I Kž-58/1993-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 58/1993-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda dr. Novoselec Petra, kao predsjednika vijeća, te Kocijančić Erike, Gudelj Milana, mr. Zmajević Branka i mr. Frančula Rudolfa, kao članova vijeća i stručnog suradnika Lipnjak-Bosanac Zlate, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. K.M. zbog krivičnog djela iz čl. 35. st. 1. (sada čl. 34. st. 1.) KZRH, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Okružnog suda u Sisku od 30. listopada 1992. godine br. K 38/1991, u sjednici održanoj 16. lipnja 1993., saslušavši zamjenika javnog tužitelja Hrvatske M.I.,

p r e s u d i o j e :

I. Djelomično se uvažava žalba opt. K.M., preinačuje se presuda suda prvog stupnja u odluci o kazni te se opt. K.M. za krivično djelo iz čl. 35. st. 1. (sada čl. 34. st. 1.) KZRH, i krivično djelo iz čl. 35. st. 1. (sada čl. 34. st. 1.) KZRH u svezi s čl. 19. (sada čl. 17.) OKZRH, za koja je krivična djela oglašen krivim presudom suda prvog stupnja pod toč. 1. i 2. izreke, utvrđuju kazne i to za krivično djelo iz toč. 1. izreke, temeljem čl. 34. st. 1. KZRH, kazna zatvora u trajanju od 9 (devet) godina, za krivično djelo iz toč. 2. izreke, temeljem čl. 34. st. 1. a primjenom čl. 38. toč. 1. i čl. 39. st. 1. toč. 1. OKZRH, kazna zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine i 6 (šest) mjeseci, pa se opt. K.M. temeljem čl. 34. st. 1. primjenom čl. 43. st. 2. toč. 2. OKZRH osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 11 (jedanaest) godina.

Temeljem čl. 45. st. 1. OKZRH opt. K.M. u izrečenu kaznu uračunava se vrijeme provedeno u pritvoru od 2. srpnja 1991. godine, pa nadalje.

II. U ostalom dijelu odbija se kao neosnovana žalba opt. K.M. te se u pobijanom a nepreinačenom dijelu potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

O b r a z l o ž e n j e

Okružni sud u Sisku pobijanom presudom oglasio je krivim opt. K.M. zbog jednog dovršenog krivičnog djela ubojstva iz čl. 35. st. 1. (sada čl. 34. st. 1.) KZRH, i jednog krivičnog djela ubojstva u pokušaju iz čl. 35. st. 1. (sada čl. 34. st. 1.) KZRH u svezi s čl. 19. (sada čl. 17.) OKZRH, pa ga je temeljem čl. 35. st. 1. KZRH, primjenom čl. 48. st. 1. i 2. toč. 3. (sada čl. 43. st. 2. toč. 2.) OKZRH osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 13 godina, u koju kaznu mu je temeljem čl. 50. st. 1. (sada čl. 45. st. 1.) OKZRH uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 2. srpnja 1991. godine pa nadalje. Temeljem čl. 98. st. 1. (sada čl. 90. st. 1.) ZKP sud prvog stupnja je obavezao optuženika da naknadi troškove krivičnog postupka u iznosu od 67.887 dinara, kao i da plati paušalnu svotu od 5.000 dinara.

Protiv te presude žali se optuženik osobno i putem svog branitelja V.S., odvjetnika iz S., zbog: bitne povrede odredaba krivičnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede krivičnog zakona, odluke o kazni i odluke o troškovima krivičnog postupka, te predlaže da se preinači pobijana presuda i njega oslobodi od optužbe, odnosno oslobodi od kazne, ili izrekne najblažu moguću kaznu i oslobodi ga od dužnosti naknade troškova krivičnog postupka. U dopuni žalbe predložio je da se održi: "...javna sjednica na kojoj bi se odlučilo o prijedlogu za održavanje drugostepene rasprave."

Odgovor na žalbu nije podnijet.

Izjašnjavajući se o žalbi temeljem čl. 360. st. 2. ZKP javni tužitelj Hrvatske predložio je da ista bude odbijena.

