Revr-1273/2014-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 1273/14-3

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, predsjednice vijeća te Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. G. iz P., kojeg zastupa punomoćnik A. P., odvjetnik u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske-Ministarstvo …, OIB: …, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Velikoj Gorici, Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici broj Gžr-99/13-2 od 12. veljače 2014., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici broj P-27/10 od 19. srpnja 2013., u sjednici održanoj 17. siječnja 2017.,

r i j e š i o j e :

I. Prihvaća se revizija tuženice te se ukidaju presuda Županijskog suda u Velikoj Gorici broj Gžr-99/13-2 od 12. veljače 2014. i presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici broj P-27/10 od 19. srpnja 2013. u dijelu kojim je naloženo tuženici isplatiti tužitelju iznos 134.577,82 kune sa zateznom kamatom na pojedinačne mjesečne iznose te u dijelu kojim je naloženo tuženici naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu 21.500,00 kuna sa zateznom kamatom koja teče od 19. srpnja 2013. do isplate, kao i u dijelu kojim je odbijen zahtjev tuženice za naknadu troška nastalog povodom izjavljenog pravnog lijeka, te se predmet u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. O trošku postupka povodom revizije odlučit će se konačnom odlukom.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženici isplatiti tužitelju na ime neisplaćenih dodataka na plaću bruto iznos od 134.577,82 kn sa pripadajućom zateznom kamatom na pojedine mjesečne iznose navedene u izreci presude te mu naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 25.250,00 kn sa pripadajućom zateznom kamatom.

Drugostupanjskom presudom odbijena je kao neosnovana žalba tuženice i potvrđena je presuda suda prvog stupnja, osim za troškove parničnog postupka od 3.750,00 kn sa zateznom kamatom, preinačena je ista presuda u dijelu odluke o troškovima parničnog postupka tako što je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu 3.750,00 kn sa zateznom kamatom te je odbijen zahtjev tuženice za naknadu troškova sastava žalbe i zahtjev tužitelja za naknadu troškova odgovora na žalbu.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnijela tuženica pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. toč. 1. Zakona o parničnom postupku. Predlaže prihvatiti reviziju i ukinuti obje nižestupanjske presude te predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Traži trošak sastava revizije.

U odgovoru na reviziju tužitelj predlaže reviziju odbaciti kao nedopuštenu, a podredno odbiti kao neosnovanu. Traži trošak sastava odgovora na reviziju.

Revizija je osnovana.

Odredbom čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11 i 148/11– dalje: ZPP), koji se u ovom postupku primjenjuje na temelju odredbe čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 25/13), u vezi sa čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 57/11) u slučajevima u kojima ne može reviziju podnijeti prema odredbi stavka 1. istog članka, stranka može podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

U reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (čl. 382. st. 3. ZPP).

Predmet spora je zahtjev tužitelja kao djelatne vojne osobe za isplatu dodatka na plaću za prekovremeni rad ostvaren u dežurstvu, straži i na terenu, noću, subotama, nedjeljama i blagdanima u razdoblju od listopada 2006. do rujna 2009.

Nižestupanjski sudovi su ocijenili da tužitelj ima pravo na naknadu za prekovremeni rad na temelju čl. 14. Zakona o službi u oružanim snagama ("Narodne novine" broj 33/02, 58/02, 175/03, 136/04 i 76/07 – dalje: ZSOSRH/07) supsidijarnom primjenom odredbi propisa o državnim službenicima i namještenicima, općih propisa o radu i kolektivnih ugovora sklopljenih u skladu s njima. Tako je osnovanost tužbenog zahtjeva prosuđivana primjenom Zakona o radu ("Narodne novine" broj 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04 i 68/05 – dalje: ZR), Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne novine" broj 92/04, 114/04 i 150/04) i Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne novine" broj 93/08, 23/09 i 39/09).

Pritom su nižestupanjski sudovi izrazili stajalište da se tužitelju kod obavljanja višednevne straže i dežurstva 8 sati rada treba računati kao redovan rad, da u prekovremeni rad treba računati preostalih 16 sati tijekom radnog dana, a u neradne dane i dane blagdana da u prekovremeni rad treba računati svih 24 sata, uz obrazloženje da ukupno radno vrijeme čini efektivni rad i vrijeme obvezne prisutnosti na radu.

Tuženica osporavajući shvaćanja nižestupanjskih sudova, kao važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, u bitnom postavlja pitanje:

Je li životno prihvatljivo da prekovremeni rad traje dvadeset četiri sata dnevno?

Obrazlažući važnost naznačenog pitanja tuženica ukazuje na odluku ovog suda broj Revr-753/09 od 17. studenoga 2009. u kojoj je izraženo shvaćanje da nije životno prihvatljivo da prekovremeni rad traje 24 sata dnevno te odluke Županijskog suda u Karlovcu broj Gž- 1607/12 od 3. listopada 2012. i broj Gž-1271/12 od 5. rujna 2012. u kojima da je izraženo shvaćanje da nije realno moguće da osoba uzastopce radi po 24 sata po nekoliko dana, bez da koristi odmor.

Na temelju odredbe čl. 392.a st. 2. ZPP ovaj sud ispitao je pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojeg pitanja je revizija podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose.

Osnovano tuženica ukazuje na pogrešno pravno stajalište i pogrešnu primjenu materijalnog prava od strane nižestupanjskih sudova koji su tužitelju u spornom razdoblju za dežurstva i obavljanje stražarske službe kao prekovremeni rad priznali i razdoblje osmosatnog odmora u okviru 24 sata.

Naime, prema ocjeni ovog suda, u situaciji kada je tužitelj višednevno obavljao poslove dežurstva ili straže, životno je i logično da kao djelatna vojna osoba koja zbog same činjenice izvršavanja takve vrste rada ne može napustiti mjesto rada, ima pravo na slobodno vrijeme, u kojem se odmara po osam sati dnevno. Tako provedeno vrijeme, izvan stvarno odrađenih sati rada, unatoč obveznoj prisutnosti tužitelja na mjestu rada, ne može se smatrati prekovremenim radom.

Stoga se rad djelatne vojne osobe za vrijeme službe dežurstva i stražarske službe dulji od punog radnog vremena, prilikom isplate plaće ne može u spornom razdoblju vrednovati kao neprekidan rad u trajanju od dvadeset četiri sata, a pod koji rad bi se računao i dnevni odmor u trajanju od osam sati. Pravno stajalište da nije fizički moguće te da nije životno da bi djelatnik obavljao rad dvadeset četiri sata dnevno i u kontinuitetu od sedam dana uzastopno, ovaj sud je već zauzeo u odluci ovoga suda broj Revr-753/09 od 17. studenoga 2009.

Pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova je nepodudarno sa navedenim shvaćanjem, pa je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, a zbog pogrešne primjene materijalnog prava činjenično stanje je ostalo nepotpuno utvrđeno jer nisu utvrđene odlučne činjenice - stvarno odrađeni sati rada te vrijeme odmora tužitelja.

Stoga nema uvjeta za preinaku presude, pa je na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP-a nižestupanjske presude valjalo ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

U ponovljenom postupku sudovi će sukladno uputama iz ove odluke donijeti novu, zakonitu odluku.

Odluka o troškovima postupka u povodu pravnog lijeka ostavljena je za konačnu odluku (čl. 166. st. 3. ZPP-a).

Zagreb, 17. siječnja 2017.

Predsjednica vijeća

Katarina Buljan, v. r.