Usž-4959/2025-4 · Visoki upravni sud Republike Hrvatske



Poslovni broj: Usž-4959/2025-4

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

ZAGREB

Frankopanska 16

U IME

REPUBLIKE HRVATSKE

RJE Š ENJE

Visoki upravni sud Republike Hrvatske

u vijeću sastavljenom od

sutkinja

Eveline Čolović Tomić

,

predsjednice vijeća

,

Kristine Senjak Krunić

i

Senke Orlić-Zaninović

,

članice vijeća

, te

više sudske savjetnice

Ane Matacin

,

zapisničarke

, u upravnom sporu

tužiteljice

LJŽ

iz

[adresa]

,

[adresa]

,

OIB [osobni identifikacijski broj]

,

koju zastupa

opunomoćenik

Martin Sherri

,

odvjetnik

u

Zagrebu

,

Kordunska 1

, protiv

tuženika

Grada Zagreba

,

Gradonačelnika

,

Zagreb

,

Trg Stjepana Radića 1

,

OIB 61817894937

, radi troškova spora u predmetu šutnje uprave, odlučujući o žalbi

tužiteljice

protiv točke II. i III. izreke rješenja

Upravnog suda u Zagrebu

,

poslovni broj: Us I-5004/2023-5

od

22. studenog 2024.

, na sjednici vijeća održanoj

3. ožujka 2026.

rije š io je

I. Odbija se žalba i potvrđuju točke II. i III. izreke rješenja

Upravnog suda u Zagrebu

,

poslovni broj: Us I-5004/2023-5

od

22. studenog 2024.

II. Odbija se zahtjev

tužiteljice

za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Rješenjem prvostupanjskog upravnog suda, točkom I. izreke, obustavljen je upravni spor. Točkom II. izreke rješenja naloženo je

tuženiku

da

tužitelji

naknade trošak upravnog spora u iznosu od 1.250,00 EUR sa zateznim kamatama koje teku, ako

tuženik

dobrovoljno ne plati u određenom roku, od dana donošenja rješenja do isplate, nakon stope koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi ​​na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi ​​na dan 1. srpnja te godine te je, početkom III. izreke, odbijen zahtjev

tužiteljice

za naknadu troškova upravnog spora preko iznosa iz točke II. izreke tog rješenja.

2. Tužiteljice žalbom osporava točku II. i III. izreke rješenja iz svih zakonom propisanih razloga. U odnosu na točku II. izreke rješenja navodi da ne osporava dosuđeni iznos troška spora, već osporava dio te točke izreke kojim je odlučeno o zakonskim zateznim kamatama navodeći da je prvostupanjski upravni sud donio rješenje 22. studenog 2024., kada je na snazi bio Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 155/23., dalje: ZOO/23), kojim je izmijenjen raniji članak 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj:35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/21., 156/22. ), a koji pak propis je, prema obrazloženju sudskog rješenja, i primijenjen prilikom odlučivanja o troškovima spora, uz pozivanje na pravna shvaćanja koja je ovaj Sud glede primjene članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima ovaj Sud izrazio u presudi iz 2018. godine. Dakle, sud je prilikom odlučivanja o troškovima spora primijenio pogrešno materijalno pravo, odnosno retroaktivno je primijenio odredbe ranijeg Zakona o obveznim odnosima, umjesto odredbi važećeg ZOO/23. U odnosu na točku III. izreke rješenja navodi da obrazloženje rješenja ne sadrži razloge o odbijanju zahtjeva za naknadom troškova niti je jasno o kojem trošku se radi. Slijedom navedenog, predlaže, preinačiti točku II. izreke rješenja u pobijanom dijelu i poništiti točku III. izreke te premet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno postupanje, uz naknadu troška žalbenog postupka.

3. Tuženik iako uredno pozvan, nije dostavio odgovor na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. U skladu s odredbom članka 134. stavka 1. u vezi članka 128. stavka 4. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 36/24., dalje ZUS), Visoki upravni sud ispituje rješenje prvostupanjskog suda u dijelu u kojem je osporavano žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi.

6. Žalbeni prigovori usmjereni na pogrešnu primjenu odredbi Zakona o obveznim odnosima prilikom odlučivanja o zateznim kamatama na dosuđeni iznos troška spora (sastav tužbe) su neosnovani.

7. Važećim odredbama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23.), konkretno odredbom članka 29. stavka 2. tog Zakona propisano je da se stopa zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

8. Iako tužiteljica osnovano ukazuje da se prvostupanjski upravni sud u obrazloženju svog rješenja pogrešno pozvao na odredbe ranije važećeg Zakona o obveznim odnosima i pravna shvaćanja izražena u ranijim sudskim odlukama donesenima u primjeni tada važećih odredbi tog Zakona, ovaj Sud nalazi da taj propust prvostupanjskog upravnog suda nije od utjecaja na drugačiju odluku.

8.1. Ovo stoga jer iz točke II. izreke rješenja prvostupanjskog upravnog suda, koja je obvezujuća i izvršna, nesporno proizlazi da je tužiteljici dosuđen opravdani trošak spora zajedno sa zatraženom zateznom kamatom prema citiranoj odredbi članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima, dakle prema odredbama propisa koji je bio na snazi u vrijeme donošenja odluke o troškovima spora. Stoga ovaj Sud ne nalazi da je takvom odlukom prvostupanjskog upravnog suda postupljeno na štetu tužiteljice, odnosno da joj je uskraćeno pravo na pravo na zatezne kamate protekom paricijskog roka, ako tuženik ne ispuni u tom roku svoju obvezu na naknadu prouzročenih troškova, time da zatezne kamate u tom slučaju teku od donošenja sudske odluke o troškovima upravnog spora, kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski upravni sud.

9. Što se tiče žalbenih prigovora kojima se osporava točka III. izreke rješenja prvostupanjskog upravnog suda (kojom je tužiteljica odbijena sa preostalim dijelom troškova spora), valja ukazati da iz podataka spisa predmeta proizlazi da je tužiteljica zatražila naknadu troška sastava tužbe (koji joj je i dosuđen), ali i naknadu troška zahtjeva za izdavanje klauzule pravomoćnosti, troška upravnih biljega i troška sastava žalbe u upravnom postupku.

10. Ti troškovi ne predstavljaju troškove upravnog spora i stoga o opravdanosti istih upravnih sudova ne odlučuju sukladno odredbama

ZUS-a

. Stoga, u konkretnom slučaju, nije bilo osnove da se, preko dosuđenog iznosa troška sastava tužbe, uopće odlučuje o zahtjevu za naknadu preostalih zatraženih troškova jer se ne radi o troškovima upravnog spora u smislu odredbe

članka 144.

stavka 1.

ZUS-a

. Zbog navedenog, budući da je odbijen zahtjev

tužiteljice

za naknadu troškova spora (točka III. izreke), neovisno o izostanku razloga prvostupanjskog suda, s tim u vezi nije potvrđen zakon o šteti

tužiteljice

.

11. Obzirom na postignuti uspjeh u sporu, temeljem

članka 147.

stavka 1.

ZUS-a

,

tužiteljica

je odbijena sa zahtjevom za naknadu troška žalbenog postupka.

12. Kraj takvog stanja stvari, temeljem

članka 135.

stavka 1.

,

članka 128.

stavka 4.

i

članka 148.

stavka 4.

ZUS-a

, odlučeno je kao u izreci.

U

Zagrebu

,

3. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća

Evelina Čolović Tomić