Rev-1345/1991-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1345/1991-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr Ive Grbina kao predsjednika vijeća, te Miroslave Vekić, Vesne Milošević, Jakoba Miletića i Stanka Hautza kao članova vijeća u pravnoj stvari tužitelja B.P. i S.P., oboje iz Z., , koje zastupa punomoćnik M.P., odvjetnik iz Z., protiv tuženih L.R. iz Z., koju zastupa Đ.C., odvjetnik iz Z., i J.M. iz Z., koga zastupa punomoćnik M.C., odvjetnik iz Z., radi priznanja prava vlasništva i izdavanja tabularne isprave, rješavajući reviziju tužitelja i drugotuženika J..M. protiv pravomoćne presude Okružog suda u Zagrebu od 17. prosinca 1991.g. br. Gž 10453/91-2 , kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 19. lipnja 1991.g. br. P 2078/91, u sjednici održanoj 4. studenoga 1992.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tužitelja B. i S.P. kao neosnovana.

Prihvaća se revizija drugotuženika J.M. te se preinačuju drugostepena presuda Okružnog suda u Zagrebu od 17. prosinca 1991.g. br. Gž 10453/91-2, i prvostepena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 19. lipnja 1991.g. br. P 2078/91 i sudi se:

Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja B. i S.P. .glasi:

"Tuženi J.M. dužan je priznati tužitelju B. i S.P. pravo suvlasništva na obiteljskoj stambenoj zgradi u Z., koja je sagrađena na kč.br. 5567/17 a upisana u zk.ul.br. 15615 k.o. Grad Zagreb u 6/10 (3/5) dijela i slijedom toga je dužan trpjeti da se u zemljišnim knjigama u ulošku 15615 k.o. Grad Zagreb na kč.br. 5567/17 briše njegovo pravo suvlasništva u 1/10 dijela, te je dužan tužiteljima naknaditi parnični trošak u iznosu od 12.680 dinara u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja."

Tužitelji B. i S.P. tužni su tuženiku J.M. naknaditi parnični trošak u iznosu od 9.610 HRD u roku 15 dana pod prijetnjom izvršenja.

Rev 1345/91

O b r a z l o ž e n j e:

Prvostepeni je sud djelomično usvojio tužbeni zahtjev tužitelja i to u dijelu koji je u izreci ove odluke preinačen i odbijen (toč. I izreke) dok su tužitelji odbijeni sa zahtjevom da im drugotuženik J.M. izda valjanu tabularnu ispravu za upis prava suvlasništva u 1/10 dijela (toč. II izreke) a u cijelosti je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja protiv prvotužene L.R. na priznanje prava suvlasništva nekretnina u 3/5 dijela i izdavanja tabularne isprave (toč. III izreke). Tužitelj je obvezan da prvotuženoj L.R. naknadi parnični trošak u iznosu od 8.000 dinara (toč. IV izreke).

Žalbu tužitelja (protiv odbijajućeg dijela) i drugotuženika (protiv dijela odluke kojom je usvojen tužbeni zahtjev protiv njega) odbio je drugostepeni sud i potvrdio prvostepenu presudu.

Protiv drugostepene presude pravovremenu su izjavili reviziju tužitelji zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava i drugotuženik, zbog pogrešne primjene materijalnog prava, te predlažu da se preinače nižestepene odluke tako da se u cijelosti usvoji tužbeni zahtjev (tužitelji) odnosno da se odbije dio tužbenog zahtjeva koji je usvojen (drugotuženik).

Odgovori na reviziju nisu izjavljeni.

Javni tužitelj Hrvatske nije se izjasnio o reviziji.

Revizija tužitelja nije, a revizija drugotuženika je osnovana.

Nisu sporne i u toku postupka utvrđene su slijedeće pravno-relevantne činjenice:

Vlasnik predmetnih nekretnina-kuće koja ima dva stana - u suterenu i gornjem dijelu - bila je N.L. u cijelosti.

Ona je darovnim ugovorom od 9. ožujka 1964.g. suterenski dio kuće darovala drugotuženiku J.M. ("darivam i predajem u vlasništvo i posjed suterenski dio ove moje obiteljske stambene zgrade...zajedno sa otpadajućim dijelom od 1/2 ove katastarske čestice", "...te mu ovim dozvoljavam da može...ishoditi uknjižbu prava vlasništva i prava trajnog korištenja na 1/2 navedenih nekretnina, na 1/2 stambene obiteljske zgrade...jer darovani suteresnki dio zgrade i predstavlja jednu polovinu iste zajedno s uknjižbom prava trajnog korištenja jedne idealne polovice zemljišta").

Na temelju ovog darovnog ugovora J.M. upisao se u zemljišnim knjigama kao suvlasnik i korisnik 1/2 dijela zgrade i zemljišta. D.M. je kasnije dio kuće koji mu je darovan prodao kupoprodajnim ugovorom bez datuma, (potpis prodavaoca ovjeren 3.VI.1980.g.) V.M. ("...što čini stan u suterenu kuće, te jedne drvarnice u dvorištu"). U tom ugovoru nije bio označen suvlasnički dio koji se prodaje. Kupca V.M. naslijedila je prvotužena L.R. koja se je u zemljišnim knjigama upisala kao suvlasnik 2/5 (4/10) dijela naslijeđene nekretnine, a na temelju presude u predmetu P 9696/

1991. U tom parničnom predmetu vodio se spor između prodavaoca - drugotuženika J.

M. i prvotužene L.R., kao naslijednice kupca V.M., te je utvrđeno da je ona stekla suvlasništvo u 4/10 dijela, dok je prodavalac J.M. ostao u zemljišnim knjigama upisan kao suvlasnik u 1/10 dijela.

