I Kž-Us-142/2013-7 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-Us 142/13-7

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnoga suda Ane Garačić, kao predsjednice vijeća te Damira Kosa, Ranka Marijana, Miroslava Šovanja i Dražena Tripala, kao članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Martine Ljevačić, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog M. D. i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 329. st. 1. toč. 4. u svezi s čl. 190. st. 1. i 2. i dr., Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11 i 144/12 – nastavno: KZ/11), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika, branitelja optuženog M. D., optuženog A. V. i branitelja optuženog N. B., podnesenima protiv presude Županijskog suda u Osijeku od 15. listopada 2013. godine, broj K-Us-10/12, u sjednici održanoj 16. rujna 2014. godine,

p r e s u d i o j e :

I. Povodom žalbi državnog odvjetnika, branitelja optuženog M. D. i branitelja optuženog N. B., a po službenoj dužnosti, preinačuje se prvostupanjska presuda na način da se u odnosu na optuženog M. D. (osobni podaci u prvostupanjskoj presudi) i optuženog N. B. (osobni podaci u prvostupanjskoj presudi),

na temelju čl. 353. toč. 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br: 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02, 62/03 – pročišćeni tekst i 115/06 – dalje u tekstu: ZKP/97),

odbija se optužba

da bi:

od sredine rujna 2007. godine do 15. siječnja 2008. godine na neutvrđenom mjestu okupili i povezali u zajedničko djelovanje II optuženog A. V. te više drugih nepoznatih osoba u Turskoj i Bosni i Hercegovini, radi zajedničke nabave i preprodaje opojne droge heroin. dakle , organizirali i vodili zločinačko udruženje,

I Kž-Us 142/13-7

čime da bi počinili kazneno djelo protiv javnog reda, zločinačkim udruženjem iz čl. 328. st. 1. KZ/11.

Na temelju čl. 123. st. 1. ZKP/97 troškovi kaznenog postupka za optuženog M. D. i optuženog N. B. u odnosu na ovo kazneno djelo padaju na teret proračunskih sredstava.

Uslijed ove odluke, žalba državnog odvjetnika u odnosu na opt. M. D., te žalbe branitelja optuženog M. D. i branitelja optuženog N. B. sve u odnosu na kazneno djelo iz čl. 328. st. 1. KZ/11, su bespredmetne.

II. Uslijed odluke pod I., preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kaznenoj sankciji te se optuženi M. D. za kazneno djelo iz čl. 329. st. 1. toč. 4. u svezi s čl. 190. st. 1. i 2. KZ/11, na temelju čl. 329. st. 1. toč. 4. KZ/11 osuđuje na kaznu zatvora od 11 (jedanaest) godina, a u ovu kaznu mu se, na temelju čl. 54. KZ/11, uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 15. siječnja 2008. do 15. listopada 2012., dok se optuženi N. B. za kazneno djelo iz čl. 329. st. 1. toč. 4. u svezi s čl. 190. st. 1. i 2. KZ/11 na temelju čl. 329. st. 1. toč. 4. KZ/11 osuđuje na kaznu zatvora od 15 (petnaest) godina.

III. Žalbe državnog odvjetnika, branitelja optuženog M. D. i branitelja optuženog N. B. u ostalom dijelu (u odnosu na kazneno djelo iz čl. 329. st. 1. toč. 4. u svezi s čl. 190. st. 1. i 2. KZ/11), a žalba optuženog A. V. u cijelosti odbijaju se kao neosnovane te se u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

U postupku ponovljenom po treći puta donesena je pobijana presuda kojom su proglašeni krivima optuženici M. D. (kojem je suđeno u odsutnosti), A. V. i N. B. (kojem optuženiku je također suđeno u odsutnosti), što su počinili kaznena djela i to optuženi M. D. i optuženi N. B. kazneno djelo iz čl. 328. st. 1. KZ/11, a optuženi M. D., A. V. i N. B. kazneno djelo iz čl. 329. st. 1. toč. 4. u svezi s čl. 190. st. 2. KZ/11, nakon čega je optuženom M. D. na temelju čl. 328. st. 1. KZ/11 utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri godine, a na temelju čl. 329. st. 1. toč. 4. utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedanaest godina, da bi na temelju čl. 51. KZ/11 bio osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od trinaest godina; optuženi A.