Premda optuženik nije izrijekom tražio da on i branitelj budu obaviješteni o sjednici vijeća, ali iz prijedloga da se održi javna sjednica to bi proizlazilo, treba napomenuti da to nije učinjeno, niti je prijedlog za održavanje rasprave kod ovog drugostepenog suda prihvaćen, jer je odredbom čl. 20. Uredbe o primjeni Zakonika o krivičnom postupku u slučaju ratnog stanja ili neposredne ugroženosti neovisnosti i jedinstvenosti Republike Hrvatske ("Narodne novine", br. 73/91) propisano da se odredbe ZKP o obavješćivanju stranaka o sjednici vijeća i održavanju rasprave pred drugostepenim sudom ne primjenjuju.

Žalba je samo djelomično osnovana i to zbog odluke o kazni.

Izreka presude suda prvog stupnja razumljiva je, pa tako i toč. 2. te izreke jer je posve razgovijetno da je tom točkom optuženik oglašen krivim za jedno krivično djelo ubojstva u pokušaju. Ukoliko bi eventualno iz činjeničnog opisa (toč. 2. izreke presude) proizlazilo da je optuženik ispaljivanjem jednog metka iz pištolja u pravcu H.L. . drugog u pravcu R.E., i počinio dva pokušana krivična djela ubojstva, a sud prvog stupnja je, prihvaćajući pravnu oznaku djela iz optužnice javnog tužitelja, optuženika oglasio krivim za jedno krivično djelo u pokušaju, onda time nije počinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka, kao što se u žalbi tvrdi, već se eventualno radi o povredi krivičnog zakonika ali u korist optuženika, pa se ta povreda krivičnog zakona i ukoliko postoji ne može ispraviti jer se javni tužitelj protiv presude ne žali, a ovaj sud to po službenoj dužnosti, obzirom na odredbu čl. 366. st. 1. toč. 2. ZKP, ne može niti smije činiti. Nije počinjena niti daljnja postupovna povreda koju optuženik nalazi u tome što vještaci neuropsihijatri u svojim nalazima i iskazima kažu da se kod optuženika pojavio, u momentu izvršenja djela, osjećaj straha (došlo je do provale snažnog straha) a sud u razlozima zaključuje da se radilo o određenom strahu, pa se zapravo radi, kako se u žalbi navodi o proturječnosti u razlozima presude. Ne radi se o proturječnosti, po ocjeni ovoga suda, a prigovor optuženika usmjeren je zapravo na utvrđeno činjenično stanje o čemu će naknadno u nastavku ove presude biti više riječi.

Obrazloženje odluke suda o troškovima krivičnog postupka razumljivo je, premda se u žalbi tvrdi suprotno pa u takvom obrazloženju žalitelj nalazi i bitnu povredu odredaba krivičnog postupka. Drugo je pitanje je li to obrazloženje (tj. da je dužina krivičnog postupka zaivisila o prijedlozima koje je stavljala obrana) prihvatljivo odnosno osnovano.

Nisu, prema tome, počinjene postupovne povrede na koje upire žalba, i zato je odbijena žalba zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka; a nisu počinjene niti druge povrede odredaba krivičnog postupka (čl. 354. st. 1. toč. 1., 5., 6., 8. do 11. ZKP) glede kojih je ovaj sud ispitao presudu suda prvog stupnja po službenoj dužnosti.

Nije u pravu žalitelj kada tvrdi kako je sud prvog stupnja precijenio iskaz "krunskih" svjedoka H.L. i R.E., a podcijenio materijalne dokaze te nalaze i mišljenja vještaka. Naprotiv, sud prvog stupnja je, a

I Kž 58/93

suprotno žalbenim navodima, svestranom, temeljitom i kritičkom analizom svih izvedenih dokaza, kako pojedinačno tako i u njihovoj povezanosti i skupnosti, sve odlučne činjenice potpuno i pravilno utvrdio. U razlozima presude, temeljem čl. 347. st. 7. ZKP, prvostepeni je sud određeno i potpuno izložio koje činjenice i iz kojih razloga su uzete kao dokazane ili nedokazane, a osobito je pritom dao ocjenu vjerodostojnosti proturječnih dokaza (naročito se to odnosi na razloge zašto nije povjerovao obrani optuženika), kojim se razlozima rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a posebno pri utvrđivanju postoji li krivično djelo i krivična odgovornost optuženika.

Po ocjeni ovog suda, sud prvog stupnja utvrdio je sve okolnosti koje su vezane i odlučne za izvršenje krivičnih djela zbog kojih je optuženik oglašen krivim, kao i glede optuženika samoga.

