Jž-205/2015-0 · Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI PREKRŠAJNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

ZAGREB

Broj: Jž-205/15

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sutkinja: Mirjane Margetić, kao predsjednice vijeća, te Snježane Oset i Goranke Ratković, kao članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Katarine Perjanec Prstec, kao zapisničarke, u prekršajnom predmetu protiv okrivljenog N.Š., zbog prekršaja iz članka 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira („Narodne novine“, broj: 5/90., 30/90., 47/90. i 29/94.), odlučujući o žalbi okrivljenog N.Š., podnijetoj po branitelju M.O. odvjetniku iz S., protiv presude Prekršajnog suda u Splitu, Stalna služba u Kaštel Sućurcu od 20. listopada 2014. godine, broj: Pp 30 J-788/14, na sjednici vijeća održanoj dana 5. svibnja 2017. godine

r i j e š i o j e

Prihvaća se žalba okrivljenog N.Š. kao osnovana, ukida se prvostupanjska presuda i spis predmeta vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

Naprijed navedenom prvostupanjskom presudom okrivljeni N.Š. proglašen je krivim zbog prekršaja iz članka 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, činjenično opisanog u izreci za koji prekršaj mu je na temelju istog pravnog propisa izrečena novčana kazna u iznosu od 700,00 kn (sedamsto kuna), a u odnosu na način plaćanja kazne primijenjena je odredba članka 152. stavka 3. Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj: 107/07., 39/13., 157/13. i 110/15) .

Istom presudom okrivljenik je obvezan platiti troškove prekršajnog postupka u paušalnom iznosu od 300,00 kn (tristo kuna).

Protiv navedene prvostupanjske presude okrivljenik je pravodobno po branitelju podnio žalbu zbog bitne povrede prekršajnog postupka i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, što proizlazi iz sadržaja žalbe. Predlaže da se iz razloga navedenih u žalbi, žalba prihvati.

Žalba je osnovana.

Odlučujući o žalbi okrivljenika te ispitujući pobijanu presudu u svezi odredbe članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona po službenoj dužnosti i u granicama navoda žalbe Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske je utvrdio da prvostupanjski sud nije u potpunosti i točno utvrdio činjenično stanje, što je moglo dovesti i do pogrešne primjene materijalnog prava.

Navodi žalbe okrivljenika u kojima u bitnom ističe da je prvostupanjski sud prihvatio kao istinite iskaze ispitanih svjedokinja koje su opširno opisivale zategnute odnose s okrivljenikom, da su njihovi iskazi neuvjerljivi budući da policijski službenik koji je kritične zgode došao po prijavi V.I.Š. koja okrivljenika konstantno prijavljuje radi navodnog remećenja javnog reda i mira, proganja ga i uznemirava, jasno izjavio kako dolaskom na mjesto događaja nije čuo nikakvu glazbu iz stana okrivljenika niti je utvrdio bilo kakvo neposredno remećenje javnog reda i mira, da je svjedok N.S. koji je neposredni susjed okrivljenika decidirano naveo da nikada nije čuo nikakvu glazbu koja bi bila preglasna niti da bi okrivljenik remetio javni red i mir, dovode u sumnju pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja i pravilnu primjenu materijalnog prava.

Iz stanja spisa predmeta i obrazloženja presude nesporno proizlazi da je okrivljenik u cijelosti poricao učin prekršaja, a da su ispitane svjedokinje V.I.Š. i S.Š. iskazale da se iz stana okrivljenika čula preglasna glazba, buka i galama, u njihovom stanu, da ispitani svjedok policijski službenik T.Z. decidirano iskazao da nije čuo nikakvu glazbu niti buku koja bi dopirala van stana kao niti svjedok N.S.

Člankom 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira propisano je da će se kazniti za prekršaj tko se na javnom mjestu tuče, svađa, viče ili na drugi način remeti javni red i mir.

