I Kž-101/2004-5 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 101/04-5

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Josipa Budinskog, kao predsjednika vijeća, te Senke Klarić-Baranović, Erike Kocijančić, Milivoja Mikora i Hajrije Novoselec, kao članova vijeća, i više sudske savjetnice Gordane Korotaj, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. S. B., zbog kaznenog djela iz čl. 188. st. 4. KZ i dr., odlučujući o žalbi optuženika izjavljenoj protiv presude Županijskog suda u Rijeci od 08. prosinca 2003. godine broj K-52/03, u sjednici održanoj dana 06. svibnja 2004., u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Milorada Cuculića, u odsutnosti optuženika i njegovih branitelja M. Š. i T. T., odvjetnika iz R.,

r i j e š i o j e:

Prihvaća se žalba opt. S. B., u k i d a se presuda suda prvog stupnja i predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja, citiranom u uvodu, opt. S. B. proglašen je krivim da je na način i pod okolnostima opisanima u izreci u stjecaju počinio kazneno djelo silovanja iz čl. 188. st. 4. KZ, za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od četiri godine i kazneno djelo teške krađe u pokušaju iz čl. 217. st. 1. toč. 4. u svezi čl. 216. st. 1. i čl. 33. KZ, za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine, pa je za ta kaznena djela, na temelju istih zakonskih propisa i uz primjenu propisa za djela u stjecaju iz čl. 60. st. 1. i 2. toč. c/ KZ osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od četiri godine i šest mjeseci, u koju mu je po čl. 63. st. 1. KZ uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 18. svibnja 2003. pa nadalje.

enog

Protiv te presude žalbu je podnio optuženik zbog pogrešno i nepotpuno utvrđ činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona i odluke o kazni, te predložio, da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, odnosno, da se preinači i optuženik osudi na blažu kaznu.

Na žalbu nije podnesen odgovor.

I Kž 101/04-5

Državni odvjetnik Republike Hrvatske nakon razgledanja spisa na temelju čl. 373. st.

1. ZKP pismeno je predložio, da se žalba optuženika odbije kao neosnovana i prvostupanjska presuda potvrdi, a kod takovog je prijedloga na sjednici vijeća ostao i zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Milorad Cuculić.

Sjednici vijeća nisu pristupili uredno izviješteni branitelji optuženika M. Š. i T. T., odvjetnici iz R., pa je sjednica održana u njihovoj odsutnosti, sukladno čl. 374. st. 4. ZKP i u odsutnosti optuženika koji je u pritvoru i ima branitelja, jer njegovu nazočnost sjednici, vijeće nije našlo svrhovitim osigurati (čl. 374. st. 2. ZKP).

Žalba je osnovana.

Kazneno djelo silovanja može se počiniti samo s namjerom. To znači da počinitelj mora biti svjestan da silom ili prijetnjom slama otpor žrtve koja ne želi obljubu a koji otpor mora biti stvaran i ozbiljan. Naravno, da je pri ocjeni radi li se o sili koja je dostatna da slomi ili paralizira otpor žrtve, potrebno uzeti u obzir različite kategorije, ovisno o tome radi li se o maloljetnoj osobi ili o odrasloj osobi, a unutar tih kategorija opet posebno o dobi takove osobe, srazmjernosti snaga između počinitelja silovanja i žrtve, njihovom (ne)iskustvu, kao i sve druge okolnosti konkretnog slučaja.

U konkretnom slučaju, sud prvog stupnja je utvrdio, da je optuženik oštećenicu uhvatio rukom za desnu podlakticu i tako je držeći odvukao u obližnji šumarak, a u zrak podignutom stisnutom šakom joj je prijetio, što je sve kod oštećenice stvorilo takav strah da nije mogla govoriti niti pružati jači otpor. Međutim, i onaj otpor koji je pružala i to verbalno se protivila, molila optuženika da to ne čini, te se stiskala, da predstavlja evidentan i dovoljan otpor prisili koju je optuženik počinio nad njom.