Sud prvog stupnja je posve utemeljeno povjerovao iskazima svih saslušanih svjedoka (izuzev svjedokinje K.L. kojoj ne vjeruje jer se radi o supruzi optuženika pa je zainteresirana za ishod krivičnog postupka i želi olakšati položaj svom suprugu, usput treba napomenuti da ona i nije iskazivala o odlučnim činjenicama). Vjeruje tako i iskazima svjedoka H.L. i R.E., koji su iskazivali o bitnim činjenicama jer su oni jedini zapravo bili očevici događaja, a njihovi su iskazi okolnosni i sukladni u svim bitnim okolnostima, a vještaci (sudsko-medicinski i balistički) te većina svjedoka, potvrđuju njihove iskaze. Nisu zato osnovani prigovori optuženika iznijeti u žalbi, kako su iskazi ove dvojice ("krunskih") svjedoka međusobno suprotni i suprotni nalazima vještaka, te da se njihovi iskazi dati na glavnoj raspravi razlikuju od onih danih u istrazi, da su zainteresirani za ishod krivičnog postupka (jer su sami svojim ponašanjem doprinijeli da dođe do tragične posljedice), te da su prema tome govorili neistine.

Ako i postoje izvjesne razlike u njihovim iskazima, na koje ukazuje žalba, a spominje ih i sud prvog stupnja, radi se doista o takovim, sitnim - nebitnim razlikama koje su prije svega posljedica činjenice što su ta dvojica svjedoka, u vrijeme izvršenja kriv. djela, stajali na različitim mjestima, ali one tj. te razlike ne dovode u dvojbu njihovo kazivanje, a kamo li da ne bi govorili istinu, kao što se tvrdi u žalbi, a posebno treba naglasiti da o bitnim okolnostima iskazuju suglasno i dosljedno tokom cijelog krivičnog postupka. Naprotiv, pažljivom analizom i ocjenom ukupnih rezultata glavne rasprave, posebno iskaza ostalih svjedoka, te sudsko-medicinskog i balističkog vještaka, osnovano je sud prvog stupnja zaključio da su i ta dva svjedoka u svojim iskazima bili: "...uvjerljivi, logični u bitnim stvarima u svojoj međusobnoj suglasnosti..." (strana 12 stav 1 presude).

Po ocjeni ovog suda, za donošenje zakonite odluke, nije od odlučnog značaja jesu li spomenuti svjedoci (očevici događaja) kazali (H. ) da su vrata stana optuženika, nakon što su nasilno otvorena, bila sasvim otvorena, a to je kazao i svjedok R. u istrazi, da bi na glavnoj raspravi izjavili da su se vrata stana otvorila do pola, kad sud prvog stupnja ispravno zaključuje (jer su to i ovi svjedoci izjavili) da su se vrata stana optuženika, nakon što je sada pok. P.D. gurnuo u ta zaključana vrata R.E., nasilno otvorila, a što je u izreci presude izričito i navedeno.

Svjedok H.L. je i u istrazi i na glavnoj raspravi decidirano izjavio kako, kada je opaljen prvi hitac, nije vidio osobu (optuženika) koja puca, a na temelju toga što je na glavnoj raspravi izjavio da je optuženik mogao vidjeti osobu u koju puca, nikako se ne može zaključiti, kao što to čini optuženik, da je svjedok H. govorio neistinu.

Nadalje, nije također odlučno, kao što smatra žalitelj, to što ovi svjedoci tvrde kako se nije čuo jaki prasak (zvuk) od nasilno otvorenih vratiju, to zato jer taj zvuk nisu čuli niti drugi stanari (O.S.,.O.M.,.P.M.

.V.M. koji su u kritičnom momentu bili u svojim stanovima i to V. na drugom katu gdje je i stan optuženika, a ostali kat niže), kraj činjenice da su vrata doista nasilno otvorena, a što je svakako čuo optuženik kao i njegovi ukućani.

Navedene, i još neke okolnosti (kao npr. što je prije pucanja R. zaključio da se radi o udarcu, dok u

I Kž 58/93

ruci opt. nije vidio pištolj nakon što je P.D. pao, te da li je nakon prvog pucanja optuženik iskoračio ispred vratiju što je kazao svjedok R., ili je ostao u okviru vratiju što je iskazao balistički vještak), na kojima inzistira žalitelj, uopće nisu u iskazima svjedoka kontradiktorno opisane, a niti iskazivanje o njima može dovesti u dvojbu iskaze svjedoka H. i R., pogotovo jer se i ne radi o bitnim okolnostima, a osim toga te, po žalitelju sporne, činjenice sud je utvrdio i iskazima drugih svjedoka i drugim izvedenim dokazima.

