Legislator Case Law & Legislation
Revr-945/2013-2 AI generated

Supreme Court dismisses appeal on labor law grounds regarding military duty hours and statute of limitations.

Case Number Revr-945/2013-2
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Dismissed

Legislator summary

AI generated

The Supreme Court dismissed the defendant's appeal against a lower court judgment ordering the payment of wages and legal costs. The court held that military duty hours cannot be valued as continuous 24-hour work and that labor claims are governed by a three-year statute of limitations under the Labor Relations Act, not the general Obligations Act. Consequently, the appeal was rejected as unfounded, and the plaintiff was not awarded costs for the review panel.

Legislator headnote

AI generated

Zakon o parničnom postupku; Zakon o radnim odnosima; Zakon o obveznim odnosima; Military duty hours are not continuous 24-hour work; Labor claims are subject to a three-year statute of limitations under the Labor Relations Act, overriding general provisions in the Obligations Act.

Keywords

AI generated
military duty hours continuous work assessment statute of limitations labor relations act obligations act review appeal legal costs

Cited Legislation

AI generated
čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku
Protiv drugostupanjske presude tuženica je podnijela reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku, kao razlog navodeći pogrešnu primjenu materijalnog prava.
čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narode novine“, broj 25/13), u vezi sa čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narode novine“, broj 57/11), revizija je razmatrana prema odredbi čl.
čl. 14. i čl. 97. st. 6. ZSOSRH/07
čl. 39., odnosno čl. 44. Kolektivnog ugovora
ZSOSRH/07, kao i čl. 39., odnosno čl. 44. Kolektivnog ugovora.
čl. 138. ZR-a
Nadalje, u odnosu na ponovljeni prigovor zastare potraživanja, pravilno je shvaćanje nižestupanjskih sudova da je u konkretnom slučaju riječ o potraživanju iz radnog odnosa, na koje se shodno tome primjenjuju odredba čl. 138. ZR-a.
čl. 372. st. 1. ZOO-a/91
Prema odredbi čl. 372. st. 1. ZOO-a/91 (što proizlazi i iz odredbe čl.
čl. 373. st. 1. ZOO-a/91
Prema odredbi čl. 373. st. 1. ZOO-a/91 (što proizlazi i iz odredbe čl.
čl. 155 st. 1. ZPP-a
Tužitelju nije dosuđen trošak sastava odgovora na reviziju jer isti nije bio nužan za donošenje odluke povodom revizije (čl. 155 st. 1. ZPP-a).

Cited Case Law

AI generated
Revr-753/09 od 17. studenoga 2009.

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 945/13-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. B., iz D. K., kojeg zastupa punomoćnik A. P., odvjetnik u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, za Ministarstvo obrane, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Karlovcu, Građansko-upravnom odjelu, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž-858/12-2 od 15. svibnja 2013., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-2099/10 od 20. siječnja 2012., u sjednici održanoj 17. siječnja 2017.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tuženice kao neosnovana.

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava odgovora na reviziju.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom je tuženici naloženo isplatiti tužitelju iznos 240.141,27 kn bruto sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedine iznose kako je pobliže određeno u izreci presude kao i naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu 22.841,75 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

Drugostupanjskom presudom odbijena je kao neosnovana žalba tuženice protiv odluke o glavnoj stvari i prvostupanjska presuda je u tom dijelu potvrđena (toč. I.) dok je žalba tuženice protiv odluke o parničnom trošku sadržane u prvostupanjskoj presudi djelomično usvojena te je u tom dijelu prvostupanjska presuda preinačena na način da je tuženici naloženo naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu 12.725,00 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom (toč. II.).

Protiv drugostupanjske presude tuženica je podnijela reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku, kao razlog navodeći pogrešnu primjenu materijalnog prava. Predlaže da ovaj sud ukine nižestupanjske presude i predmet vrati na ponovno suđenje.

Tužitelj je podnio odgovor na reviziju, predlažući odbaciti reviziju kao nedopuštenu, podredno je odbiti kao neosnovanu. Pritom potražuje naknadu troška sastava odgovora na reviziju.

Revizija tuženice nije osnovana.