V. na temelju čl. 329. st. 1. toč. 4. KZ/11 je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine, a optuženom N. B. je na temelju čl. 328. st. 1. KZ/11 utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri godine, a na temelju čl. 329. st. 1. toč. 4. utvrđena kazna zatvora u trajanju od petnaest godina, da bi temelju čl. 51. KZ/11 bio osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od sedamnaest godina zatvora.

U ove kazne temeljem čl. 54. st. 1. KZ/11 optuženicima uračunato je vrijeme provedeno u pritvoru i to optuženom M. D. od 15. siječnja 2008. godine do 15. listopada 2012. godine, a optuženom A. V. od 14. siječnja 2008. godine do 8. prosinca 2011. godine.

I Kž-Us 142/13-7

Na temelju čl. 190. st. 8. KZ/11 prema optuženicima M. D., A. V. i N. B. primijenjena je sigurnosna mjera oduzimanja predmeta i to 120 paketa heroina ukupne težine 59.729,15 grama, te je riješeno da se ova droga po pravomoćnosti presude ima uništiti.

Također, temeljem čl. 79. KZ/11 primijenjena je sigurnosna mjera oduzimanja predmeta i to prema tvrtki „S. p.“ d.o.o. Z. (koja pravna osoba više ne postoji jer je brisana iz sudskog registra, koji podatak je pribavljen u smislu čl. 373. st. 3. ZKP/97) od koje je oduzeto teretno vozilo marke “VOLVO 420 FH12“ reg. oznaka ...

U odnosu na troškove kaznenog postupka riješeno je da temeljem čl. 123. st. 2. u svezi s čl. 119. st. 2. toč. 1. do 6. ZKP/97 optuženici M. D., A. V. i N. B. dužni su platiti troškove kaznenog postupka svaki ponaosob u iznosu od 1.401,70 kuna te iznos od 5.000,00 kuna na ime paušalne svote.

Protiv ove presude žalbe su podnijeli državni odvjetnik i branitelj optuženog M. D. (kome je suđeno u odsutnosti), optuženi A. V. i branitelj optuženog N. B. (kojem je također suđeno u odsutnosti).

Državni odvjetnik se žali u odnosu optužene M. D., i A. V. zbog odluke o kazni. Predlaže da se pobijana presuda preinači na način da se ovi optuženici osude na kazne zatvora u duljem trajanju.

Branitelj optuženog M. D., Z. R., odvjetnik iz O., žali se zbog povrede kaznenog zakona te zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zatražio je obavijest o održavanju drugostupanjske sjednice vijeća.

Optuženi A. V. žali se po branitelju B. K., odvjetniku iz O., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog odluke o kazni. Predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zatražio je obavijest o održavanju drugostupanjske sjednice vijeća.

Branitelj optuženog N. B., kojem je suđeno u odsutnosti, odvjetnik iz O., B. K., žali se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, „pogrešne primjene materijalnog prava“ (koju žalbenu osnovu posebno ne obrazlaže), zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog odluke o kazni. Predlaže da se pobijana presuda preinači i njega oslobodi od optužbe, a podredno da se presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Također, zatražio je da se branitelja obavijesti o održavanju drugostupanjske sjednice vijeća.

Odgovor na žalbe nije podnesen.

Sukladno čl. 373. st. 1. ZKP/97, spis predmeta dostavljen je Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje.

O sjednici drugostupanjskog vijeća obaviješteni su državni odvjetnik, optužen A. V. te branitelji svih optuženika. Kako sjednici nisu pristupili državni odvjetnik, optuženi A. V. kao

I Kž-Us 142/13-7

ni branitelji optuženika koji su zahtijevali obavijest o sjednici vijeća, sjednica vijeća održana je u njihovoj odsutnosti, na temelju čl. 374. st. 4. ZKP/97.

Ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti u smisli čl. 379. st. 1. ZKP/97, Vrhovni sud Republike Hrvatske utvrdio je da je u odnosu na optužene M. D. i N. B. u odnosu na kazneno djelo iz čl. 328. st. 1. KZ/11 počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 10. ZKP/97 time što je povrijeđena odredba iz čl. 381. ZKP/97 tj. povrijeđeno je načelo zabrane reformacie in peius, u kome dijelu je prvostupanjska presuda po pravilnoj primjeni zakona u smislu čl. 390. st. 1. ZKP/97 preinačena. U odnosu na ovo kazneno djelo žalba državnog odvjetnika u odnosu na opt. M. D. i žalbe optuženih D. i B. bespredmetne su, dok u ostalom dijelu podnesene žalbe nisu osnovane.