Kao što se i u žalbi navodi, nesporno je da optuženik i njegova obitelj sa sada pok. P.D. i njegovim roditeljima, nikada ranije nije dolazio u bilo kakav sukob pa čak niti verbalnu prepirku, a stanovali su na istom katu. Nije također sporno da je optuženik sa suprugom i ženinim rođakom gledao TV program u vrijeme kada su zaključana ulazna vrata stana nasilno otvorena, a to su učinili naguravajući se P.D. i R.E. Nesporno je utvrđeno da je optuženik tada iz vitrine uzeo pištolj stavio u njega okvir sa osam metaka, repetirao i krenuo (lagano uza zid) prema vratima. Također se može reći da je nesporno utvrđeno, jer žalitelj žalbom ne dovodi u pitanje to utvrđenje, da su u momentu ispaljivanja prvog hica ispred vratiju stana optuženika stajali P.D. leđima okrenut vratima a ispred njega stajao je R.E., a nešto podalje, ali na istom podestu drugog kata ispred vratiju stana R.E. stajao je H.E.. Treba napomenuti da je položaj ove trojice mladića utvrđen, ne samo njihovim iskazima, već i drugim izvedenim dokazima (zapisnik o uviđaju, fotoelaborat, balističko vještačenje, zapisnik o djelomičnoj rekonstrukciji s fotoelaboratom i sl.).

Sporno je, prema navodima žalbe, na kojem mjestu je optuženik stajao u momentu kada je pucao, on tvrdi da je stajao uza zid kraj okvira vratiju, te da li je vidio osobe ispred vratiju, on se brani i u žalbi ponavlja da nije nikoga vidio već da je ispružio desnu ruku s pištoljem izvan okvira vratiju okrenuo u lijevo (prema hodniku) i nasumce ispalio tri hica jedan iza drugoga. Nikoga nije htio ubiti, pa u žalbi osporava i zaključak suda prvog stupnja o tome da je njegov umišljaj bio usmjeren na lišenje života. Nadalje, žalitelj ukazuje kako sud prvog stupnja nije utvrdio stvarnu jačinu zvuka nastalog prilikom nasilnog otvaranja vrata, a niti je analizirao i prihvatio mišljenje neuropsihijatrijskih vještaka o psihičkom stanju optuženika tempore criminis.

Što se tiče treska prilikom otvaranja vratiju valja naglasiti kako je sud prvog stupnja utvrdio da su ulazna vrata stana optuženika nasilno otvorena, i da se tom prilikom čuo određeni zvuk. Sud prvog stupnja osnovano zaključuje da se (iz vana) nije čuo jaki zvučni intenzitet jer to ne potvrđuju, ne samo "sporna" dva svjedoka (H. i R. ), već niti drugi saslušani svjedoci: bračni par O., P.M. i V.M., koji su se nalazili u svojim stanovima kat niže (P. i O. ), ili na istom katu (V. ), gdje ima stan i optuženik. No, očigledno je taj zvuk nasilno otvorenih vratiju dobro čuo optuženik, što je zapravo i nesporno, zato uzima pištolj jer zaključuje (kako kaže) da ga netko želi napasti. Uostalom, o tom zvučnom intenzitetu nasilno otvorenih vratiju, koji je također kod optuženika izazvao osjećaj straha i životne ugroženosti, govore i vještaci neuropsihijatri, a koji smatraju da je tada optuženik i radi toga bio u stanju bitno smanjene uračunljivosti, a koje nalaze i mišljenja sud prvog stupnja prihvaća.

Temeljem izvedenih dokaza, a suprotno žalbenim navodima, sud prvog stupnja je ispravno zaključio da je optuženik vidio osobe ispred sebe kada je pucao, ako i nije prepoznao P.D. koji mu je leđima bio okrenut ali glavnom okrenutom u desno (što potvrđuje sudsko-medicinski vještak K. dr. S. ), pa je i njega mogao prepoznati, svakako je prepozano R. i H. (svu trojicu zna od ranije), jer se sa pogledom R. sreo prije nego je opalio prvi metak, a nakon pada P. dobro je vidio i H., što ovaj izričito potvrđuje, a smjer ispaljenog (drugog) metka koji pogađa vrata stana R. potvrđuje i iskaz H..

