I Kž-565/1993-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 565/1993-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Horvatinović mr. Ružice, kao predsjednika vijeća, te Gudelj Milana, Kocijančić Erike, Primorac Vladimira i Mikor Milivoja, kao članova vijeća i stručnog suradnika Lipnjak-Bosanac Zlate, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. P.J. zbog krivičnog djela iz čl. 35. st. 1. KZRH, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Okružnog suda u Zagrebu od 15. travnja 1993.g. br. K 52/93, u sjednici održanoj 19. kolovoza 1993.g. saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske P.B.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se kao neosnovana žalba opt. P.J. i presuda prvog stupnja potvrđuje.

O b r a z l o ž e n j e

Okružni sud u Zagrebu kao sud prvog stupnja je presudom od 15. travnja 1993.g. K 52/93 opt. P.J. oglasio krivim zbog počinjenja krivičnog djela iz čl. 35. st. 1. KZRH (sada čl. 34. st. 1. KZRH) i osudio ga na kaznu zatvora u trajanju od sedam godina, a po čl. 69. OKZRH (sada čl. 64. OKZRH) izrekao mu sigurnosnu mjeru oduzimanja predmeta i to jednog metalnog noža koji će po pravomoćnosti presude biti uništen, te optuženika po čl. 98. st. 4. u svezi čl. 95. st.s 2. toč. 1. do 6. i čl. 100. ZKP (sada čl. 90. st. 4. u svezi čl. 87. st. 2. toč. 1. do 6. i čl. 92. ZKP) u cijelosti oslobodio dužnosti nadoknade troškova krivičnog postupka.

Protiv ove prvostupne presude optuženik je po branitelju S.J., odvjetniku iz Z., podnio žalbu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede krivičnog zakona, tako da ova žalba po čl. 369. ZKP sadrži i žalbi zbog odluke o krivičnoj sankciji, sve s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje i to pred potpuno izmijenjeno vijeće, uz potprijedlog da se protiv optuženika pritvor ukine. Ujedno zahtjeva da se on i njegov branitelj obavijeste o sjednici vijeća suda drugog stupnja (čl. 361. st. 1. ZKP).

Sud prvog stupnja žalbu optuženika nije dostavljao državnom odvjetniku na odgovor (čl. 20. Uredbe o primjeni Zakona o krivičnom postupku u slučaju ratnog stanja ili neposredne ugroženosti neovisnosti i cjelovitosti Republike Hrvatske - dalje u tekstu: Uredba).

Državni odvjetnik Republike Hrvatske je u podnesku od 21. lipnja 1993.g. Ktž 889/93 predložio da se žalba optuženika odbije kao neosnovana (čl. 360. st. 2. ZKP).

Sud drugog stupnja o sjednici vijeća vije obavješćivao optuženika i branitelja (čl. 20. spomenute Uredbe).

Žalba nije osnovana.

Sud drugog stupnja je povodom žalbe optuženika pobijanu presudu ispitao po službenoj dužnosti i nije našao da bi bile počinjene bitne povrede odredaba krivičnog postupka ili povrede krivičnog zakona koje su predviđene u odredbi čl. 366. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP.

Žalitelj prvostupnu presudu najprije pobija zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Pogrešno utvrđeno činjenično stanje po žalitelju je posljedica pogrešne ocjene pojedinih dokaza, a nepotpuno utvrđeno činjenično stanje je posljedica toga što sud prvog stupnja nije izveo sve potrebne dokaze.

Suprotno stajalištu žalbe, sud drugog stupnja nalazi da su u prvostupnom postupku izvedeni svi potrebni dokazi, da su oni pravilno ocijenjeni i da je iz njihovog sadržaja sud izveo pravilan zaključak o postojanju činjenica koje predstavljaju obilježja krivičnog djela iz čl. 35. st. 1. KZRH (sada čl. 34. st. 1. KZRH) i to u objektivnom i subjektivnom smislu, kao i o postojanju, odnosno nepostojanju činjenica o kojima ovisi primjena drugih odredbi krivičnog zakona. Za takvu ocjenu dokaza i izvedene zaključke o odlučnim činjenicama sud prvog stupnja dao je valjane i dostatne razloge koji žalbom nisu uspješno osporeni.