Stan u gornjem dijelu zgrade, prodala je N.L. tužiteljima, ugovorom od 7. lipnja 1982.g. (stan u visokom prizmelju). U tom je ugovoru navedeno da taj stan predstavlja 1/2 idealnog dijela kuće.

Na temelju citiranih ugovora (darovnog i kupoprodajnog) te citirane presude u navedenoj parnici kao suvlasnici zgrade i zemljišta su upisani u zemljišnim knjigama: tužitelji (oboje zajedno) u 5/10 dijela, prvotužena L.R. u 4/10 dijela, a drugotuženi J.M. u 1/10 dijela.

Sudovi su djelomično udovoljili tužbenom zahtjevu tužitelja te obvezali drugotuženika J.M. na priznanje prava suvlasništa u 6/10 dijela i da trpi brisanje prava suvlasništva u 1/10 dijela na temelju činjenice što je u parnici pod oznakom P 9696/81 (između M. i L.R. ) prema nalazu i mišljenju vještaka utvrđeno da stan u suterenu (u odnosu na kuću kao cjelinu) predstavlja 2/50 (4/10) dijela, a stan u visokom prizemlju kojeg su kupili tužitelji predstavlja 3/5 (6/10) dijela, dakle više od 1/2 dijela koliko je označeno u kupoprodajnom ugovoru od 7. lipnja 1982.g.

Iako su to utvrdili, sudovi su odbili zahtjev tužitelja da im drugotuženi M. izda tabularnu ispravu za uknjižbu prava suvlasništva u 1/10 dijela (a taj se dio briše sa njegova imena - kome bi se pripisao nije odlučeno?), jer da te stranke nisu "bili u nikakvom pravnom odnosu".

Tužitelji su, kako to proizlazi iz kupoprodajnih ugovora od 7.VI.1982.g. kupili stan u visokom prizmelju, što - kako je navedeno - "predstavlja 1/2 idealnog dijela kuće". U zemljišnim knjigama upisani su kao suvlasnici u 1/2 dijela (oboje tužitelja).

Bilo kakovo naknadno utvrđenje u parnici trećih osoba, gdje je predmet spora dio nekretnina u suterenu zgrade, a ne i onaj dio kuće kojeg su kupili tužitelji, ne mogu biti razlogom i osnovom da se u korist (ili na štetu) tužitelja mijenja njihov suvlasnički dio nekretnina. Osnov uknjižbe u njihovu korist u 1/2 dijela (5/10 dijela) jeste kupoprodajni ugovor. Koliko u naravi u odnosu na cijelu zgradu, predstavlja po njima kupljeni dio (visoko prizmelje) zgrade nije od značaja i ne može biti osnovom za promjenu suvlasničkog dijela u parnici sa osobom koje nisu u pravnom odnosu sa tužiteljima jer oni nisu sklapali međusobno ugovor.

Budući da su kupoprodajnim ugovorom iz 1982.g. tužitelji kupili - u naravi stan u visokom prizemlju - do izmjene u uknjižbi može doći samo - ako se bude knjižilo etažno vlasništvo na stanovima u zgradi koja je predmet spora (čl. 36. preuzetog Zakona o vlasništvu na dijelovima zgrada).

Tužitelji su mogli ostvariti uknjižbu prava suvlasništva samo u skladu s klauzulom intabulandi iz ugovora o kupnji nekretnina od prodavaoca, a ta je glasila na 1/2 dijela, u kojem dijelu su se i uknjižili.

Navedenom treba dodati i slijedeće:

- tužitelji su u dijelu tužbenog zahtjeva, kojim su uspjeli, tražili priznanje prava suvlasništva u 6/10 dijela, dakle za 1/10 dijela preko onoga u kojem su upisani u zemljišnim knjigama. Priznavši im sudovi taj dio tužbenog zahtjeva pogrešno su primjenili materijalnog pravo, odredbu čl. 33. Zakona o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima koji je preuzet kao zakon Republike Hrvatske. Prema toj odredbi, na temelju pravnog posla, pravo vlasništva na nekretninama stječe se upisom u javnu knjigu ili na drugi odgovarajući način određen zakonom. Kako su upisani u zemljišnu knjigu kao suvlasnici u 5/10 dijela, oni na temelju kupoprodajnog ugovora iz 1982.g. nisu stekli suvlasništvo za još 1/10 dijela koji im sudovi pogrešno i po tom osnovu priznaju.

Iz svega navedenoga slijedi da su oba nižestepena suda, u dijelu svojih odluka kojim su udovoljili tužbenom zahtjevu, pogrešno primjenili materijalnog pravo na štetu drugotuženoga, dok su pravilno primjenili materijalno pravo u dijelu kojim su odbili dio tužbenog zahtjeva tužitelja.

Zato je reviziju tužitelja trebalo odbiti kao neosnovanu (čl. 393. Zakona o parničnom postupku koji je na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o parničnom postupku preuzet kao zakon Republike Hrvatske - dalje ZPP) a reviziju drugotuženika prihvatiti, pa kako su utvrđene sve pravno relevantne činjenice, preinačiti obje presude i odbiti i preostali dio tužbenog zahtjeva tužitelja, te presuditi kao u izreci temeljem čl. 395. st. 1. ZPP.

Budući da je drugotuženik u cijelosti uspio u ovoj parnici to su mu dosuđeni parnični troškovi iz prvostepenog postupka, žalbe i revizije, na temelju čl. 154. i 166. st. 2. ZPP.

U Zagrebu, 4. studenog 1992.

Predsjednik vijeća:

dr Ivo Grbin, v.r.