Za pravilnu primjenu navedene zakonske odredbe od odlučnog je značenja vrijeme izvršenja, posebna obilježja mjesta ili sredstva kojima se ostvaruje remećenje javnog reda i mira, a javno mjesto je navedeno kao obilježje prekršaja s posebnim naglaskom i istaknutim prioritetom i prije radnje izvršenja djela, tako da određena ponašanja neće biti kažnjiva ako nisu počinjena na javnom mjestu, a tumačenje pojma javnog mjesta ovisi o većim ili manjim mogućnostima pristupa javnosti tom mjestu.

U svezi navedenog javna mjesta se dijele: na realna javna mjesta i fiktivna javna mjesta tako da su realna javna mjesta ona koja su po svojoj funkciji namijenjena javnosti, pri čemu su neograničeno otvorena javna mjesta ona koja su trajno dostupna neograničenom skupu osoba tako da u bilo koje vrijeme bilo koja osoba ima mogućnost pristupa tom mjestu (ulice, trgovi, putevi, šetališta, parkovi i dr.) i u tom slučaju nije potrebno obrazlagati prisutnost javnosti budući se to samo po sebi podrazumijeva. Nadalje, ograničeno otvorena javna mjesta su namijenjena neograničenom krugu osoba međutim, ipak postoje određena ograničenja koja se mogu odnositi na vrijeme ili neke druge uvjete pod kojima je pristup na takva mjesta moguć, kao što su primjerice kazališta, trgovine, ugostiteljski objekti i dr. Daljnja podjela javnog mjesta u odnosu na ocjenu je li kritične zgode došlo do remećenja javnog reda i mira u svezi odredbe članka 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, razgraničava se na fiktivna javna mjesta, koja su ona javna mjesta koja nisu sama po sebi javna mjesta, nego se javnost takvog mjesta prosuđuje prema tome je li posljedica nastupila na javnom mjestu (balkoni, terase, dvorišta privatnih kuća i dr.), ili okolnosti koje postoje u vrijeme izvršenja prekršaja čine dostupnim radnju javnosti bilo da su izložene pogledu javnosti, bilo da je posljedica nastupila na javnom mjestu.

U svezi naprijed iznijetog na temelju izvedenih dokaza ne proizlazi da bi se u konkretnom slučaju ponašanje okrivljenika ukoliko bi i bilo ostvareno kao radnja počinjenja, a koje je ostvareno u stanu koji sam po sebi ne predstavlja javno mjesto neograničene niti ograničene javnosti, međutim može u konkretnim okolnostima i u određenim situacijama predstavljati fiktivno javno mjesto, manifestiralo na javnom mjestu, jer je prvostupanjski sud na temelju izvedenih dokaza jedino utvrdio da se buka iz stana okrivljenika čula u stanu oštečenice koji također sam po sebi ne predstavlja javno mjesto jer nije dostupan neograničenom broju javnosti, a što proizlazi i iz iskaza ispitanih svjedoka.

Dakle, nesporno je na temelju izvedenih dokaza da prvostupanjski sud nije utvrdio da bi se radnja počinjenja reflektirala na javnom mjestu poradi čega je po ocjeni ovog Suda pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje što osnovano žalitelj ističe u navodima žalbe.

U ponovnom postupku prvostupanjski sud će uvažavajući razloge ovog drugostupanjskog rješenja i navode žalbe okrivljenika ponovno provesti prekršajni postupak u kojem će u svezi odredbe članka 88. Prekršajnog zakona utvrđivati odlučne činjenice bića djela prekršaja članka 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, nakon čega će nakon što ocijeni izvedene dokaze dovodeći ih u međusobnu vezu s obranom okrivljenika, donijeti novu na zakonu osnovanu i valjano obrazloženu odluku.

Glede navedenog u svezi odredbe članka 206. Prekršajnog zakona odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 5. svibnja 2017. godine

Zapisničarka :

Predsjednica vijeća:

Katarina Perjanec Prstec, v.r.

Mirjana Margetić, v. r.

Rješenje se dostavlja Prekršajnog sudu u Splitu u 5 otpravaka: za spis, okrivljenika, branitelja i tužitelja.