Žalba najprije upire na ocjenu iskaza svjedoka S.J., ističući da je sud prvog stupnja i na temelju tog iskaza zaključio da su se ukućani oštećenika, inače skloni alkoholu, međusobno svi svađali i fizički obračunavali (što bi onda značilo da su svi jednako odgovorni za sukobe), ali da je taj svjedok na glavnoj raspravi iskazao drugačije, tj. da je čuo da se oštećenik često svađao s ukućanima (što bi onda značilo, pogotovo ako se uzme u obzir činjenica da je oštećenik bio pravomoćno osuđen zbog zlostavljanja obitelji, da je oštećenik, taj koji zlostavlja i izaziva nasilje).

Za napomenuti je (uvodno) da žalba ne prigovara istinitosti iskaza tog svjedoka i da taj razlog ne koristi za žalbeni osnov bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz čl. 354. st. 1. toč. 11. ZKP, koja uostalom niti po ocjeni suda drugog stupnja ne postoji. Takav prigovor, međutim, po ocjeni suda drugog stupnja nema osnova. Naime, razmatrano van činjenica značajnih za pitanje nužne obrane, koja u ovom predmetu ne proizlazi niti iz prikaza događaja od strane optuženika, pitanje tko je inače, u ranijim slučajevima, izazivao svađe može imati značaj jedino kod odmjere krivične sankcije, o čemu će u ovoj odluci biti kasnije iznijeti razlozi. Uz to, žalitelj jednostrano i parcijalno upire na iskaz gore navedenog svjedoka, jer je na raspravnom zapisniku zabilježen njegov iskaz (citirano) "da se oštećeni s ukućanima često svađao", (dakle ne izričito i da je oštećenik jedini izazivao svađe), konstatirano je da svjedok iskazuje suglasno kao u istrazi, a u istražnom zapisniku zabilježeno je da su svi ukućani oštećenika skloni alkoholu, da su koji puta bili dobri, a odmah potom svi se međusobno posvađali, kao i da je bilo i fizičkih obračuna i (što je ovdje za naglasiti), da su istovjetni odnosi vladali između okrivljenika i oštećenika. Proizlazi iz navedenog da je sud prvog stupnja pravilno analizirao presudu i ocijenio istinitost iskaza svjedoka S.J. i značenje onih činjenica i okolnosti o kojima je on iskazivao.

Zatim žalitelj prigovara utvrđenju činjenice stupnja alkoholiziranosti optuženika, tvrdeći da je ona pogrešno (a i nepotpuno) utvrđena jer je vještak toksikolog mišljenja da se ne može utvrditi stupanj te opijenosti tempore criminis prema uzorcima krvi i mokraće zbog njihova proteka više od 24 sata od događaja vađenja, pa da je ovu činjenicu bilo pravilno utvrđivati na osnovu obrane (što bi bio prigovor na pogrešno utvrđeno činjenično stanje), te na iskazima svjedoka koji o tome imaju saznanje (što bi bilo nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, jer takvi svjedoci nisu saslušani, ali ih žalba ni ne spominje konkretno).

Niti ovaj prigovor po ocjeni drugostupnog suda nema opravdanja. Naime, sud prvog stupnja je činjenicu alkoholiziranosti utvrdio na temelju mišljenja vještaka toksikologa (suglasnih) Č.M. i K.Z., ali ne na bazi izvađenih uzoraka krvi i mokraće, nego na podlozi podataka koje je dao sam okrivljenik u istrazi, koji su bili dovoljno određeni glede vremena i količine konzumiranog pića, dok se na neodređenom prikazu obrane datom na glavnoj raspravi nije moglo dati mišljenje o stupnju alkoholne opijenosti. Žalba ne prigovara samim mišljenjima vještaka, nego sugerira zaključak da je trebalo na osnovi izmijenjene obrane utvrditi da je tempore criminis bio pijan. Međutim, sud prvog stupnja je otklonio vjeru izmijenjenoj obrani, za što je imao valjanih razloga, prije svega zbog toga jer je istražni iskaz za razliku od izmjenjenog na glavnoj raspravi dat ubrzo iza događaja i jer je taj iskaz je bio okolnostan i određen u pogledu mjesta i vremena i količine popijenog pića, a okrivljenik se sam ocijenio malo pripitim, što je provjerom toksikološkim vještačenjem i potvrđeno (vještaci su mišljenja da je koncentracija apsolutnog alkohola u krvi tempore criminis bila najviše 1,42 g/kg zbog čega se okrivljenik nalazio u pripitom stanju). Uz ovo valja napomenuti da ovako utvrđena činjenica o stupnju alkoholiziranosti optuženika, kraj njegovog dovoljno detaljnog i u biti konsekventnog opisa događaja, nije izazivala sumnju o pitanju uračunljivosti, pa zbog toga ona ima značaj samo kod odabira i odmjere krivičnih sankcija.

