Revr-541/2015-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 541/15-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Đure Sesse predsjednika vijeća, Davorke Lukanović-Ivanišević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Mirjane Magud članice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja R. U. iz S., OIB …, zastupanog po punomoćniku Ž. Ć., odvjetniku iz S., protiv tuženika Republike Hrvatske – Ministarstvo obrane, OIB …, zastupanog po Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžo-61/14 od 15. siječnja 2015., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P2-1567/10 od 15. studenoga 2013., u sjednici održanoj 12. srpnja 2017.,

p r e s u d i o j e:

1. Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

2. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na reviziju.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju 33.850,06 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačno navedene iznose kako je pobliže naznačeno izreci presude (točka I. izreke). Tuženiku je također naloženo platiti tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 18.250,00 kn (točka II. izreke).

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda (točka I. izreke). Odbijeni su kao neosnovani zahtjevi tužitelja i tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovani (točka II. izreke).

Protiv presude suda drugog stupnja reviziju podnosi tuženik pozivom na odredbu iz čl. 382. st. 2. ZPP s prijedlogom da se revizija prihvati i preinači presuda suda drugog stupnja tako da se tužbeni zahtjev odbije u cijelosti podredno da se ukinu presude suda prvog i drugog stupnja i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Potražuje troškove revizije.

U odgovoru na reviziju tužitelj ističe da ne postoje pretpostavke za njezinu dopuštenost te je stoga predlaže odbaciti. Potražuje trošak odgovora na reviziju.

Revizija tuženika nije osnovana.

Odredbom iz čl. 382. st. 2. ZPP-a propisano je da u slučajevima u kojima stranke ne mogu podnijeti reviziju prema odredbi iz st. 1. tog članka zakona one mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

U st. 3. iste zakonske odredbe propisano je da u takvoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Iz sadržaja revizije tuženika proizlazi materijalnopravno pitanje može li se ostali rad ostvaren u dežurstvu koji prelazi opseg redovnog rada tretirati kao prekovremeni rad odnosno imaju li djelatne vojne osobe pravo na isplatu plaće s osnova prekovremenog rada za takav rad po općim propisima (Zakon o radu i Kolektivni ugovori).

Kao razloge važnosti u odnosu na postavljeno pitanje tuženik se u reviziji poziva na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revr-753/09, od 17. studenoga 2009.

Na temelju odredbe čl. 392.a st. 2. ZPP ovaj sud ispitao je pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je ocijenjeno važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojeg je revizija podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanja odnose.

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari čini zahtjev za isplatu naknade za prekovremeni rad, za rad noću, za rad subotom i nedjeljom i blagdanom, a koji je tužitelj kao djelatna vojna osoba obavljao u sklopu dežurstava u razdoblju od travnja 2007. do lipnja 2008.

Prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev utvrđujući da je kroz utuženo razdoblje tužitelj ostvario prekovremene sate rada zbog rada noću, subotom i nedjeljom i blagdanima. Utvrđeno je da je tužitelj na ime takvog rada nakon obavljene službe koristio slobodne dane, ali ne za ukupno ostvarene prekovremene sate za koje zato u postupku traži naknadu.

Tako je osnovanost tužbenog zahtjeva prosuđivana primjenom Zakona o radu („Narodne novine“, broj 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04 i 68/05 - dalje: ZR), čl. 14. i čl. 97. Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 33/02, 58/02, 175/03, 136/04) i čl. 40. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 76/07), Zakona o državnim službenicima („Narodne novine“, broj 92/05, 140/05, 142/06, 77/07, 107/07, 27/08, 34/11, 49/11, 150/11, 34/12, 37/13 i 38/13) te čl. 39. st. 1. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike sklopljenog 2. srpnja 2004. („Narodne novine“, broj 92/04) i čl. 44. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“, broj 93/08).

Prvostupanjski sud je utvrdio da je tužitelj, osim redovnog radnog vremena koje mu je bilo organizirano svaki dan od ponedjeljka do petka od 7,30 sati do 15,30 sati izvršavao dežurstva radeći po 24 sata u kontinuitetu nakon čega bi dobivao 24 sata slobodno. U takvim slučajevima, prvostupanjski je sud svaki rad koji je prelazio redovan rad od osam sati dnevno cijenio kao prekovremeni rad, te je na temelju nalaza i mišljenja vještaka financijske i knjigovodstvene struke koji je na taj način izvršio obračun broja prekovremenih sati i visinu naknade, te je prihvatio tužbeni zahtjev u cijelosti. Drugostupanjski je sud u cijelosti prihvatio navedene razloge i potvrdio takvu odluku suda prvog stupnja.