Iako je tuženica podnijela reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11 i 148/11 – dalje: ZPP), koji se Zakon u ovom postupku primjenjuje na temelju odredbe čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narode novine“, broj 25/13), u vezi sa čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narode novine“, broj 57/11), revizija je razmatrana prema odredbi čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP-a, dakle kao redovna revizija, jer vrijednost predmeta spora pobijanog dijela drugostupanjske presude prelazi 200.000,00 kn. Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP-a u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP-a revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Predmet spora je zahtjev tužitelja kao djelatne vojne osobe za isplatu plaće za prekovremene sate rada u razdoblju od rujna 2007. do rujna 2009.

Prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev, a drugostupanjski je sud potvrdio takvu presudu u odluci o glavnoj stvari, utvrđujući da je kroz utuženo razdoblje tužitelj ostvario prekovremene sate rada, da je radio noću, u smjenama, subotom, nedjeljom i blagdanima. Utvrđeno je da je tužitelj na ime takvog rada nakon obavljene službe koristio slobodne dane, ali ne za ukupno ostvarene prekovremene sate za koje zato u postupku traži naknadu.

Tužitelju je tako prema presudi suda prvog stupnja, koju je potvrdio sud drugog stupnja, dosuđen iznos 240.141,27 kn, jer su sudovi smatrali da tužitelju pripada pravo na naknadu za prekovremeni rad osnovom odredbi propisa o državnim službenicima i namještenicima te općih propisa o radu koji su u supsidijarnoj primjeni na osnovi odredbe čl. 14. Zakona o službi u oružanim snagama („Narodne novine“, broj 33/02, 58/02, 175/03, 136/04 – dalje: ZSOSRH) i čl. 14. Zakona o službi u oružanim snagama („Narodne novine“, broj 33/02, 58/02, 175/03, 136/04 i 76/07 - dalje: ZSOSRH/07) za odnose koji nisu regulirani tim Zakonom. Tako je osnovanost tužbenog zahtjeva prosuđivana primjenom Zakona o radu („Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04 i 68/05 - dalje: ZR), Zakona o državnim službenicima i namještenicima („Narodne novine", broj 27/01) i Zakona o državnim službenicima („Narodne novine", broj 27/05) te čl. 39. st. 1. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike(„Narodne novine", broj 92/04), odnosno čl. 44. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine", broj 93/08).

Pri tome su nižestupanjski sudovi u odnosu na rad (stražu/dežurstvo) koji je tužitelj vršio kontinuirano u trajanju od dvadeset četiri sata (tijekom nekoliko dana uzastopce), rad od osam sati tretirali redovnim radom, daljnjih osam sati prekovremenim radom, a daljnjih osam sati su računali kao dnevni odmor. U dane vršenja službe vikendom nižestupanjski su sudovi tužitelju obračunali naknadu za prekovremeni rad od šesnaest sati te opet daljnjih osam sati računali kao dnevni odmor.

Potraživanje tužitelja odnosi se na razdoblje nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o službi u oružanim snagama („Narodne novine“, broj 76/07 – dalje: ZSOSRH/07), koji je propisao da se u čl. 97. iza st. 6. dodaje st. 7., a koji određuje da će se dežurstvo kao rad dulji od punog radnog vremena koji se ne smatra prekovremenim radom urediti rasporedom tjednog i dnevnog radnog vremena, a dodaci za dežurstvo odredit će se posebnim propisima kojima se uređuju dodaci na plaću.

Prema tome, a slijedom propisa koji uređuju rad djelatnih vojnih osoba, postoje kategorija prekovremenog rada, te rada u dežurstvu i na straži.

Navedeno proizlazi iz odredaba sljedećih propisa:

Odredbom iz čl. 97. st. 1. ZSOSRH/07 propisano je da rad dulji od punoga radnog vremena (u daljnjem tekstu: prekovremeni rad) djelatna vojna osoba, službenik i namještenik obvezan je obavljati:

- kad su zapovjeđene mjere pripravnosti,

- u slučaju uzbune u vojnoj postrojbi,

- tijekom vojne vježbe,

- tijekom elementarnih nepogoda i drugih opasnosti.

U st. 2. propisano je da se na rad iz st. 1. ne primjenjuju vremenska ograničenja propisana općim propisima.

U st. 3. propisano je da su prekovremeni rad djelatna vojna osoba službenik i namještenik obvezni obavljati i zbog drugih neodgodivih poslova čije bi prekidanje dovelo do štetnih posljedica.