Naime, na bitnu povredu iz čl. 367. st. 1. toč. 10 ZKP/97 drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti. Pobijana presuda donesena je u postupku koji je ponovljen nakon što su prethodne tri prvostupanjske odluke bile ukinute. U svakoj od tih odluka u odnosu na optužene D. i B. bila je donošena osuđujuća presuda zbog počinjenja kaznenog djela iz čl. 173. st. 3. KZ/97, kojim im je bilo stavljano na teret da su „neovlašteno radi prodaje kupovali, prenosili, posjedovali i prodavali tvari koje su propisom proglašene opojnim drogama, a djelo je počinilo više osoba koje su se udružile radi činjenja tih djela“. Protiv prethodne tri prvostupanjske presude u odnosu na ovu kriminalnu aktivnost državni odvjetnik je podnosio žalbu samo zbog odluke o kazni, dok su optuženici osporavali ranije presude i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Iako je KZ/97 poznavao kao samostalno kazneno djelo kriminalnu aktivnost koja bi se ogledala u organiziranju grupe ili zločinačke organizacije radi činjenja kaznenih djela (čl. 330. st. 1. i 2. KZ/97), državni odvjetnik niti u jednom trenutku tijekom ranije vođenih postupaka ovu kriminalnu aktivnost nije inkriminirao optuženim D. i B., već ih je teretio samo za počinjenje kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. udruživanjem više osoba radi činjenja tih djela, ne imenujući bilo koju osobu kao organizatora takve grupe ili zločinačke organizacije.

U ponovljenom postupku nakon posljednjeg rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj I Kž-Us-74/12 od 4. rujna 2012. godine, kada je prvostupanjska presuda ukinuta i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, državni odvjetnik je, obrazlažući to primjenom novog KZ/11 kao blažeg, na raspravi održanoj 14. listopada 2013. godine izmijenio činjenični i pravni opis kaznenog djela stavljenog na teret optuženicima D. i B.. Novim činjeničnim opisom ovim optuženicima je osim počinjenja kaznenog djela neovlaštene proizvodnje i prometa opojne droge iz čl. 190. st. 2. KZ/11 počinjenog u sastavu zločinačkog udruženja, za što se ovi optuženici bili terećeni i ranije, dodao u činjenični opis njihovu novu kriminalnu aktivnost koja se sastoji u tvrdnji da su oni „okupili i povezali u zajedničko djelovanje II optuženog A. V. te više drugih nepoznatih osoba u Turskoj i Bosni i Hercegovini, radi zajedničke nabave i preprodaje opojne droge heroin“, čime da su organizirali i vodili zločinačko udruženje, pa da bi time uz njihovu kriminalnu aktivnost za koju je ranije bio vođen kazneni postupak, a koja je sada ispravno označena kao kazneno djelo iz čl. 329. st. 1. toč. 4. KZ/11, sada bili terećeni i za novu kriminalnu aktivnost organiziranja zločinačkog udruženja, čime da bi ostvarili elemente kaznenog djela iz čl. 328. st. 1. KZ/11.

I Kž-Us 142/13-7

Kako je ponovljeni postupak u kome je izvršena ova izmjena vođen nakon ukidanja prethodnih presuda u kojima državni odvjetnik takvu radnju (organiziranja grupe ili zločinačke organizacije) uopće nije procesuirao, to takvu izmjenu nije bio ovlašten učiniti niti sada. Naime, kako su ranije odluke kojima su bile ukidane prvostupanjske presude bile donošene povodom i prihvaćanjem žalbi optuženika koji su jedini problematizirali ispravnost činjeničnog stanja, a državni odvjetnik u odnosu na ove optuženike je problematizirao samo odluku o kazni, to je izmjenom činjeničnog opisa koji sadrži novu, dodatnu kriminalnu aktivnost optuženika i time dodavanjem novog kaznenog djela kako ju je prihvatio prvostupanjski sud počinjena bitna povreda iz čl. 367. st. 1. toč. 10. ZKP/97. Naime, odredba čl. 381. ZKP/97 govori da „Ako je izjavljena samo žalba u korist optuženika, presuda se ne smije izmijeniti na njegovu štetu“, dok odredba čl. 393. st. 4. ZKP/97 ponavlja da „Pri izricanju nove presude prvostupanjski sud vezan je zabranom iz članka 381. ovoga Zakona“.

