Rev-2250/1990-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2250/1990-2.

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Radomire Felicijan Maoduš, kao predsjednika vijeća, te Đorđa Bjegovića, Borisa Guttmanna, Stanka Jesenkovića i Stanislava Plazonića, kao članova vijeća, u građansko-pravnoj stvari tužitelja Radna zajednica Općinskog suda u Bjelovaru, koga zastupa V.-Z. V., protiv tuženih N. D., S. i M., koje zastupa mr. T. Č., odvj. u V., radi otkaza stanarskog prava, rješavajući reviziju tuženih protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Varaždinu od 30. ožujka 1989. godine broj Gž-380/89, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Varaždinu od 11. siječnja 1989. godine broj P-1018/88, u sjednici održanoj dana 4. travnja 1991. godine

r i j e š i o je:

Revizija tuženih se prihvaća, obje nižestepene presude - presuda Općinskog suda u Varaždinu broj P-1018/88, od 11.siječnja 1989.godine i presuda Okružnog suda u Varaždinu broj Gž-380/89, od 30.ožujka 1989.godine - ukidaju i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

O b r a z l o ž e n j e

Prvostepenom presudom otkazano je stanarsko pravo na stanu koji se nalazi u B. ulica …, a sastoji se od dvije sobe, kuhinje, kupaone, podrumskih prostorija, ukupne površine od 56 m[2] , pa su tuženi N. D., S. i M. svi iz K., obvezani iseliti iz ovog stana zajedno sa stvarima i osobama te ga predati u isključivi posjed tužitelju, kao i naknaditi mu parnični trošak, a sve to u roku od 15 dana i pod prijetnjom izvršenja.

Drugostepenom presudom Okružnog suda u Varaždinu, odbijanjem žalbe tuženih, navedena je presuda potvrđena.

Protiv pravomoćne presude donesene u drugom stepenu tuženi su pravovremeno izjavili reviziju odredba čl. 382. st.

1. Zakona o parničnom postupku (i to zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, te pogrešne primjene materijalnog prava, pa predlažu, da se obje nižestepene presude preinače i tužbeni zahtjev odbije, odnosno ukinu i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Primjerak pravovremene, potpune i dopuštene revizije prvostepeni je sud - u smislu odredbe čl. 390. Zakona o parničnom postupku - dostavio protivnoj stranci i Javnom tužiocu nadležnom za podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti, međutim, protivna stranka nije odgovorila na reviziju, niti se Republički Javni tužilac izjasnio o podnesenoj reviziji.

Revizija je osnovana.

Otkaz stanarskog prava u ovom je predmetu utemeljen na odredbi čl. 99. Zakona o stambenim odnosima iz 1985. godine. Do dana stupanja na snagu toga Zakona nije donesena prvostepena odluka, tužba je podnesena poslije njegova stupanja na snagu, te konačno i otkazni razlog nastao je poslije toga, pa nema sumnje da je i odredba čl. 158. istog zakona pravilno primijenjena.

Nekorištenje stana duže od 6 mjeseci otkazni je razlog, međutim, on ne nastaje ukoliko se za to ispune određene pretpostavke kojima zakon daje značaj zapreke nastanku ovog otkaznog razloga. Konkretno, radi se o odredbi čl. 101. Zakona o stambenim odnosima, prema kojoj se, ne može otkazati stanarsko pravo najduže 2 godine stanaru koji promjeni prebivalište u zemlji, pa zbog nemogućnosti zamjene stana stanuje u mjestu novog prebivališta kao podstanar ili na osnovi ugovora o najmu. Ovdje valja imati u vidu da je ovom odredbom, za razliku od ranijeg zakona (odredba čl. 95. Zakona o stambenim odnosima iz 1974. godine), zapreka otkazu ograničena na vrijeme od dvije godine, time da taj rok, budući po ranijim propisima roka uopće nije bilo, ne može početi teći prije dana stupanja na snagu ovog zakona, tj. prije 25. prosinca 1985. godine. Nadalje, takodjer valja imati u vidu da taj rok nije protekao do podnošenja tužbe (tužba podnesena 9. lipnja 1987.godine) što u smislu odredbe čl. 69. Zakona o stambenim odnosima može imati utjecaja na ostvarenje prava na zamjenu. Naime, davalac stana na korištenje može (uspješno) uskratiti suglasnost za zamjenu i onda ako je stanaru dat otkaz stanarskog prava prije podnošenja na suglasnost ugovora o zamjeni.

No, i pored toga, za pravilnu primjenu odredbe čl. 101. Zakona o stambenim odnosima, svakako valja imati u vidu okolnosti iz kojih proizlazi da od ranije postoji ugovor o zamjeni stana zaključen između tuženika N. D., za sporni stan i B. K. za stan u Z., naselje …. Valjanost toga ugovora, te njegovo "trajanje" sa stanovišta prava ugovornih stranka da ga prisilno izvrše, za sada nije dovedena u sumnju, a nisu ni poznati razlozi za eventualnu faktičnu nemogućnost provođenja ugovora (u postupku se samo spominje da je izvršenje ugovora spriječila, useljenjem, treća osoba ali protiv koje postupak za iseljenje još nije okončan), s obzirom da je Upravni sud Hrvatske tužiteljicu odbio sa tužbom kojom je bilo osporavano pravo na ovu zamjenu. Ukoliko se ustanovi da je riječ o valjanom ugovoru i mogućoj realizaciji, prema stanovištu ovog suda, neće biti odlučno što je tuženi pokušao i pokušava zamijeniti stan u B. za stan u Z., a ne u K. kao mjestu novog prebivališta. To zato što kod ove zamjene (B.-Z.) nije isključena mogućnost stanovanja tuženika u Z. u situaciji kada mu je suvremenim i postojećim prijevoznim sredstvima omogućeno povremeno ili pak dnevno putovanje na rad.

U oba naprijed navedena slučaja zapreka nastanka ovog otkaznog razloga, u smislu odredbe čl. 101. Zakona o stambenim odnosima, može nastati samo onda ako tuženi u mjestu novog prebivališta stanuje kao podstanar ili na osnovi ugovora o najmu. Tu odlučnu okolnost sudovi, određeno ne utvrđuju. U obrazloženju odluke o tome se kaže "da nije utvrđeno... da tuženi stanuju kao podstanari ili na osnovi ugovora o najmu". Sa druge strane istovremeno se i dopušta mogućnost ostvarenja ove pretpostavke ("kada bi navedena pretpostavka i bila ispunjena) iako se kvaliteta stanovanja određeno ne navodi.

Navedeni razlozi upućuju i na pogrešnu primjenu materijalnog prava s obzirom da nije pravilno primijenjena odredba čl. 101. Zakona o stambenim odnosima (arg. iz odredbe čl. 356. Zakona o parničnom postupku) i na bitnu povredu odredaba parničnog postupka s obzirom da o odlučnim činjenicama nisu navedeni valjani razlozi (arg. iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 13. Zakona o parničnom postupku).

Valjalo je stoga obje nižestepene presude ukinuti i omogućiti sudu da, nakon što budu otklonjeni nedostaci koje i kako ukazano, donese pravilnu i zakonitu odluku.

U Zagrebu, 4. ožujka 1991. godine

Predsjednik vijeća:

Radomira Felicijan-Maoduš, v.r.