iznijete odlučne okolnosti za pravilno presuđenje u ovoj pravnoj stvari. Zbog toga je ovaj sud na temelju čl. 395. st. 2. ZPP ukinuo presude nižestupanjskih sudova i predmet vratio na ponovno suđenje. U ponovnom postupku prvostupanjski sud će u smislu gornjih primjedbi imajući u vidu odredbe čl. 7. i 8. ZPP ispitati sve odlučne okolnosti i donijeti na zakonu osnovanu presudu.

U Zagrebu, 15. lipnja 2000. godine.

Predsjednik vijeća:

dr. Ivo Grbin, v.r.