Kako u ponovljenom postupku, obzirom da državni odvjetnik do sada uopće nije teretio optuženike za dodanu kriminalnu aktivnost označenu novim kaznenim djelom, prvostupanjski sud optuženike nije mogao proglasiti krivima za tu dodanu kriminalnu radnju označenu novim kaznenim djelom, što znači da u tome dijelu postoje okolnosti koje isključuju kazneni progon, zbog čega je u odnosu na ovu novododanu kriminalnu radnju označenu kao novo kazneno djelo iz čl. 328. st. 1. KZ/11 valjalo na temelju čl. 353. toč. 6. ZKP/97 optužbu odbiti kako je to učinjeno u izreci ove presude. Kako je u ovom dijelu optužba odbijena, u tome dijelu troškovi kaznenog postupka za optužene M. D. i N. B. padaju na teret proračunskih sredstava. Žalba državnog odvjetnika zbog odluke o kazni u odnosu na ovo kazneno djelo optuženog M. D., kao i žalbe samih optuženika M. D. i N. B. u odnosu na ovo kazneno djelo postale su bespredmetne.

U ostalom dijelu žalbe nisu osnovane.

Nije u pravu optuženi A. V. koji tvrdi da je izreka pobijane presude proturječna njenim razlozima, a koji razlozi da su djelomice nejasni, ukazujući u nastavku obrazloženja žalbe u stvari na žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, o čemu će biti govora kasnije.

Također, nije u pravu niti branitelj optuženog B. kada u žalbi tvrdi da je presuda utemeljena na nezakonitom dokazu ukazujući na dokaz izveden čitanjem i pregledom, a radi se o službenoj zabilješci i shema povezanosti osoba na temelju telefonskih kontakata sa lista 420 do 422 spisa. Naime, u vrijeme kada je ovaj dokaz pribavljan i izveden, zakonodavac nije postavljao posebne uvjete kako je to predviđeno normama ZKP/08 (čl. 390.a ZKP/08). U vrijeme kada je ova dokazna građa prikupljana i zatim na raspravi izvedena čitanjem i pregledavanjem, nije postojala posebno propisana procedura za njeno pribavljanje, a iz samih dokaza vidljivo je da su podaci sadržani u bilješci u odnosu na u ovom postupku optužene utvrđeni pregledom privremeno oduzetih i mobitela i SIM kartica. Stoga, kako se zakonitost dokaza procjenjuje prema vremenu njegovog pribavljanja i izvođenja, neovisno o kasnijim zakonskim izmjenama, za ove dokaze pogrešna je tvrdnja iz žalbe da bi se radilo o nezakonitim dokazima.

Također, ne predstavlja nezakoniti dokaz niti iskaz svjedoka J. S., koji je tijekom kriminalističke obrade stekao svojstvo pouzdanika. Naime, kako je to razjašnjeno u ranijim ukidnim rješenjima Vrhovnog suda Republike Hrvatske, njegov iskaz kao svjedoka u kome bi

I Kž-Us 142/13-7

prepričavao razgovore s optuženicima, ne može biti korišten kao zakoniti dokaz u odnosu na prepričani sadržaj razgovora nakon što je on stekao svojstvo pouzdanika. Međutim, u ovom postupku prvostupanjski sud ispravno ograničava doseg njegovih razgovora s u postupku optuženim osobama samo do vremena kada je on stekao svojstvo pouzdanika, dakle u vrijeme kada je on prepričao svoje razgovore koje je vodio kao građanin s drugim građanima, bez da bi on u to vrijeme imao svojstvo pouzdanika, pa time i osobe koje postupa po uputama djelatnika policije, a također, osobe s kojima je on razgovarao i te razgovore u ovom postupku prepričao u vrijeme kada su razgovori bili vođeni nisu imali svojstvo osumnjičenika. Upravo stoga žalba pogrešno ukazuje na nezakonitost dokaza iskaza svjedoka J. S..

