Rev-2664/1993-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2664/1993-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ilije Čuljata kao predsjednika vijeća, te Augusta Husinca, Gordane Gasparini, Vladimira Drakulića i Vesne Milošević kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V.T. iz F., koga zastupa M.Z., odvjetnik iz Z., protiv tužene C. d.d. iz Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Zagrebu od 8. svibnja 1992. br. Gž-912/93-2, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 8. svibnja 1992. br. Pn-253/92, u sjednici održanoj dana 11. listopada 1994.,

p r e s u d i o j e :

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Prvostupanjskom presudom koja je potvrđena pobijanom odlukom odbijen je zahtjev tužitelja kojim je tražio isplatu izgubljene zarade za vrijeme, na način i u visini kako je to pobliže navedeno u izreci prvostupanjske odluke.

Protiv pravomoćne odluke suda drugog stupnja reviziju je izjavio tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom, da se revizija prihvati, odluke sudova preinače i zahtjevu tužbe udovolji u cijelosti.

Na podnesenu reviziju nije odgovoreno niti se o izjavljenoj reviziji nadležni državni odvjetnik izjasnio.

Revizija nije osnovana.

Revident nalazi, da je pogrešan zaključak sudova, da je njegov zahtjev za isplatu izgubljene zarade zastario. Tužitelj je 1. srpnja 1984. godine umirovljen i od toga trenutka njegova je zarada manja. Dana 22. kolovoza 1986. godine tužitelj je podnio tužbu za isplatu novčane naknade zbog smanjenja radne sposobnosti za 20%, što je posljedica povređenja u prometnoj nezgodi od 24.8. 1983. godine. Tužitelj tek 5. studenog 1990. godine dobiva dopis od svog poslodavca u Fancuskoj kojim ga obavještava da je njegovo umirovljenje posljedica prometne nezgode od 24.8. 1983. godine. Dakle, tek toga dana (5.11. 1990.) tužitelj je mogao pružiti dokaz na kojem zasniva svoje pravo na izgubljenu zaradu, a takav zahtjev je postavio unutar zastarnog roka iz čl. 376. ZOO, zbog čega izjavljenu reviziju i nalazi osnovanom. Tužitelj nije u pravu. U postupku je utvrđeno, da je tužitelj 18. siječnja 1988. godine podnio zahtjev za isplatu izgubljene zarade, kao posljedica povrede u prometnoj nezgodi od 24.8. 1983. godine, zatim da je na vlastiti zahtjev od 30.6. 1984. godine umirovljen sa 1. srpnja 1984. godine i da je za umirovljenje saznao tokom mjeseca rujna 1984. godine. Tim trenutkom, kako to pravilno navode i nižestupanjski sudovi tužitelj je saznao i za visinu mirovine, koja će mu se u buduće isplaćivati, a time i za štetu koja će mu nastajati zbog gubitka zarade, a od toga trenutka počima teći i zastarni rok. Kako je od saznanja za štetu i njenu visinu do utuženja (18.1. 1988. godine) protekao rok od 3 godine dana, sudovi su uz pravilnu primjenu odredbe čl. 376. st. 1. ZOO zbog nastupa zastare potraživanja osnovano zahtjev tužbe odbili, što pak temeljna revizijska tvrdnja, saznanje o dokazu umirovljenja (dopis od 5.11. 1990.) ne dovodi u pitanje.

S obzirom na istaknute razloge i kraj nepostojanja bitnih povreda postupka na koje povrede revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP) reviziju tužitelja trebalo je kao neosnovanu odbiti (čl. 393. ZPP).

U Zagrebu, 11. listopada 1994.

Predsjednik vijeća:

Ilija Čuljat v.r.