Međutim, upravo imajući u vidu iskaz oštećenice, njezinu dob, fizičku konstituciju (visoka 1,68 m, teška 64 kg), s jedne strane te podatak naveden u žalbi, jer drugih podataka o tome nema, da je optuženik fizički slabe konstitucije i srednje visine, da je u vrijeme događaja imao tek navršenih 18 godina i da je osoba kod koje je utvrđena blaga retardacija, te je u vrijeme počinjenja djela bio smanjeno ubrojiv, trebalo je s više kritičnosti ispitati postojanje elemenata nasilne obljube i aktivnog otpora oštećenice. Naime, kada je oštećenica iskazala da se povlačenju od strane optuženika (uhvatio je za zglob ruke i vukao) nije opirala, nije se otimala, samo se tresla jer je bila preplašena, nije vikala, nije pružala nikakav otpor, ni tada ni kasnije, dok je optuženik pokušao gurnuti svoje spolovilo u njezino, i kada je svoje spolovilo ugurao u njezin anus, samo ga je molila da to ne čini, on joj je rekao da šuti, iz straha nije mogla govoriti, činila je što je tražio od nje, sjela je kada je kazao da sjedne, okrenula se na trbuh kada je rekao da se okrene, samo se skupila i stiskala jer nije mogla ništa drugo, onda se bez saslušanja oštećenice na glavnoj raspravi, na način predviđen u čl. 29. st. 4. Zakona o sudovima za mladež, kako je to već bilo provedeno u istrazi, uz nazočnost psihologa, a osobito bez mišljenja psihologa o njezinim psihološkim svojstvima, ne može za sada pouzdano govoriti da je oštećenica uslijed sile i prijetnje, koja se sastojala u podizanju šake, dovedena u položaj da mora trpjeti obljubu i protiv svoje volje. Utoliko bi se moglo postaviti pitanje je li dio optužbe o primjeni sile i prijetnje dokazan, odnosno, je li optuženik bio svjestan ili je barem dopustio tu mogućnost, da se radilo o ozbiljnom otporu oštećenice i da je usprkos toga nastavio s obljubom, što će se u ponovljenom postupku još jednom razmotriti.

I Kž 101/04-5

S tim u svezi, potrebno je istaći, da sud prvog stupnja nije uopće obrazložio je li optuženikova namjera obuhvaćala obilježje "maloljetna", tj. je li bio svjestan da je oštećenica maloljetna ili je barem dopustio tu mogućnost i usprkos tome htio s njom spolni odnos. Ako bi se optuženik nalazio u stvarnoj zabludi u pogledu tog elementa (kvalificiranog) bića kaznenog djela ne bi se radilo o tom obliku kaznenog djela, već o njegovom osnovnom obliku. Kako u pobijanoj presudi nisu navedeni razlozi o toj odlučnoj činjenici, ostvarena je bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 361. st. 1. toč. 11. ZKP, što će se također u ponovljenom postupku otkloniti.

Konačno, postavlja se i pitanje ostvarenja pokušaja kaznenog djela teške krađe, za koje je potrebno, da psihička ili fizička nemoć bude razlogom zbog čega oštećenica nije bila sposobna pružiti otpor i da počinitelj to stanje iskoristi. Istina je, da je oštećenica bila skoncentrirana na silovanje koje je netom doživjela i u strahu, ali je pitanje je li optuženik to iskoristio s obzirom da je on samo pregledao njezinu jaknu, ništa nije uzeo, a mogao je, dok oštećenica samo pretpostavlja da je tražio novac. Stoga se za sada glede tog kaznenog djela utvrđenje suda prvog stupnja ukazuje upitnim.

Slijedom svega naprijed izloženog, a jer se žalba optuženika pokazala osnovanom, trebalo je istu prihvatiti i prvostupanjsku presudu ukinuti kako bi se u ponovljenom postupku raspravila sva sporna pitanja na koja je ukazano u ovom rješenju, te donijela nova, na zakonu osnovana odluka, pa je na temelju čl. 388. st. 1. ZKP riješeno kao u izreci.

U Zagrebu, 06. svibnja 2004. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Gordana Korotaj, v.r.

Josip Budinski, v.r.