Potraživanje tužitelja u ovom postupku dijelom se odnosi na razdoblje do stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 76/07 - dalje: ZSOSRH/07) 31. srpnja 2007., a dijelom se odnosi na razdoblje nakon stupanja na snagu navedenih izmjena.

Odredbom iz čl. 97. st. 1. ZSOSRH/07 propisano je da rad dulji od punog radnog vremena (u daljnjem tekstu: prekovremeni rad) djelatna vojna osoba službenik i namještenik obvezan je obavljati:

- kad su zapovjeđene mjere pripravnosti,

- u slučaju uzbune u vojnoj postrojbi,

- tijekom vojne vježbe,

- tijekom elementarnih nepogoda i drugih opasnosti.

U st. 2. propisano je da se na rad iz st. 1. ne primjenjuju vremenska ograničenja propisana općim propisima.

U st. 3. propisano je da su prekovremeni rad djelatna vojna osoba službenik i namještenik obvezni obavljati i zbog drugih neodgodivih poslova čije bi prekidanje dovelo do štetnih posljedica.

U st. 4. je propisano da rad iz st. 3. ovog članka može trajati najdulje 30 radnih dana tijekom kalendarske godine.

U st. 5. je propisano da djelatnoj vojnoj osobi službeniku i namješteniku pripada povećana plaća za prekovremeni rad pod uvjetima i u iznosu koji su uređeni općim propisima. U st. 6. određeno je da se pravo na povećanu plaću za prekovremeni rad ne ostvaruje ako je moguće organizirati preraspodjelu radnog vremena.

U st. 7. propisano je da će se dežurstvo kao rad dulji od punog radnog vremena koji se ne smatra prekovremenim radom urediti rasporedom tjednog i dnevnog radnog vremena, a dodaci za dežurstvo uredit će se posebnim propisom kojim se uređuju dodaci na plaću.

Odredbama Pravilnika o dodatku na plaću i načinu isplate plaće pripadnika Oružanih snaga Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 6/03, 75/03, 34/05 i 50/08) propisani su dodaci na plaću i način isplate plaće za pripadnike Oružanih snaga Republike Hrvatske.

Odlukom o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika („Narodne novine“, broj 9/03) propisana je duljina tjednog radnog vremena od 40 sati tjedno koje se raspoređuje u pravilu od ponedjeljka do petka, s time da dnevno radno vrijeme u pravilu se raspoređuje od 8,00 do 16,00 sati, a u dnevno radno vrijeme uključen je i dnevni odmor od 30 minuta koji se u pravilu koristi između 11,00 do 14,00 sati. Iznimno je propisano da se djelatnim vojnim osobama raspoređenim u Ministarstvu obrane dnevno radno vrijeme traje od 8,30 do 16,30 sati za koji koriste dnevni odmor na isti način kao prije naveden.

Prije navedenom odredbom čl. 97. ZSOSRH/07 propisana su prava za djelatne vojne osobe koje oni imaju s osnove prekovremenog rada, te posebno prava s osnove dežurstva. Prema tome, za zaključiti je da se radi o različitim kategorijama koje podrazumijevaju različitu regulaciju prava koja djelatnim vojnim osobama pripadaju za rad dulji od punog radnog vremena kada oni rade prekovremeno, od onih prava koje oni imaju kad rade u dežurstvu. Naime, iz odredbe čl. 97. st. 7. ZSOSRH/07 nedvojbenim proizlazi da se dežurstvo ne smatra prekovremenim radom o kojem govori ta odredba zakona, dok će se dodaci za dežurstvo odrediti posebnim propisima kojima se uređuju dodaci na plaću.

Međutim, taj posebni propis nije donesen za ovdje utuženo sporno razdoblje već je donesen tek Pravilnikom o izmjenama i dopunama Pravilnika o dodatku na plaću i načinu isplate plaće („Narodne novine“, broj 118/09) koji je stupio na snagu 1. listopada 2009. Tim je pravilnikom raniji pravilnik izmijenjen tako da su dodane u čl. 4. nove točke i to dodatak za dežurstvo i dodatak za obavljanje stražarske službe, kao što su i dodani novi članci 17.a do 17.b koji pobliže propisuju način određivanja naknade djelatnoj vojnoj osobi u stražarskoj službi.