U st. 4. je propisano da rad iz st. 3. ovog članka može trajati najdulje 30 radnih dana tijekom kalendarske godine.

U st. 5. je propisano da djelatnoj vojnoj osobi službeniku i namješteniku pripada povećana plaća za prekovremeni rad pod uvjetima i u iznosu koji su uređeni općim propisima.

U st. 6. određeno je da se pravo na povećanu plaću za prekovremeni rad ne ostvaruje ako je moguće organizirati preraspodjelu radnog vremena.

U st. 7. propisano je da će se dežurstvo kao rad dulji od punog radnog vremena koji se ne smatra prekovremenim radom urediti rasporedom tjednog i dnevnog radnog vremena, a dodaci za dežurstvo uredit će se posebnim propisom kojim se uređuju dodaci na plaću. Odredbama Pravilnika o dodatku na plaću i načinu isplate plaće pripadnika Oružanih snaga Republike Hrvatske („Narodne novine", broj 6/03, 175/03, 34/05 i 50/08) propisani su dodaci na plaću i način isplate plaće za pripadnike Oružanih snaga Republike Hrvatske.

Odlukom o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika („Narodne novine", broj 9/03) propisana je duljina tjednog radnog vremena od 40 sati tjedno koje se raspoređuje u pravilu od ponedjeljka do petka, s time da dnevno radno vrijeme u pravilu se raspoređuje od 8,00 do 16,00 sati, a u dnevno radno vrijeme uključen je i dnevni odmor od 30 minuta koji se u pravilu koristi između 11,00 do 14,00 sati. Propisano da djelatnim vojnim osobama raspoređenim u Ministarstvu obrane dnevno radno vrijeme iznimno traje od 8,30 do 16,30 sati za koji koriste dnevni odmor na isti način kao prije naveden.

Prije navedenom odredbom čl. 97. ZSOSRH/07 propisana su prava za djelatne vojne osobe koje oni imaju s osnove prekovremenog rada, te posebno prava s osnove dežurstva. Prema tome, za zaključiti je da se radi o različitim kategorijama koje podrazumijevaju različitu regulaciju prava koja djelatnim vojnim osobama pripadaju za rad dulji od punog radnog vremena kada oni rade prekovremeno, od onih prava koje oni imaju kad rade u dežurstvu. Naime, iz odredbe čl. 97. st. 7. ZSOSRH/07 nedvojbeno proizlazi da se dežurstvo ne smatra prekovremenim radom o kojem govori ta odredba zakona, dok će se dodaci za dežurstvo odrediti posebnim propisima kojima se uređuju dodaci na plaću.

Međutim, taj posebni propis nije donesen za ovdje utuženo sporno razdoblje već je donesen tek Pravilnikom o izmjenama i dopunama Pravilnika o dodatku na plaću i načinu isplate plaće („Narodne novine", broj 118/09) koji je stupio na snagu 1. listopada 2009. Tim je pravilnikom raniji pravilnik izmijenjen tako da su dodane u čl. 4. nove točke i to dodatak za dežurstvo i dodatak za obavljanje stražarske službe, kao što su dodani i novi članci 17.a do 17.b koji pobliže propisuju način određivanja naknade djelatnoj vojnoj osobi u stražarskoj službi.

Dakle, u spornom razdoblju, a imajući u vidu čl. 97. st. 7. ZSOSRH/07, nije postojao posebni provedbeni propis koji bi regulirao pitanje naknade plaće za dežurstvo odnosno za obavljanje stražarske službe.

Budući da se provedbeni propisi (izmjene Pravilnika) ne mogu retroaktivno primjenjivati, drugostupanjski je sud pravilno u spornom razdoblju primijenio odredbu čl. 14. ZSOSRH/07, kao i odredbu čl. 39. Kolektivnog ugovora iz 2004., odnosno čl. 44. Kolektivnog ugovora iz 2008. Naime, činjenica da država nije donijela provedbeni propis ne može ići na štetu tužitelja, već naprotiv, u takvoj situaciji se primjenjuju opći propisi na čiju supsidijarnu primjenu upućuje i čl. 14. ZSOSRH/07.