Balistički vještak S. ing. R. u svom nalazu i mišljenju između ostalog kaže da iz pozicije gdje je stajao D. (u momentu kada je pogođen) može se doći do pozicije odakle je optuženik pucao, a s te pozicije on je mogao vidjeti ošt. Do.. Balistički vještak, nadalje, kaže da je pri ispaljenju prvog metka optuženik mogao stajati u hodniku svojeg stana, dok su dva metka ispaljena s položaja samih ulaznih vratiju, što potvrđuje i iskaz svjedoka R. da je optuženik, nakon ispaljenog prvog metka, zakoračio jedan korak naprijed, premda se njemu učinilo da je optuženik došao ispred vratiju. Balistički vještak također potvrđuje

I Kž 58/93

iskaz svj. R. i H. da ih je optuženik vidio prije pucanja, jer vještak zaključuje da je optuženik nakon pogotka i pada P.D. mogao vidjeti obojicu, ako su stajali na mjestima koja su pokazali prilikom djelomične rekonstrukcije.

Nakon pada P. optuženik se okreće prema H. i pištolj usmjerava prema njemu, i premda je R. viknuo "nemoj", on puca ali se H. uspio sagnuti i pobjeći da bi se zatim okrenuo prema R. uperio pištolj u njega i opalio ali se i on uspio sagnuti i tako izbjeći metak, da bi odmah pobjegao niz stepenice.

Kraj tako utvrđenog stanja stvari tj. da je optuženik vidio P.D.,.R.E. i H.L. prije nego je u njih pucao, ne može se prihvatiti tvrdnja optuženika, ničim utemeljena, da on navedene osobe nije uopće vidio i da je pucao nasumce.

Nisu osnovani također ni žalbeni navodi kako se glede psihičkog stanja optuženika tempore criminis mišljenja vještaka neuropsihijatra bitno razlikuju od zaključka suda prvog stupnja, i kako sud prvog stupnja nije utvrdio niti obrazložio umišljaj optuženika, te da tokom krivičnog postupka nije uopće utvrđen oblik krivnje optuženika.

Prije svega treba ukazati da sud prvog stupnja poklanja vjeru nalazima i mišljenjima svih vještaka (list 11 stav 2 presude), pa prema tome i neuropsihijatrijskim (V. dr. Z., dr. N.S., te K.M. i M. mr. A. ). Nadalje, sud također prihvaća, kada smatra utvrđenim, konačno mišljenje oba tima vještaka, da je optuženik u vrijeme izvršenja krivičnog djela bio bitno smanjeno uračunljiv. Nema, također, uopće neke značajne razlike između utvrđenja suda i mišljenja vještaka, a na čemu žalitelj inzistira, glede okolnosti osjećaja straha, prepasti i razdraženosti. Naime, sud prvog stupnja uzima utvrđenim, temeljem nalaza i mišljenja vještaka i drugih dokaza, da je nasilno otvaranje ulaznih vratiju stana kod optuženika izazvalo strah, ali ne baš onakvog intenziteta kao što navode vještaci. Međutim, obzirom da prvi sud prihvaća konačno mišljenje vještaka da je optuženik tempore criminis postupao u stanju bitno smanjene uračunljivosti, očigledno je da ova izvjesna razlika glede intenziteta straha, utvrđena po sudu i onog o kojem govore vještaci, koji se pojavio kod optuženika nakon što je čuo otvaranje vrata, nije od značaja za donošenje zakonite odluke, a posebno zato jer je sud prvog stupnja prihvatio mišljenje vještaka glede uračunljivosti optuženika, pa se ne radi o značajnijoj razlici, i glede intenziteta straha, između onoga što je utvrdio sud prvog stupnja i zaključka vještaka.

Zaključak suda da je optuženik postupao sa direktnim umišljajem na lišenje života P.D. H.L. i R.E. osnovan je, jer proizlazi iz rezultata dokaznog postupka, a sud je za takav zaključak dao valjane i prihvatljive razloge na strani 12 i 13 presude, posebno na strani 13 stavak 4, zato nisu osnovani žalbeni prigovori ni u tom dijelu.

