Rev-3724/1993-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 3724/1993-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Borisa Guttmanna, Stanka Hautza, Vladimira Drakulića i Vlatke Potočnjak-Radej kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja dr. J.B. iz Z., kojeg zastupaju T.T. i I.U., odvjetnici iz Z., protiv tuženice "C. -o. " d. d. Z., radi naknade štete, rješavajući reviziju tužitelja izjavljenu protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Zagrebu od 10. kolovoza 1993. godine, posl. broj Gž-4364/93 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 10. ožujka 1993. godine br. Pn-5549/92, u sjednici održanoj dana 1. lipnja 1995. godine,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom suda prvoga stupnja tuženica je dužna isplatiti tužitelju iznos od 9.585,00 kn (9,585.000 HRD) s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom kao i naknaditi parnični trošak u iznosu od 447,00 kn (447.000 HRD), dok je tužitelj odbijen s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 3.571,00 kn (3,571.000 HRD).

Presudom suda drugoga stupnja odbijene su žalbe stranaka kao neosnovane i potvrđena prvostupanjska presuda u cijelosti.

Protiv te pravomoćne presude suda drugoga stupnja u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev reviziju je izjavio tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da se presuda drugog stupnja preinači i tužitelju u cijelosti dosudi tužbeni zahtjev uz zatraženi parnični trošak kao i trošak revizije. Pravovremenu i potpunu, te dopuštenu reviziju tužitelja sud prvoga stupnja dostavio je temeljem čl. 390. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("NN" br. 53/91, 91/92 - u daljnjem tekstu: ZPP) na odgovor tuženici i na izjašnjenje nadležnom državnom odvjetništvu.

Tuženica nije odgovorila na izjavljenu reviziju niti se o istoj izjasnilo Državno odvjetništvo Republike Hrvatske.

Revizija nije osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu ovaj je sud ocijenio da ne postoji bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP na koju povredu revizijski sud pazi primjenom čl. 386. ZPP po službenoj dužnosti.

Sud prvoga stupnja je utvrdio, a sud drugoga stupnja ocijenio pravilnima utvrđenje nižih sudova iz kojih proizlazi:

- da je u prometnoj nesreći od 5. srpnja 1992. godine tužitelj kao suputnik zadobio trzajnu ozljedu vratne kralježnice, natučenje prsnog koša, prsne kosti, te prsno slabinske kralježnice,

- da je zbog zadobivenih ozljeda tužitelj trpio boli jačeg intenziteta trajnog karaktera oko 10 dana, srednjeg intenziteta i povremeno 10 do 12 dana, te povremene boli slabog intenziteta oko tri mjeseca,

- da je tužitelj pretrpio primarni strah jačeg intenziteta i kratkog trajanja u času povređivanja, te zatim sekundarni strah koji potječe od tjelesnih ozljeda i njezinih posljedica, jačeg intenziteta u trajanju od tri do četiri dana, srednjeg intenziteta u trajanju osam do deset dana, te zatim tzv. kasniji strah u vidu bojazni i zabrinutosti u trajanju daljnjih dva i pol mjeseca,

- da je kao posljedica zadobivenih ozljeda kod tužitelja ostalo smanjenje opće, životne i radne sposobnosti za 10%, da je tužitelj rođen 1952. godine po zanimanju liječnik ginekolog,

- da je tužitelju za vrijeme liječenja u kući bila potrebna pomoć druge osobe kroz tri mjeseca po ozljeđivanju tri puta tjedno po četiri sata, koju pomoć mu je pružala supruga.

Pri ovakvo utvrđenim povredama posebice trajanju i intenzitetu fizičkih bolova i straha kao i posljedicama koje tužitelj trpi i po stajalištu ovoga suda dosuđena naknada za nematerijalnu štetu (fizičke boli, strah i duševne boli zbog smanjenja životnih aktivnosti) je dosuđeno u skladu s čl. 200. Zakona o obveznim odnosima ("NN" br. 53/91, 91/92 - u daljnjem tekstu: ZOO) uz uvažavanje svih okolnosti koje su odlučne za utvrđivanje ove naknade, a propisane citiranom odredbom.

Stoga su niži sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su utvrdili visinu naknade štete s osnova fizičkih boli u iznosu od 3.000,00 kn, straha u iznosu od 2.000,00 kn i 4.500,00 kn s osnova duševnih boli zbog smanjenja životne aktivnosti.

Sud drugoga stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo kada je visinu štete s osnova tuđe pomoći utvrdio u iznosu od 85,00 kn. Ovo iz razloga što se naknada štete s osnova tuđe pomoći i njege određuje po netto zaradi osobe, koja bi u mjestu u kojem je tuđa pomoć pružana bila sposobna pružiti takovu pomoć. No, niži sudovi pogrešno smatraju da se radi o nenovčanoj materijalnoj šteti čija visina se određuje u smislu odredbe čl. 189. st. 2. ZOO prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke.

Naime to je novčana šteta koja se utvrđuje oštećenom u nominalnom iznosu tih troškova u vrijeme njihova nastanka, dakle kada je tuđa pomoć i pružana.

Kada je sud drugoga stupnja utvrdio visinu štete s tog osnova u visini većoj od naknade koja bi bila plaćena za pruženu uslugu tuđe pomoći u vrijeme kada je pomoć i pružana, (cijenik Centra s liječenjem u kući - list 4 spisa), tada sud drugoga stupnja nije pogrešno primijenio materijalno pravo na štetu tužitelja.

Valjalo je stoga primjenom čl. 393. ZPP reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu.

U Zagrebu, 1. lipnja 1995.

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.