Rev-518/1992-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 518/1992-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Djordja Bjegovića kao predsjednika vijeća, te Radomire Felicijan-Maoduš, Stanka Jesenković, Borisa Guttmanna i Stanislava Plazonića kao članova vijeća, u gradjansko-pravnoj stvari tužitelja H. N. iz Č., zastupanog po punomoćniku B. D., odvjetniku iz B., protiv tužene H. T. iz G.. zastupane po punomoćniku T. L., odvjetniku iz B., radi razvoda braka, rješavajući reviziju tužitelja protiv dijela pravomoćne presude Okružnog suda u Bjelovaru od 11. srpnja 1991. br. Gž- 1831/91, kojom je potvrdjena presuda Općinskog suda u Bjelovaru od 3. siječnja 1991. br. P-943/88, u sjednici održanoj dana 23. travnja 1992.,

p r e s u d i o j e :

Odbija se revizija kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom suda prvog stupnja razveden je brak koji su stranke sklopile 14. listopada 1970. godine. Tuženik je obvezan da doprinosi za uzdržavanje tužene po 22,00 dinara mjesečno (22 HRD) od 19. listopada 1988. do 10. prosinca 1990. godine, a od 10. prosinca 1990. do 24. prosinca 1990. da plati iznos od 500,00 dinara (500 HRD), a nadalje obvezan je da doprinosi 20% od svoje mirovine, i to tako da dospjele obroke plati odjednom, a dospijevajuće svakog prvog do petog u mjesecu na ruke tužene. S preostalim je dijelom zahtjeva tužena odbijena.

Sud drugog stupnja odbio je žalbu tužitelja i presudu suda prvog stupnja potvrdio.

Protiv pravomoćne presude suda drugog stupnja izjavio je reviziju tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Opravdavajući navedene razloge u reviziji se prigovara da tužena prima mirovinu, te da je podnijela zahtjev za ostvarenje zaštitnog dodatka što da je u medjuvremenu trebalo biti i riješeno. Da tužena obradjuje nekretnine i da od toga ostvaruje "solidne prihode", odnosno da "nekretnine svakako daju prihod". Da tužitelj ostvaruje malu mirovinu i da uzdržava majku. Da su materijalne mogućnosti tužene povoljnije od materijalnih prilika tužitelja, te da nema osnova da joj se prizna, prave na. uzdržavanje. Predloženo je da se revizija prihvati.

Na reviziju nije odgovoreno, niti se nadležni javni tužilac izjasnio o podnesenoj reviziji.

Revizija nije osnovana.

Revizija je izjavljena i zbog bitne povrede odredaba parničnog postupke, medjutim revident ne konkretizira o kojoj bi to bitnoj povredi odredaba parničnog postupka bila riječ. Stoga, a u odsustvu bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku koji je kao propis Republike Hrvatske preuzet na. temelju. Zakona o preuzimanju Zakona o parničnom postupku ("NN" br. 53/91) na koju bitnu povredu odredaba parničnog postupka revizijski sud jedino pazi po službenoj dužnosti, proizlazi da prigovor revizije nije osnovan.

Nije osnovan niti prigovor pogrešne primjene materijalnog prava.

Odredbom čl. 249. Zakona o braku i porodičnim odnosima (ZBFO) propisano je da bračni drug koji nema dovoljno sredstava za život ili ih ne može ostvariti iz svoje imovine, a nije sposoban za rad ili se ne može zaposliti, ima prave na uzdržavanje od svog bračnog druga prema njegovim mogućnostima.

Dakle, nezbrinuti bračni drug (bivši bračni drug) ima pravo na. uzdržavanje od svog. bivšeg bračnog druga pod pretpostavkom da se na njegovoj strani ispune slijedeće pretpostavke: a) da nema dovoljno sredstava za život, a niti ih može ostvariti iz svoje imovine; b) da nije sposoban za rad ili se ne može zaposliti, a na strani osobe koja je dužna davati uzdržavanje potrebno je da postoji mogućnost da doprinosi za uzdržavanje.

Sudovi su utvrdili postojanje zakonom predvidjenih pretpostavki i stoga u osnovi prihvatili alimentacioni zahtjev tužene.

Naime, utvrdili su da je radna sposobnost tužene umanjena za više od 75% i da je ona sposobna za jednostavnije i lakše kućne poslove; da nije sposobna za obavljanje redovnih poslova u svom poljoprivrednom domaćinstvu; da se s preostalom radnom sposobnosti, a niti s obzirom na godine života (rodjena 1936. godine) sada ne može zaposliti. Utvrdjeno je da mirovinom koju prima (u 1990. godini u iznosu od 85 dinara mjesečno), a niti obradom zemlje može polučiti sredstva dostatna za svoje uzdržavanje (prema utvrdjenju sudova u prosincu 1990. godine potrebe tužiteljice iznosile su 2.000 dinara).

S druge strane utvrdjeno je da tuženi prima mirovinu koja je u 1988. godini iznosila 1.013,060 dinara ondašnjih, u 1989. godini u iznosu od 1,390.200 dinara ondašnjih, te u 1990. godini mirovina iznosila 2.287,00 dinara, te da ima riješeno stambeno pitanje. Dakle, proizlazi da su sudovi s obzirom na utvrdjeno činjenično stanje pravilne ocijenili da je tužitelj u mogućnosti da odvaja za uzdržavanje svoje bivše supruge 20% od svoje mirovine.

Dakako, da niti aliroentaeionim obrokom koji će dobiti od tužitelja potrebe tužene neće biti podmirene (u vrijeme sud jenja na taj način biti će pokrivena tek 1/4 potreba tužiteljice), pa će se ona i onako za preostali iznos potrebnih sredstava morati pobrinuti sama.

Što se tiče prigovora revizije da je tužena podnijela zahtjev za ostvarenje zaštitnog dodatka u konkretnom slučaju ne dovodi do drukčijeg ishoda spora jer niti tužitelj tvrdi da bi ona to pravo ostvarila do zaključenja glavne rasprave, a samo one činjenice koje su postojale do zaključenja glavne rasprave mogu predstavljati činjenični supstrat na kojem sud temelji svoju odluku, pa stoga kontrola zakonitosti i pravilnosti presuda nižeg stupnja može se vršiti samo polazeći od onog činjeničnog stanja koje je postojalo i kako je utvrdjeno do zaključenja glavne rasprave.

Tuženi nije pružao nikakav konkretni dokaz da bi njegova majka što se tiče uzdržavanja bila u potpunosti upućena na tužitelja, a osim toga upravo prvenstvena je briga bivšeg bračnog druga da uzdržava svog bračnog druga ako za to postoje zakonom predvidjene pretpostavke, postojanje kojih je u konkretnom slučaju nedvojbeno utvrdjeno.

Dakle, proizlazi da revizija nije osnovana, zbog čega je odlučeno kao u izreci (čl. 393. ZPP).

U Zagrebu, 23. travnja 1992. godine

Predsjednik vijeća:

Djordje Bjegović v.r.