Optuženik, nakon što su razvaljena vrata, uzima pištolj iz regala dnevnog boravka, stavlja u njega okvir sa osam metaka, repetira, prelazi u hodnik te laganim korakom dolazi do vratiju. Od vremena kada je čuo prasak vratiju pa do dolaska na vrata, a prošlo je svakako izvjesno vrijeme, nije čuo nikakve glasove, niti je bilo tko od oštećenika ušao u njegov stan. Kada dolazi na vrata ispred sebe vidi dva mladića (R. koji mu je licem okrenut i kojeg prepoznaje, i P. okrenutog mu leđima ali s glavom okrenutog u desno pa je i njega mogao prepoznati), a trećeg H. su ova dvojica u tom momentu zaklanjala svojim tijelima, i puca u glavu tog, njemu leđima okrenutog mladića, a zatim puca prema H. kojeg vidi nakon pada P. i prepoznaje ga, a potom puca u R., kojeg je vidio još prije pucanja u P., i koji mu je nakon prvog pucnja viknuo "nemoj". Prema tome on puca u te mladiće s namjerom da ih liši života, pa se osnovano zaključuje da je bio je svjestan svojeg djela i htio je njegovo izvršenje, srećom uspio je tu odluku realizirati samo glede P.D. dok ostalu dvojicu nije pogodio. Nije zato upitan ni oblik krivnje optuženika utvrđen po sudu prvog stupnja.

Kako optuženik svojom žalbom nije doveo u pitanje pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, to je valjalo njegovu žalbu i stog osnova odbiti.

I Kž 58/93

Nije, nadalje, osnovana ni žalba optuženika zbog povrede krivičnog zakona, to zato jer je sud prvog stupnja oglašavajući optuženika krivim za jedno krivično djelo dovršenog ubojstva i za drugo u pokušaju, na način kako je to činjenično i pravno opisano u izreci presude, pravilno primijenio i materijalno krivično pravo, jer su u postupanju optuženika sadržani, kako objektivni tako i subjektivni, elementi upravo tih krivičnih djela.

Optuženik u žalbi tvrdi kako on tempore criminis nije bio krivično odgovoran jer se nalazio u stvarnoj zabludi (putativnoj nužnoj obrani) tj. pogrešno je držao da je bio napadnut, zato ga treba osloboditi primjenom čl. 9. st. 1. (sada čl. 7. st. 1. i 2.) u svezi čl. 16. st. 1. (sada čl. 14. st. 1.) OKZRH. Nadalje, smatra žalitelj, ako se i ne bi eventualno prihvatilo pravno stajalište da se radi o putativnoj nužnoj obrani, onda su u njegovom postupanju sadržani elementi krivičnog djela ubojstva na mah (čl. 36. sada čl. 35. OKZRH).

Ovakva stajališta o primjeni (povredi) krivičnog zakona nemaju uporišta u utvrđenom činjeničnom stanju.

Ako se i uzme da je optuženik, čuvši prasak vratiju, pogrešno zaključio da je napadnut - ugrožen, on se u međuvremenu od uzimanja pištolja pa do pucanja mogao uvjeriti, i uvjerio se, da je doista pogrešno držao da je bio napadnut, i prema tome znao je, u momentu pucanja, da je njegov raniji zaključak pogrešan, i da nema nikakvog osnova i opravdanja da puca u potpuno nedužne osobe.

Da se optuženik uvjerio, a u najmanju ruku mogao se uvjeriti u potpunu pogrešnost svog eventualnog zaključka o napadu, proizlazi iz utvrđenih okolnosti: naime, u vrijeme nasilnog otvaranja stana on se nalazi u dnevnom boravku stana (tj. u drugoj prostoriji) nekoliko metara udaljen, od praska pa do njegovog dolaska do vratiju proizlazi izvjesno vrijeme (uzima pištolj, stavlja okriv s mecima, repetira, ubacuje metak u cijev, upućuje se u hodnik, polako uza zid dolazi do vratiju). Čak i da se prihvati njegova obrana da je pucao nasumce, kraj navedenih okolnosti, on se više ne bi mogao pozivati na tzv. putativnu nužnu obranu, jer se mogao uvjeriti da doista objektivno nije bio napadnut obzirom da kroz to vrijeme nije nitko ulazio u stan, nisu se čuli pucnji, glasovi i slično. Međutim, iz utvrđenog stanja stvari nedvojbeno proizlazi da optuženik došavši na vrata vidi dvije osobe, a iz njihovog položaja (jedan mu je okrenut leđima a drugi je ispred ovoga) bez dvojbe može zaključiti da ga ne napadaju, ugrožavaju, naprotiv, R., svog neposrednog susjeda s kojim nikada nije došao u sukob, odmah i vidi - prepoznaje. Zato, ako je ranije i držao (pogrešno) da je napadnut, on se neposredno prije pucanja u potpunosti uvjerio da niti je napada bilo, niti napad neposredno predstoji, ali i uprkos toga puca u P., a potom i u ostalu dvojicu mladića koje je prepoznao i koji ga nisu napadali ili bilo na koji način ugrožavali.