U odnosu na tvrdnju da bi se radilo o osobi koja ima status „pokajnika“ ili kako pravni poredak u Republici Hrvatskoj te osobe označava imenom „krunskim svjedokom“, a na samo čijem iskazu da se prema praksi ESZLJP ne može utemeljiti osuđujuća presuda, valja istaći da je postupak stjecanja svojstva krunskog svjedoka propisan u Zakonu o sprečavanju korupcije i organiziranog kriminaliteta te da odluku o tom statusu na prijedlog državnog odvjetnika donosi sud. Takva procedura u ovom predmetu nije provedena. Radi se naprosto o osobi koja je iskazivala o određenoj kriminalnoj aktivnosti nekih osoba u čijem krugu se ona kretala. Osim toga za istaći je da je iskaz svjedoka J. S. samo jedan od dokaza na kojima sud temelji svoju odluku o krivnji optuženika.

Nije u pravu branitelj optuženog M. D. kada tvrdi da je povrijeđen kazneni zakon time što je aktivnost optuženika označena kao kazneno djelo počinjeno u sastavu zločinačkog udruženja, već da bi se moglo raditi samo o običnom supočiniteljstvu.

Točno je da je za postojanje zločinačkog udruženja potrebno da svaki od članova zna za kriminalne radnje u cijelosti ili pojedini njihov dio te cilj zajedničkog djelovanja, a nakon čega svaki poduzima samo dio u zajedničkom poslu. Međutim, pogrešan je zaključak žalitelja da iz utvrđenja da samostalne radnje optuženog V. same za sebe, bez postupanja u smislu zajedničkog cilja i svijesti o ukupnosti zajedničkog poduhvata ne bi predstavljale kazneno djelo, ne bi bilo moguće izvoditi zaključak da je i on jedna od osoba koja postupa u sastavu zločinačke organizacije.

Ovakva tvrdnja bila bi točna da sud kod optuženog V. nije našao utvrđenim da je kod njega postojala svijest o cilju cjelokupnog postupanja ostalih optuženika u smislu organizirane grupe za trgovinu drogom, pri čemu je njegov dio posla osigurati skladište za robu koja služi kao paravan za nabavku i trgovinu drogom. Točno je da samo skladištenje južnog voća ne predstavlja kriminalnu radnju, ali kada postoji svijest o činjenju takve radnje kontinuirano, a sa ciljem „rasterećenja“ balasta (skladištenje južnog voća koje je bilo maska za unošenje u Republiku Hrvatsku heroina), tada je jasno, a što prvostupanjski sud ispravno zaključuje, da je takvom njegovom radnjom, samo naizgled legalnom (prihvat i skladištenje južnog voća), on ušao u kriminalnu sferu. Da je takva radnja bila jednokratna, tada bi se moglo raspravljati radi li se u pomaganju u počinjenju kaznenog djela iz čl. 190. st. 2. KZ/11. Međutim, kako je postupanje optuženog V. bilo u odnosu na višekratne radnje za čije potrebe je kupljen i kamion šleper, očito je da je kod njega postojala i na temelju dogovora volja, a zatim i svijest o takvoj kontinuiranoj kriminalnoj djelatnosti skupine ljudi koja predstavlja zločinačku organizaciju. O svijesti da se radi o skupini koja nabavlja i trguje drogom jasno proizlazi iz iskaza svjedoka J. S. koji je nedvosmisleno ukazao upravo na optuženog V. kao

I Kž-Us 142/13-7

osobu koja mu je ukazala da je i njegov posao u koji se uključio sa svojim bratićem, optuženim D. ima za cilj trgovinu drogom.

Također, za istaći je da iz utvrđenog slijeda ponašanja i drugih neimenovanih osoba, očito je da se radilo o uvijek ujednačenom postupku od istih osoba, a koji je razotkriven pronalaskom heroina 15. siječnja 2008. godine, sakrivenom u kamionu koji je iz Turske uvezao naranče. Upravo ovakvo ujednačeno postupanje očitim ukazuje da se radi o grupi ljudi povezanoj prethodnim dogovorom, a koja za cilj ima trgovinu drogom, koja je u konačnici 15. siječnja 2008. godine i pronađena.