Zatim žalitelj, pozivajući se na mišljenje vještaka sudske medicine, kritizira tobožnji zaključak suda prvog stupnja prema kojem bi optuženik počinio "hladno-krvno ubojstvo".

Niti ovaj prigovor žalbe nema osnova. Sud prvog stupnja optuženika je oglasio krivim zbog krivičnog djela ubojstva iz čl.

35. st.

1. KZRH (sada čl.

34. st.

1. KZRH), dakle zbog osnovnog djela, a ne kojeg kvalificiranog oblika. Drugo je pitanje što su u pobijanoj presudi navedene okolnosti počinjenja djela uzete u obzir kod odmjere kazne (odlučnost, jer je optuženik iz kuhinje pošao za oštećenikom na dvorište gdje ga je ubo nožem, a potom pošao u kuću na spavanje, ostavivši oštećenika na dvorištu gdje je iskrvario), što je po ocjeni suda drugog stupnja bilo pravilno, a uostalom te okolnosti su utvrđene na temelju optuženikove obrane i tek u manje značajnom djelu na iskazu svjedokinje P.M..

Zbog toga nema nikakvog osobitog značenja za ocjenu opravdanosti žalbe, a pogotovo ne za ocjenu valjanosti utvrđenja odlučnih činjenica koje čine obilježje ovog krivičnog djela, isticanje mišljenja vještaka sudske medicine prema kojem je oštećenik nakon uboda mogao hodati još desetak metara. Prigovor pak žalbe da zbog toga što je bila mrkla noć optuženik nije bio svjestan gdje i kako je ubo oštećenika i da je ovaj teško ozlijeđen, prije svega ne počiva na iskazu optuženika datom u tijeku postupka. Optuženik je, naime, iskazivao u istrazi (prvi iskaz) da je oštećenika ubo negdje u predjelu grudi i vidio da se ovaj primio za prsa, okrenuo se i pošao prema radionici držeći se za grudi, te da je u dvorištu bio mrak, tako da ne može reći da li je na nožu bilo krvi, (drugi iskaz) da je nakon što je otac uboden otišao u pravcu radionice, (a na glavnoj raspravi), da je zamahnuo i ubo oca u tijelo, ne zna u koji dio tijela jer je bila noć, a kad je nož izvukao iz tijela, okrenuo se i otišao u kuću.

Uz to, takav žalbeni prigovor kojim se ne negira objektivni učin djela, nego se kritizira zapravo zaključak pobijane presude o postojanju direktnog umišljaja na krivično djelo ubojstva, treba razmotriti i u svezi s mišljenjem vještaka sudske medicine Z. dr. D., prema kojem je nađena ozljeda na tijelu oštećenika mogla nastati ubodom kuhinjskim nožem i to zamahom jačeg intenziteta. Zato je pravilno sud prvog stupnja zaključio da je optuženik prilikom zadavanja udarca kuhinjskim nožem u grudni koš, i to udarcem jakog intenziteta, bio svjestan da će nastupiti smrt oštećenika, a otuda, jer se nije radilo samo o mogućnosti nastupa smrti nego o relativno sigurnom takvom ishodu, pravilan je i daljnji zaključak da je optuženik htio da smrt nastupi.

Ostale okolnosti ponašanja optuženika nakon poduzete radnje izvršenja djela od značaja su za odmjeru krivične sankcije, a ne za utvrđenje elemenata obilježja krivičnog djela.

Konačno, žalitelj pobija činjenično utvrđenje u prvostupnoj presudi kao nepotpuno zbog toga što u postupku koji joj je prethodio nije bilo provedeno psihijatrijsko vještačenje i sugerira zaključak da je optuženik tempore criminis bio bitno smanjeno uračunljiv.