Postupanje optuženika, također, nema elemenata krivičnog djela ubojstva na mah (čl. 35. st. 1. KZRH), kao što on "podredno" sugerira u žalbi. Naime, kao što je ranije ukazano i obrazloženo optuženik nije bio napadnut (zlostavljan ili teško vrijeđan), a koji elemenat je bitan da bi bili ispunjeni uvjeti ovog krivičnog djela, pa se prema tome ne može govoriti da bi optuženik bio doveden bez svoje krivnje u stanje jake razdraženosti napadom P.D. i drugih. Osim toga zakonski izraz iz čl. 35. st. 1. KZRH: "...lišiti života na mah", znači da je ubojstvo izvršeno iznenadno, neposredno poslije izazova tj. u primjerenom vremenskom razmaku u kojem po razumnoj ocjeni postoji jedinstvo razvoja stanja jake razdraženosti, što se za konkretan slučaj ne može reći, i kada bi se, kao što pogrešno čini optuženik, uzelo da je on bez svoje krivnje bio doveden u stanje jake razdraženosti, napadom, oštećenika.

Iz navedenih razloga valjalo je žalbu optuženika zbog povrede krivičnog zakonika odbiti kao neosnovanu.

Osnovana je, međutim, žalba optuženika zbog odluke o kazni.

Kod utvrđivanja pojedinačnih i odmjeravanja jedinstvene kazne sud prvog stupnja nije u dovoljnoj

I Kž 58/93

mjeri cijenio olakotne okolnosti tj. optuženikovo narušeno zdravstveno stanje (boluje od šećerne bolesti, povišenog krvnog tlaka i arteroskleroze), njegovu životnu dob, neosuđivanost, a posebno da je u vrijeme izvršenja krivičnog djela bio bitno smanjeno uračunljiv. Bez obzira na težinu počinjenih krivičnih djela, posebno dovršenog ubojstva, ovaj sud ocjenjuje da postoje zakonski uvjeti (navedene olakotne okolnosti) koje opravdavaju zaključak da se optuženiku utvrde kraće kazne i odmjeri, također, nešto manja jedinstvena kazna (u trajanju od 11 godina zatvora), od one koju je sud prvog stupnja odmjerio optuženiku, te da ta kazna odgovara težini počinjenih krivičnih djela i stupnju krivično-pravne odgovornosti optuženika, a osim toga tom se kaznom može očekivati postizanje svrhe kažnjavanja iz čl. 4. st. 2. i čl. 31. OKZRH.

U žalbi optuženika zbog odluke suda prvog stupnja o troškovima krivičnog postupka navodi se da on nema nikakovih prihoda, pa da je zato bilo osnova da ga se oslobodi od plaćanja troškova krivičnog postupka. Žalba ni u tom dijelu nije osnovana. Naime, sud prvog stupnja navodi da optuženik prima mirovinu i da prema tome nisu ispunjeni zakonski uvjeti iz čl. 90. st. 4. ZKP da ga se oslobodi od plaćanja troškova krivičnog postupka.

Imajući u vidu gornje navode, ne može se zaključiti da će plaćanje troškova krivičnog postupka i vrlo male paušalne svote biti dovedeno u pitanje uzdržavanje optuženika i njegove supruge. Iz navedenih razloga, a temeljem čl. 377. ZKP presuđeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 16. lipnja 1993.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Lipnjak-Bosanac Zlata v.r.

Novoselec dr. Petar v.r.

Suglasnost ovog prijepisa s izvornikom ovjerava

U zamjeni voditelja daktilobiroa:

(Štefica Klepac)