Prema ocjeni ovog suda, u situaciji kad je tužitelj višednevno obavljao poslove dežurstva ili straže, životno je i logično da kao djelatna vojna osoba koja zbog same činjenice izvršavanja takve vrste rada ne može napustiti mjesto rada, ima pravo na slobodno vrijeme, u kojem se odmara po osam sati dnevno. Tako provedeno vrijeme, izvan stvarno odrađenih sati rada, unatoč obveznoj prisutnosti tužitelja na mjestu rada, ne može se smatrati prekovremenim radom, te se stoga i prilikom isplate plaće ne može vrednovati kao neprekidan rad u trajanju od 24 sata.

Stoga se, uzimajući u obzir sve navedeno, rad djelatne vojne osobe za vrijeme službe dežurstva i stražarske službe prilikom isplate plaće ne može, u spornom razdoblju, vrednovati kao neprekidan rad u trajanju od 24 sata, odnosno kao prekovremeni rad, a pod koji prekovremeni rad bi se računao i dnevni odmor u trajanju od osam sati. Pravno stajalište da nije fizički moguće te da nije životno da bi djelatnik obavljao rad 24 sata dnevno i u kontinuitetu od sedam dana uzastopno ovaj sud je već zauzeo u odluci ovoga suda broj Revr- 753/09 od 17. studenoga 2009.

S obzirom na to da nižestupanjski sudovi u ovoj pravnoj stvari rad djelatne vojne osobe za vrijeme dežurstva i stražarske službe nisu vrednovali kao neprekidan rad u trajanju od dvadeset četiri sata već su od cjelodnevnog rada oduzimali po osam sati odmora i na taj način prihvatili nalaz i mišljenje financijskog vještaka, pravilno su primijenili materijalno pravo iz čl. 14. i čl. 97. st. 6. ZSOSRH/07, kao i čl. 39., odnosno čl. 44. Kolektivnog ugovora.

Nadalje, u odnosu na ponovljeni prigovor zastare potraživanja, pravilno je shvaćanje nižestupanjskih sudova da je u konkretnom slučaju riječ o potraživanju iz radnog odnosa, na koje se shodno tome primjenjuju odredba čl. 138. ZR-a. Tom odredbom je propisano da ako tim ili drugim zakonom nije drukčije određeno, potraživanje iz radnog odnosa zastarijeva za tri godine.

Tuženica pogrešno smatra da se u ovom slučaju primjenjuju odredbe čl. 372. i 373. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 – dalje: ZOO/91), sada 226. i 227. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11 – dalje: ZOO/05).

Prema odredbi čl. 372. st. 1. ZOO-a/91 (što proizlazi i iz odredbe čl. 226. ZOO-a/05) potraživanja povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim određenim vremenskim razmacima (povremena potraživanja), pa bilo da se radi o sporednim povremenim potraživanjima, kao što je potraživanje kamata, bilo da se radi o takvim povremenim potraživanjima u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je potraživanje uzdržavanja, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja.

Prema odredbi čl. 373. st. 1. ZOO-a/91 (što proizlazi i iz odredbe čl. 227. ZOO-a/05) samo pravo iz koga proističu povremena potraživanja zastarijeva za pet godina, računajući od dospjelosti najstarijeg neispunjenog potraživanja (poslije kojeg dužnik nije vršio davanja), a prema odredbi st. 2. toga članka – kada zastari pravo iz koga proistječu povremena potraživanja, vjerovnik gubi pravo ne samo da zahtijeva buduća povremena davanja, nego i povremena davanja koja su dospjela prije te zastare.

Odredba čl. 138. ZR-a je odredba posebnog značenja u odnosu na odredbe čl. 372. i 373. ZOO-a/91 (odnosno odredbe čl. 226. i 227. ZOO-a/05), koje su odredbe općeg značenja, pa se u ovom slučaju primjenjuje odredba iz čl. 138. ZR-a - kao što to uostalom pravilno obrazlaže drugostupanjski sud.

Slijedom navedenog, revizija tuženice nije osnovana pa ju je valjalo odbiti na temelju odredbe iz čl. 393. ZPP-a.

Tužitelju nije dosuđen trošak sastava odgovora na reviziju jer isti nije bio nužan za donošenje odluke povodom revizije (čl. 155 st. 1. ZPP-a).

Zagreb, 17. siječnja 2017.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.