Sud drugog stupnja ne smatra da je bilo potrebno provesti i takav dokaz, jer se nije pokazala sumnja da je isključena ili smanjena optuženikova uračunljivost, a osobito ne zbog onih razloga koje spominje žalba. Naime, žalitelj se osvrće na predživot optuženika koji je odrastao u porodici gdje su oba roditelja bili teški alkoholičari, da je bio fizički i psihički maltretiran od oštećenika još kao dijete, pa otuda sugerira zaključak da je taj nagomilani, a i aktualni strah utjecao na aktualno smanjenje svijesti i to bitno. U žalbi se osim predloženog vještačenja ne nude nikakvi dokazi niti se ukazuje na nove činjenice u ovom pravcu, a ni stanje stvari ne opravdava takav prigovor. Konačno i sam žalitelj ističe da je optuženik, unatoč takvim prilikama u kući bio urednog ponašanja, zaposlen i nekažnjavan. Do sada nisu poznati, a ni od strane obrane pruženi nikakvi podaci koji bi ukazivali na zaostali drušveni razvoj optuženika ili na njegovu trajnu ili privremenu duševnu bolest. Utvrđeno stanje pripitosti također ne izaziva sumnju na privremenu duševnu poremećenost. Samo pak optuženikovo objašnjenje da je oštećenika ubo nožem zato jer je njegovim ponašanjem bio iznerviran, kraj utvrđene dinamike događaja i to zapravo utvrđene na osnovi njegove obrane, doista ne izaziva sumnju da je postupao u stanju privremene duševne poremećenosti.

Neosnovan je i daljnji prigovor žalbe da kuhinjski nož nije podobno sredstvo za počinjenje krivičnog djela ubojstva s umišljajem. Vještak sudske medicine je mišljenja da se takvim nožem udarcem jačeg intenziteta objektivno mogu zadati ozljede sa smrtnim ishodom.

Zbog iznijetih razloga žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana.

Žalitelj ističe kao žalbeni osnov i tzv. posrednu povredu krivičnog zakona, a i to samo općenito i bez obrazloženja.

Niti takva povreda (za koju se inače uzima da postoji kada sud primjenjuje krivični zakon na pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje) u pobijanoj presudi ne postoji. Ovo zbog toga što je sud prvog stupnja, kako je naprijed obrazloženo, činjenično stanje utvrdio i potpuno i pravilno. Pozitivno su bile utvrđene sve odlučne činjenice i to one koje se odnose na objektivni učin krivičnog djela iz čl. 35. st. 1. KZRH (sada čl. 34. st. 1. KZRH), na stupanj i na pretpostavke krivične odgovornosti, kao i na primjenu ostalih odredbi krivičnog zakona koje su inače primjenjene.

Zbog toga žalba nije osnovana ni zbog te tzv. posredne, a niti koje druge povrede krivičnog zakona. Prvostupna presuda ne pobija se žalbom i zbog odluke o krivičnoj sankciji, ali kako je podnesena u korist optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog povrede krivičnog zakona, ta žalba sadrži i žalbi zbog odluke o krivičnim sankcijama (čl. 369. ZKP).

Sud drugog stupnja ispitao je odluku o kazni i odluku o sigurnosnoj mjeri oduzimanja predmeta i našao da su u prvostupnoj presudi izrečena kazna i sigurnosna mjera zakonite i pravilne.

Sud prvog stupnja je, naime, utvrdio i pravilno vrednovao sve okolnosti koje su u smislu odredbe čl. 41. st.s 1. OKZRH (sada čl. 37. st. 1. OKZRH) značajne za odabir i odmjeru krivične sankcije. Zato je i kazna zatvora u trajanju od sedam godina pravilno odabrana i odmjerena.

Za napomenuti je uz to da je žalitelj (uz osnov kojim je pobijao činjenično stanje), isticao i postojanje okolnosti koje su od značaja za odluku o krivičnoj sankciji, a koje se tiču ponašanja oštećenika, znači njegovog doprinosa počinjenja djela. Međutim, po ocjeni suda drugog stupnja, sve da su navodi žalbe o tome u potpunosti istiniti (iako su utvrđenjima u pobijanoj presudi relativizirani) takva okolnost doprinosa oštećenika, zbog postojanja u pobijanoj presudi navedenih otegotnih okolnosti, niti zajedno s ostalim olakotnim okolnostima ne bi opravdala izricanje blaže kazne od one koju je izrekao sud prvog stupnja.

Odluka pobijane presude o oduzimanju predmeta kojim je krivično djelo počinjeno pravilna je i zakonita.

Slijedom iznijetih razloga trebalo je žalbu optuženika odbiti kao neosnovanu i prvostupnu presudu potvrditi (čl. 374. ZKP).

U Zagrebu, 19. kolovoza 1993.g.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Lipnjak-Bosanac Zlata, v.r.

Horvatinović mr. Ružica, v.r.

Suglasnost ovog prijepisa s izvornikom ovjerava

U zamjeni voditelja daktilobiroa:

/Štefica Klepac/