I Kž-813/1996-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 813/1996-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vrbetić Vesne, kao predsjednika vijeća, te Gudelj Milana i Garačić Ane, kao članova vijeća i višeg savjetnika Rašo Marka, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. B. V. zbog kaznenog djela iz čl. 223. st. 1. KZRH i dr., odlučujući o žalbi optuženice podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru od 14. listopada 1996. K-122/92, u sjednici održanoj 15. prosinca 1998., saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Vučković mr. Milojka,

p r e s u d i o j e :

Odbija se kao neosnovana žalba opt. B.V., te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom, donesenom u odsutnosti optuženice, proglašena je krivom opt. B.V. zbog kaznenog djela pronevjere iz čl. 223. st. 1. KZRH, opisano pod toč. 1. izreke te presude, za koje joj je utvrđena pojedinačna kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci, te kaznenog djela krivotvorenja službene isprave iz čl. 221. st. 1. KZRH, opisano

pod toč. 2. izreke iste presude, za koje joj je utvrđena pojedinačna kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca, te je uz primjenu propisa o stjecaju kaznenih djela osuđena na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci.

Ujedno je optuženici na temelju čl. 79. OKZRH oduzeta imovinska korist u iznosu od 62,87 kn. Protiv ove presude optuženica je putem braniteljice M.M., odvjetnice iz B., podnijela žalbu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Na temelju čl. 360. st. 2. ZKP/93 državni odvjetnik Republike Hrvatske je predložio, da se žalba optuženice odbije kao neosnovana i potvrdi presuda suda prvog stupnja.

Žalba nije osnovana.

U žalbi se navodi da se u prodavaonici radilo u smjenama, između kojih se nije vršila primopredaja, jer se radilo na povjerenje, tako da su i drugi prodavači zaprimali robu i imali pristup robi i novcu a imali su i ključeve od prodavaonice, pa u takvoj manipulaciji s robom i novcem u koju

je bilo uključeno više osoba, prema shvaćanju žalitelja, nije isključeno da je netko od tih drugih osoba prisvojio novac, odnosno da nije sa sigurnošću dokazano da je to učinila upravo optuženica.

U pogledu kaznenog djela krivotvorenja službene isprave u žalbi se ističe da unošenje neistinitih podataka nije izvršeno u cilju prikrivanja manjka, već da su sporna knjiženja utemeljena na dokumentaciji za koju nije utvrđeno da je optuženica mogla znati da ta dokumentacija nije vjerodostojna.

Suprotno izloženim žalbenim navodima, koji u suštini predstavljaju puke pretpostavke bez uporišta u rezultatima dokaznog postupka, uz nedvojbeno utvrđeni manjak u prodavanici u kojoj je optuženica kroz navedeno razdoblje bila poslovođa, sud prvog stupnja savjesno je ocijenio sve izvedene dokaze, pojedinačno i u njihovoj međusobnoj povezanosti, prije svega iskaze svjedoka B.Z., V.M. i C.I., koje su radile zajedno sa optuženicom, te nalaz i mišljenje knjigovodstvenog vještaka H.Z., te je na temelju takve ocjene dokaznog materijala pouzdano eliminirao sve ostale mogućnosti nastanka manjka u poslovanju optuženice na koje se ukazuje u žalbi.

Na pravilnost ovakvog zaključka suda prvog stupnja posebno ukazuje činjenica da između utvrđenog iznosa manjka kroz navedeno razdoblje s jedne strane i stanja trgovačke knjige prodavaonice u kojoj je dokumentacija o zaduženju knjižena u manjim iznosima, dok je dokumentacija o razduženju knjižena sa uvećanim, ponekad i dvostrukim iznosima, s druge strane postoji takva podudarnost koja isključuje svaku slučajnu koincidenciju, odnosno nevjerodostojnost dokumentacije o kojoj se govori u žalbi, već ti dokazi naprotiv nedvojbeno upućuju da je upravo optuženica u poslovnu knjigu unijela neistinite podatke radi prikrivanja manjka što ga je prisvojila.

Prema tome, usvajajući kao pravilne razloge na kojima je utemeljena pobijana presuda u odnosu na kaznena djela koja su predmet optužbe, ovaj sud je našao da je neosnovana žalba optuženice zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

Kako žalba zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, podnesena u korist optuženice, u smislu čl. 369. ZKP/93 sadrži u sebi i žalbu zbog odluke o kaznenoj sankciji i oduzimanju imovinske koristi, ovaj sud je pobijanu presudu ispitao i u tom dijelu, te je žalbu optuženice i u tom pravcu našao neutemeljenom.

Naime, s obzirom da su optuženici za svako kazneno djelo zbog kojih je proglašena krivom utvrđene kazne zatvora u visini donje granice kazne propisane zakonom za ta kaznena djela, te da joj uz primjenu propisa o stjecaju kaznenih djela izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od svega osam mjeseci, unatoč postojanju olakotnih okolnosti koje je uzeo u obzir sud prvog stupnja, utvrđene pojedinačne i izrečena jedinstvena kazna primjerene su svrsi kažnjavanja i okolnostima koje su u ovom slučaju relevantne za odmjeravanje kazne.

Isto tako sud prvog stupnja opravdano je i na zakonu utemeljeno optuženici oduzeo imovinsku korist pribavljenu kaznenim djelom.

Kako dakle ne postoje razlozi iz kojih optuženica pobija presudu suda prvog stupnja, niti je ovaj sud utvrdio povrede zakona iz čl. 379. st. 1. ZKP/97, trebalo je na temelju čl. 387. ZKP/97 odbiti žalbu optuženice kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja, te je stoga presuđeno kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 15. prosinca 1998.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Rašo Marko v.r.

Vrbetić Vesna v.r.