Rev-2675/1993-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2675/1993-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Radomire Felicijan- Maoduš kao predsjednika vijeća, te Đorđa Bjegovića, Borisa Guttmanna, Stanislava Plazonića i Stanka Hautza kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M.F. iz S.K., koga zastupa punomoćnik M.D., advokat iz Z., protiv tužene INA Industrija nafte p.o. Zagreb, Unutarnja trgovina, P.J. Naftni derivati, Zagreb, radi zaštite prava radnika rješavajući reviziju tužitelja izjavljenu protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Zagrebu od dana 23. ožujka 1993. godine pod poslovnim brojem Gž-930/93 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu od dana 9. prosinca 1992. godine, pod poslovnim brojem Pr-1866/92, u sjednici održanoj dana 28. listopada 1993. godine,

r i j e š i o j e:

Revizija tužitelja se prihvaća pa se ukidaju presude Okružnog suda u Zagrebu od dana 23. ožujka 1993. godine pod poslovnim brojem Gž-930/93 i presuda Općinskog suda u Zagrebu od dana 9. prosinca 1992. godine pod poslovnim brojem Pr.1866/92 i tužba se odbacuje.

O b r a z l o ž e n j e

Pravomoćnom presudom suda drugog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se poništi odluka tuženika kojom je raspoređen bez svog pristanka na mjesto poslovođe benzinske crpke Zaprešić na benzinsku crpku Kumrovec uz nalog tuženiku da ga vrati na mjesto poslovođe benzinske crpke Zaprešić kao i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka.

Protiv ove pravomoćne presude reviziju je izjavio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog potupka, te zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

U smislu odredbe iz čl.390 Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91 i 91/92, u daljnjem tekstu: ZPP) sud prvog stupnja je reviziju tužitelja dostavio tuženiku i nadležnom državnom odvjetniku.

Tuženik je u odgovoru na reviziju osporio revizijske navode uz prijedlog da revizija bude odbijena kao neosnovana, a Državni odvjetnik Republike Hrvatske se o ovoj reviziji nije izjasnio. Prihvaća se revizija.

Nije sporno da je dana 12.6. 1992. godine tužitelj primio obavijest o promjeni mjesta obavljanja poslova. Prema toj obavijesti tužitelj je sa benzinske crpke Zaprešić gdje je radio kao poslobođa prebačen da radi kao poslovođa na benzinsku crpku Kumrovec, počevši od 15.6.1992. godine.

Tužitelj smatra da je taj premještaj sa jednog mjesta na drugo protupravan i neosnovan zbog čega od suda traži da se ta odluka poništi i da se naloži tuženiku da ga vrati na prijašnje mjesto obavljanja poslova poslovođe benzinske crpke.

Sudovi odlučujući o zahtjevu tužitelja za pružanje zaštite prava za koje tužitelj smatra da su povrijeđeni odlukom tuženika zauzimaju stav da je tužitelj "prekludiran u svom pravu tražiti zaštitu svog prava kod suda, jer prethodno nije postupio po odredbi čl. 80. i 83. Zakona o osnovinim pravima iz radnog odnosa ("Narodne novine", broj 34/91), pri čemu nije od važnosti što tužitelj nije dobio upute o pravnom lijeku." Stoga sudovi odbijaju zahtjev tužitelja.

Ovaj revizijski sud smatra da su sudovi zauzeli valjani pravni stav. U smislu odredbe iz čl. 80. st. 1. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa (Službeni list SFRJ br. 60/89, 42/90 i "Narodne novine" broj 34/91, u daljnjem tekstu ZOPRO) radnik ima pravo nadležnim ogranima u organizaciji odnosno poslodavcu podnositi zahtjeve radi ostvarivanje svojih prava iz radnog odnosa, a i pravo na prigovor protiv odluke što ih ti donose o njegovim pravima, obvezama i odgovornostima.

Prema stavu 2 ove iste zakonske odredbe ovaj prigovor radnik podnosi organu utvrđenom općim aktom odnosno kolektivnim ugovorom, u roku od 15 dana od dana uručenja odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo odnosno od dana kada je saznao za povredu prava.

Suglasno ovoj zakonskoj odredbi te suglasno odredbi iz čl. 141 st. 1. i 2. Pravilnika o radnim odnosima tuženika, tužitelj zahtjev za zaštitu svojih povrijeđenih prava može podnijeti u roku od 15 dana od dana uručenja odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo odnosno od dana kada je saznao za povredu tog prava. Prema stavu 2 ovaj zahtjev za zaštitu prava odnosno prigovor radnik podnosi drugostupanjskom odboru tuženika.

Dakle prema citiranoj zakonskoj odredbi kao i prema odredbi Pravilnika o radnim odnosima tuženika proizlazi da radnik prigovor može podnijet i to u roku od 15 dana od dana kada je saznao za povredu nekog svog prava. Iz tog dalje proizlazi da izostanak pouke o pravnom lijeku na obavijesti koja je dostavljena tužitelju ne mijenja ovaj prekluzivni rok od 15 dana unutar kojeg je tužitelj bio vezan, ukoliko smatra da je tom odlukom povrijeđeno njegovo pravo, na podnošenje prigovora drugostupanjskom odboru. Ovo se napominje s toga jer valjano sudovi upućuju na odredbi čl. 83. st. 2. ZOPRO da tužitelj u zaštitu svog prava pred nadležnim sudom nije mogao tražiti ako prethodno nije tražio zaštitu prava pred nadležnim organom u organizaciji. U konkretnom slučaju na to upućuje i odredba iz čl. 147. Pravilnika o radnim odnosima prema kojem tužitelj ukoliko ne bi bio zadovoljan konačnom odlukom nadležnog organa ili nadležni organ tu odluku ne donese u roku od 30 dana od dana podnošenja zahtjeva odnosno prigovora ima pravo da u idućem roku od 15 dana traži zaštitu svojih prava pred nadležnim sudom. Međutim, kao što i ZOPRO regulira tako i odredbe iz čl. 147. st. 2. Pravilnika upućuje da zaštitu prava pred nadležnim sudom ne može tražiti radnik, u ovom slučaju tužitelj koji prethodno nije tražio zaštitu prava pred nadležnim organom u poduzeću, osim prava na novčano potraživanje, što nije konkretni slučaj.

Tužitelj protiv pobijane odluke nije podnio prigovor odnosno nije zatražio zaštitu svog povrijeđenog prava pred nadležnim organom tuženika.

Kako je suglasno zakonskoj odredbi i sa kojom je usuglašen Pravilnik o radnim odnosima tuženika, procesna pretpostavka za podnošenje zahtjeva za zaštitu (eventualno) povrijeđenih prava tužitelja pred nadležnim sudom, pravo zahtijevati zaštitu prava pred nadležnim organom, a tužitelj tu zaštitu nije zatražio, to je tužbu tužitelju sa zahtjevom da se poništi odluka tuženika za koju tvrdi da je "nezakonita i neosnovana" te da se naloži tuženiku da ga se vrati na mjesto poslovođe benzinske crpke Zaprešić, valjalo rješenjem odbaciti, a ne kako to pogrešnog čine sudovi odbijanjem tužbenom zahtjeva.

Zbog svega izloženog valjalo je riješiti kao u izreci.

U Zagrebu, 28. listopada 1993. godine

Predsjednik vijeća: