Rev-2111/1993-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2111/1993-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Đorđa Bjegovića, Radomire Felicijan-Maoduš, Borisa Guttmanna i Vladimira Drakulića kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice N.V. iz P., koju zastupa punomoćnik M.B., odvjetnik iz P., protiv tuženika DP "Z. " iz P., radi poništenja odluke o prestanku radnog odnosa, rješavajući reviziju tužiteljice protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Požegi od 24. ožujka 1993. br. Gž-136/93, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Požegi od 20. siječnja 1993., br. P-593/92, u sjednici održanoj dana 3. veljače 1994.,

presudio i riješio je:

I. Revizija tužiteljice se prihvaća, obje nižestupanjske odluke - presuda Okružnog suda u Požegi od 24. ožujka 1993. br. Gž-136/93 i presuda Općinskog suda u Požegi od 20. siječnja 1993. godine br. P- 593/92,

a) djelomično preinačuju onamo, da se poništavaju odluke tuženika od 28. rujna 1992. i od 6. studenog 1992. godine kojima je tužiteljici prestao radni odnos dana 30. rujna 1992. zbog prestanka potrebe za njezinim radom kod tuženika.

b) u preostalom dijelu osim u pogledu odluke o parničnom trošku obje se nižestupanjske odluke ukidaju i predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

II. O troškovima nastalim povodom revizije bit će odlučeno u konačnoj odluci.

O b r a z l o ž e n j e

Prvostupanjskom odlukom tužiteljica je odbijena s tužbenim zahtjevom radi poništenja odluke tuženika od 28. rujna 1992. i 6. studenog 1992. godine kojim je tužiteljica utvrđena kao tehnološki višak, kao nezakonite i u kojem se traži, da se tuženiku naloži, da tužiteljicu vrati na posao, te rasporedi u skladu sa njenom stručnom spremom (I. izreke).

Istom presudom u točki II. izreke utvrđeno je, da tužiteljici pripada pravo na otkazni rok u trajanju od šest mjeseci od dana donošenja programa, tj. od 27. rujna 1992., te sva prava iz rada i radnog odnosa - pravo na mirovinsko, invalidsko, te zdravstveno osiguranje, kao i naknada plaće od dana donošenja programa, pa do isteka roka od šest mjeseci zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, te je ujedno tuženik obvezan naknaditi tužiteljici parnični trošak od 25.600 HRD.

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđena presuda suda prvog stupnja.

Protiv navedene pravomoćne presude suda drugog stupnja tužiteljica je izjavila pravovremenu, potpunu i dopuštenu reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom, da se pobijana presuda preinači, tako da se prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti.

Protivna strana nije odgovorila na reviziju, niti se državni odvjetnik Republike Hrvatske nadležan za podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti izjasnio o izjavljenoj reviziji.

Revizija je osnovana.

Nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka, a to stoga, jer u postupku pred nižim sudovima ne postoji ona bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP) na koju revidentica izričito ukazuje, kao ni ona iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP, na koju revizijski sud mora paziti po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP), ali je ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari predstavlja zahtjev tužiteljice radi poništenja odluke tuženika od 28. rujna 1992. kojom je tužiteljici prestao radni odnos kao nezakonite, te zahtjev kojim tužiteljica traži da se tuženiku naloži, da ju vrati na rad i rasporedi u skladu sa njenom stručnom spremom, te joj prizna sva prava iz rada i po osnovi radnog odnosa do povratka na rad, te isplati osobni dohodak i eventualne naknade, prizna radni, odnosno mirovinski staž za isti period.

Niži sudovi utvrdili su, da je tuženik 27. rujna 1992. godine donio program rješavanja viška radnika u skladu sa odredbom čl. 25. Zakona o radnim odnosima (dalje: ZRO) iz kojeg proizlazi, da stanovitom broju radnika među kojima i tužiteljici nije moguće osigurati zaposlenje primjenom mjera iz stavka 1. iste zakonske odredbe, pa je utvrđeno, da je prestala potreba za njezinim radom - te je pobijanom odlukom od 28. rujna 1992. utvrđeno, da tužiteljici prestaje radni odnos sa danom 30. rujna 1992. godine.

Niži sudovi su pravilno zaključili, da u konkretnom slučaju pozivom na odredbe čl. 23. ZRO, dakle u situaciji kad je u organizaciji utvrđeno, da je trajno prestala potreba za radom radnika (tužiteljice) jer joj ne može osigurati obavljanje poslova na koje je raspoređena u vremenu dužem od šest mjeseci - tužiteljici radni odnos nije mogao prestati prije isteka roka utvrđenog kolektivnim ugovorom, općim aktom ili ugovorom o zapošljavanju, ali ne prije isteka roka od četiri mjeseca od usvajanja programa iz čl. 25. ZRO, kako je to propisano u odredbi čl. 77. st. 1. ZRO.

Niži sudovi su utvrdili, da s obzirom na njezin radni staž koji iznosi preko 20 godina, prema odredbama Kolektivnog ugovora za gospodarstvo od 27. srpnja 1992. godine čiji je potpisnik i tuženik - tužiteljica ima pravo na otkazni rok od šest mjeseci.

Na tako utvrđene činjenice niži sudovi su međutim pogrešno primijenili materijalno pravo kad nisu prihvatili tužbeni zahtjev radi poništenja odluke tuženika od 28. rujna 1992. o prestanku radnog odnosa, jer prema gore izloženom utvrđenju odluka tuženika od 28. rujna 1992. godine o prestanku radnog odnosa tužiteljice sa danom 30. rujna 1992. godine je nezakonita, budući da je protivna odredbi čl. 77. ZRO. Niži sudovi svojom odlukom u biti su preinačili nezakonitu odluku tuženika i na taj način pogrešno primijenili materijalno pravo. Naime, u ovom sporu niži sudovi bili su u skladu sa tužbenim zahtjevom dužni ocijeniti zakonitost donesene odluke tuženika kao poslodavca u vezi koje tužiteljica traži sudsku zaštitu (čl. 83. st. 1. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa - dalje: ZOPRO), pa nakon što su ustanovili da je odluka tuženika nezakonita bili su dužni tužiteljici kao radnici pružiti daljnju traženu zaštitu kojom se otklanjaju učinci nezakonite odluke tuženika i tužiteljicu dovodi u pravnu situaciju kao da nezakonita odluka nije ni donesena.

Stoga je valjalo prihvatiti reviziju i djelomično preinačiti obje nižestupanjske odluke te prihvatiti tužbeni zahtjev u dijelu u kojem revidentica traži poništenje odluke o prestanku radnog odnosa (čl. 395. st. 1. ZPP).

U preostalom pobijanom dijelu valjalo je prihvatiti reviziju, te obje nižestupanjske presude ukinuti, jer niži sudovi zbog svojeg pogrešnog pravnog pristupa nisu raspravili i utvrdili sve potrebne okolnosti za odlučivanje o preostalom dijelu tužbenog zahtjeva (čl. 395. st. 2. ZPP), pa je u tom dijelu predmet vraćen sudu prvog stupnja na ponovno suđenje koji sud će nastavno predmet u tom dijelu ponovno raspraviti i odlučiti o preostalom dijelu tužbenog zahtjeva, kao i o troškovima nastalim povodom revizije (čl. 166. st. 3. ZPP).

U Zagrebu, 3. veljače 1994.

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković v.r.