Dakle, u spornom razdoblju, a sukladno čl. 97. st. 7. ZSOSRH/07, nije postojao posebni provedbeni propis koji bi regulirao pitanje naknade plaće za dežurstvo odnosno za obavljanje stražarske službe.

Budući da se provedbeni propis (izmjene Pravilnika) ne mogu retroaktivno primjenjivati, nižestupanjski sudovi su pravilno u spornom razdoblju primijenili odredbe čl. 7. i čl. 41. ZR kao i čl. 14. ZSOSRH/07, kao i odredbu čl. 39. Kolektivnog ugovora, odnosno čl. 44. Kolektivnog ugovora iz 2008. Naime, ne može činjenica da država nije donijela provedbeni propis ići na štetu tužitelja, već naprotiv, u takvoj situaciji se primjenjuju opći propisi na čiju supsidijarnu primjenu upućuje i čl. 14. ZSOSRH/07. Tako je i Europski sud za ljudska prava u presudi Gashi protiv Republike Hrvatske od 13. prosinca 2007. (paragraf 40.) naveo da rizik svake greške što ju napravi državno tijelo trebala snositi država, a propusti države se ne smiju ispravljati na štetu građana.

Tuženik je tužitelju u spornom razdoblju samo djelomično na ime prekovremenog rada za dežurstva priznavao slobodne dane, te sukladno utvrđenju koje proizlazi iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka tužitelju u navedenom razdoblju nije u cijelosti omogućio korištenje slobodnih dana niti mu je isplatio naknadu.

Slijedom navedenoga, u odnosu na pitanje koje proizlazi iz sadržaja tuženikove revizije valja odgovoriti da tužitelj u razdoblju do 1. listopada 2009. kao djelatna vojna osoba ima pravo na naknadu za rad u dežurstvu po općim propisima na temelju čl. 14. ZSOSRH/07, unatoč tome što iz odredbe čl. 97. st. 7. ZSOSRH/07 nedvojbenim proizlazi da se dežurstvo ne smatra prekovremenim radom pa su stoga za utuženo sporno razdoblje nižestupanjski sudovi pravilno primijenili odredbe čl. 7. i čl. 41. ZR, čl. 14. ZSOSRH/07, kao i odredbu čl. 39. Kolektivnog ugovora, odnosno čl. 44. Kolektivnog ugovora iz 2008.

Tuženik se, obrazlažući razloge važnosti za postavljeno pitanje, u reviziji pozvao na odluku ovoga suda broj Revr-753/09 od 17. studenoga 2009. iz koje proizlazi pravno stajalište da nije fizički moguće te da nije životno da bi djelatnik obavljao rad 24 sata dnevno i u kontinuitetu od sedam dana uzastopno.

Međutim, s obzirom na to da u konkretnoj situaciji nije utvrđeno da je tužitelj kao djelatna vojna osoba radio više dana uzastopno po 24 sata u kontinuitetu, nego je utvrđeno da je tužitelj za vrijeme dežurstva radio neprekidno 24 sata da bi nakon toga dobio 24 sata slobodno to nije suđeno protivno postojećoj praksi ovoga suda izraženoj u navedenoj odluci broj Revr-753/09, od 17. studenoga 2009.

Stoga je prihvaćajući izrađen nalaz i mišljenje financijskog vještaka i dosuđujući tužitelju iznos od 33.850,06 kn pravilno primijenjeno materijalno pravo iz čl. 14. i čl. 97. st. 6. ZSOSRH/07, kao i čl. 39., odnosno čl. 44. Kolektivnog ugovora.

Slijedom svega navedenoga revizija tuženika nije osnovana pa ju je valjalo odbiti na temelju odredbe iz čl. 393. ZPP-a.

Tužitelju nije priznato pravo na naknadu troška odgovora na reviziju, jer po ocjeni ovoga suda nije riječ o parničnoj radnji koja je bila potrebna (čl. 166. st. 1. u vezi čl. 155. st. 1. ZPP).

Zagreb, 12. srpnja 2017.

Predsjednik vijeća:

Đuro Sessa, v.r.