Stoga se ne radi o povredi kaznenog zakona i ispravan je zaključak prvostupanjskog suda da je postupanje optuženih uz druge neidentificirane osobe predstavljalo zločinačko udruženje kako je ono određeno u čl. 328. st. 4. KZ/11 (koji zakon je kao blaži primijenjen) za počinjenje kaznenog djela iz čl. 190. st. 2. KZ/11, za koje djelo je zapriječena kazna zatvora do 12 godina, čime su ostvareni svi elementi kaznenog djela iz čl. 329. st. 1. toč. 4. KZ/11 za koje su optuženici i proglašeni krivima.

Nisu u pravu branitelji optuženog D. i optuženog B. te sam optuženi V. da je činjenično stanje nepotpuno, a time i pogrešno utvrđeno.

U odnosu na u žalbi istaknutoj po branitelju optuženog D. problematizirano ne pribavljanje od strane suda „dijela originalno snimljenog materijala za sporno razdoblje“ od 1. siječnja do 6. siječnja 2008. godine valja istaći da je sud raspolagao sa svim snimkama razgovora koje su mu dostavljene te su te snimke i preslušane. Pitanje postoje li snimke koje su sudu zatajene, bez da podatak o njima bude konkretiziran, a ne samo da se njihovo postojanje hipotetički postavlja, uopće ne otvara mogućnost pribavljanja dokaza za koje sud nema nedvojben podatak da oni stvarno i postoje te gdje su. Upravo u tom kontekstu valja promatrati i iskaze svjedoka djelatnika policije P. i L., analizu kojih iskaza je prvostupanjski sud izložio u obrazloženju pobijane odluke i po mišljenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao suda drugog stupnja, u dostatnom opsegu.

Također, nije bilo potrebe provoditi ekonomsku ekspertizu uspješnosti poslovanja uvoza južnog voća da bi sud mogao stvoriti i po mišljenju Vrhovnog suda, kao suda drugog stupnja, ispravan zaključak da je posao s voćem (naranče i limun) prema prikazanom stanju u obrani optuženog D. bio neisplativ te da je služio samo kao maska za prikrivanje uvoza droge. Već osnovni navod o uloženom novcu kako ga je prikazao svjedok S. u ovaj posao, te njegovo nastavno kazivanje o nebrizi za kvalitetu prve pošiljke naranči, zbog čega bi njihova prodaja bila za znatno manji iznos od uloženog, opravdava zaključak suda u stvarnoj svrsi ovog uvoza (maska za uvoz heroina) i u odnosu na voće pronađeno u kamionu koji je prevozio i pronađenu i oduzetu drogu heroin. Također, na ispravnost ovog zaključka ukazuje i činjenica da je sama tvrtka „S. p.“ d.o.o. osnovana neposredno prije kupovine teretnog vozila i koja je, nakon što je ovo teretno vozilo pronađeno i privremeno oduzeto uz potvrdu prema podacima pribavljenim u smislu čl. 373. st. 3. ZKP/97, prestala postojati te je brisana iz sudskog registra.

Žalbe branitelja optuženih D. i B. kao i optuženog V. osporavaju zaključak suda koji vjeruje iskazu svjedoka J. S. u nizu detalja koje je ovaj svjedok prikazao.

I Kž-Us 142/13-7

Međutim, suprotno ovom nastojanju da se preocjeni iskaz ovog svjedoka, i po mišljenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao suda drugog stupnja, prvostupanjsku sud dao je jasne u uvjerljive razloge (list 17. prvostupanjske presude) zašto iskaz ovog svjedoka prihvaća kao istinit i točan, te se žalitelja radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja upućuje na ove razloge. Tvrdnja iz žalbe optuženog D. - da sud svoje zaključke temelji na „nepotvrđenim pretpostavkama svjedoka – pouzdanika“, odnosno optuženog V. – da je presudu utemelji na „iskazu jednog teškog kriminalca u dvostrukoj ulozi“ nije točna. Naime, čitav niz detalja koje je spomenuo svjedok S., a koji je kasnije odlukom suda doista stekao svojstvo pouzdanika, potvrđen je ostalim izvedenim dokazima, te konačno i činjenicom stvarnog pronalaska 59.729,15 grama droge heroin, koja droga je uz potvrdu privremeno oduzeta.

Također, nije u pravu branitelj optuženog B. da tijekom postupka u kome je proglašen krivim nije utvrđen njegov identitet.

Prvostupanjski sud je donio presudu u odnosu na optuženog N. B., s osobnim podacima u izreci presude, a koji osobni podaci su utvrđeni u zapisniku o zamolbenom ispitivanju optuženika, u okviru međunarodne pravne pomoći, od strane Tužiteljstva BiH u S., koji zapisnik je tijekom dokaznog postupka pročitan. U odnosu na utvrđenje da je upravo to osoba o kojoj su govorili ostali suoptuženici i svjedoci, doista dok optuženi B. nije nazočan, ne postoji mogućnost provjere radnjom prepoznavanja utvrditi da li oni govore upravo o N. B. s osobnim podacima kako su oni navedeni u izreci pobijane presude. U tome dijelu uvijek postoji mogućnost dolaska optuženog B. u Republiku Hrvatsku i provođenja dokaza, pa i u odnosu na identitet optuženika u nazočnosti samog optuženog B.. Upravo zbog ograničenih mogućnosti dokazivanja i suženog opsega pravičnog suđenja je suđenje u odsutnosti predviđeno kao iznimka, ali s u zakonu propisanom mogućnošću obnove tako dovršenih postupaka izvan redovitih uvjeta za obnovom postupka samom dostupnošću takve osobe pravosudnim tijelima Republike Hrvatske, kada bio postupak bio obnovljen u kontradiktornoj formi u nazočnosti optuženika kome je suđeno u odsutnosti. Za sada, imaju li se u vidu podaci o identifikaciji osobe s kojom su ostali optuženici kontaktirali, identični opisi te osobe, povezanost te osobe s ostalima putem telefonskih kontakata, neovisno o tome koliko je tih kontakata bilo, bilo je dostatno da se zaključi kako je optuženi N. B. upravo osoba osobnih podataka kako se navodi u izreci pobijane presude.

U pogledu odluke o kazni u odnosu na kazneno djelo iz čl. 329. st. 1. toč. 4. u svezi s čl. 190. st. 1. i 2. Kaznenog zakona za koje su optuženici proglašeni krivima, prvostupanjski sud je ispravno utvrdio sve odlučne činjenice važne za proces individualizacije kazne, vodeći računa i o činjenici da je novi KZ/11za istu kriminalnu aktivnost blaži u odnosu na kaznu za kazneno djelo iz čl. 173. st. 3. KZ/97 za koje je do sada vođen kazneni postupak te je ispravnim vrednovanjem svih istaknutih okolnosti, suprotno tvrdnji državnog odvjetnika u odnosu na optužene D. i V., te žalbama samih optuženika, optuženicima za kazneno djelo iz čl. 329. st. 1. toč. 4. u svezi s čl. 190. st. 1. i 2. KZ/11, na temelju čl. 329. st. 1. toč. 4. KZ/11 valjano odmjerio kazne i to optuženom D. u trajanju od jedanaest godina, optuženom V. u trajanju od četiri godine, a optuženom B. u trajanju od petnaest godina. Upravo takve kazne je prihvatio i Vrhovni sud Republike Hrvatske te je nakon preinake prvostupanjske presude u odnosu na optužene D. i B. osudio ih na kazne kako su one bile utvrđene za to kazneno djelo po prvostupanjskom sudu, dok je u odnosu na optuženog V., njegova žalba kao i žalba

I Kž-Us 142/13-7

državnog odvjetnika odbijena te je i u tome dijelu u odnosu na optuženog V. potvrđena prvostupanjska presuda.

Prema tome, nakon što je donošenjem u dijelu odbijajuće presude preinačena prvostupanjska presuda po službenoj dužnosti u odnosu na optužene D. i B. zbog povrede kaznenog zakona, a kako u odnosu na ostali dio prvostupanjske presude ne postoje razlozi zbog kojih državni odvjetnik i optuženici pobijaju prvostupanjsku presudu, te nisu nađene druge, izvan ranije istaknutih, povrede zakona iz čl. 379. st. 1. ZKP/97, na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, trebalo je na temelju čl. 390. st. 1. i čl. 387. ZKP/97 presuditi kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 16. rujna 2014. godine

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Martina Ljevačić, v. r.

Ana Garačić, v. r.