Supreme Court dismisses appeal as unfounded due to plaintiff's failure to amend an unclear claim for enforcement.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia dismissed the plaintiff's appeal against the lower courts' decision to reject his lawsuit. The plaintiff alleged procedural violations and illegal judgments but failed to specify which provisions were breached. The court ruled that the plaintiff's claim was procedurally defective because it lacked the specific details necessary for enforcement, and he refused to amend it after being given multiple opportunities.
Legislator headnote
AI generatedčl. 109. ZPP; čl. 393. u svezi s čl. 400. st. 4. ZPP: An appeal is unfounded when the plaintiff fails to correct a claim that is not sufficiently defined for enforcement proceedings, as the court must decide only within the boundaries of the request made.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-349/02-2
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Miroslave Vekić, kao predsjednice vijeća, te Tome Gložinića, Damira Mratovića, mr. Olge Jelčić i Stanka Jesenkovića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja K. D. iz K., protiv tužene V. M. iz K., koju zastupa I. K., odvjetnik iz M., radi činidbe i naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv rješenja Županijskog suda u Dubrovniku od 13. rujna 2001. godine broj Gž-493/99, kojim je potvrđeno rješenje Općinskog suda u Pločama od 26. ožujka 1999. godine broj P-207/87, na sjednici održanoj dana 27. lipnja 2002. godine,
r i j e š i o j e:
Odbija se revizija kao neosnovana.
Obrazloženje
Županijski sud u Dubrovniku, kao drugostupanjski sud je svojim rješenjem od 13. rujna 2001. godine broj Gž-493/99 potvrdio rješenje Općinskog suda u Pločama od 26. ožujka 1999. godine broj P-207/87, kojim je odbijen tužiteljev prijedlog za donošenje presude zbog izostanka i tužba odbačena na temelju čl. 109. ZPP, budući da tužitelj pozvan rješenjem nije ispravio tužbu, odnosno tužbeni zahtjev postavio tako da bi bio određen i da bi mogao biti predmet ovrhe.
Protiv tog rješenja tužitelj je izjavio reviziju, kako navodi “iz svih mogućih razloga parničnog postupka i procesnog prava”. U reviziji navodi da su se pojedini suci, odvjetnici i organi općinske uprave urotili protiv njega, da je tužena V.M. izgradila građevinu bez građevne dozvole, a Županijski sud u Dubrovniku potvrđuje nezakonite presude i rješenja. Njegov radni spor sa Hrvatskom elektroprivredom trajao je preko 12 godina. Predlaže da ovaj sud prihvati reviziju, ukine odluke nižestupanjskih sudova i predmet vrati na ponovno suđenje pred drugim sucem.
Protivna strana nije dala odgovor na reviziju, a državni odvjetnik, kojemu je revizija čitovanja u smislu čl. 390. Zakona o parničnom postupku (“Narodne također dostavljena radi o
novine”, broj 53/91, 91/92 i 112/99, dalje ZPP) nije se očitovao na sadržaj revizije. Revizija nije osnovana.
Ispitujući pobijano rješenje u smislu čl. 400. st. 4. u svezi sa čl. 386. ZPP ovaj sud je utvrdio da u provedenom postupku nije ostvarena bitna povreda odredbe ZPP iz čl. 354. st. 2. toč. 10., dakle nije ostvaren taj razlog za reviziju u bitnoj povredi odredbi ZPP na čije ostvarenje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Revident ne navodi koje bi to bitne povrede odredbi ZPP bile ostvarene i na koji način, već navodi općenito da reviziju izjavljuje “iz svih mogućih razloga parničnog postupka i procesnog prava, jer su presude Općinskog i Županijskog suda potpuno nezakonite”.
Iz spisa proizlazi da je 28. veljače 1986. godine tužitelj podigao tužbu protiv V.M., gdje je kao tužbeni zahtjev označio nalog tuženoj V.M. otkloniti zastoj otpadnih voda pod toč. 1., te pod toč. 2. “da stambeni objekt koji je izgrađen bespravno ne pridržavajući se uvjeta o uređenju prostora, kao ni ostalih zakonski utvrđenih uvjeta, sud izda nalog nadležnim za rušenje istog i da investitor sruši na svoj trošak dio stambene zgrade, koliko je utvrđeno da po zakonu treba stambeni objekt biti udaljen od moje kuće”.
Sud je postupio po takovoj tužbi, te je dana 30. lipnja 1987. godine donio presudu (16), kojom je naložio tuženoj otkloniti zastoj otpadnih voda, a prije spomenuti dio tužbenog zahtjeva pod toč. 2. odbacio, jer ne spada u sudsku nadležnost. U povodu žalbe tužitelja drugostupanjski sud, Okružni sud u Splitu je svojim rješenjem od 4. rujna 1987. godine broj Gž-2181/87 (21) ukinuo prvostupanjsku presudu u dijelu izreke toč. 2., tj. u dijelu čije je sadržaj bio odbacivanja dijela tužbenog zahtjeva, upućujući u obrazloženju prvostupanjski sud naložiti tužitelju urediti tužbeni zahtjev, tako da bi bilo točno određeno o kakvom se zastoju oborinskih voda radi, odnosno koji zastoj oborinskih voda treba otkloniti, na kojem mjestu i na koji način, te o tako postavljenom tužbenom zahtjevu raspraviti i donijeti odluku.
Na raspravi dana 7. ožujka 1989. godine (30) tuženi je predao podnesak koji nosi naslov tužba, izjavljujući da na taj način uređuje tužbeni zahtjev prema raspravnom rješenju od 25. listopada 1988. godine (29). U tom podnesku tužbeni zahtjev glasi: "Dužna je V.M. iz K. otkloniti zastoj otpadnih voda u roku od 15 dana od pravomoćnosti rješenja na način kako sam u tužbi obrazložio te platiti troškove spora te odštetni zahtjev koji je biti naknadno utvrđen". Prvostupanjski sud je 7. ožujka 1989. godine donio djelomičnu presudu (32) kojom je naloženo tuženoj M.V. otkloniti zastoj otpadnih voda na predjelu G. K. zvanom K. između objekata stranaka u K. na način da prihvati odvod cijevi kao i same cijevi za prikupljanje oborinskih voda i smjesti izvan svoje građevine te profil i vrstu nastavka cijevi uskladi s postojećim A cementnim cijevima profila 400, te su stranke izjavile žalbu protiv te presude, pa je u povodu žalbi drugostupanjski sud, Okružni sud u Splitu rješenjem od 26. svibnja 1989. godine broj Gž-1479/89 (38) odbacio tužiteljevu žalbu kao nedopuštenu, a uvažio žalbu tužene i ukinuo prije spomenutu djelomičnu presudu i predmet vratio na ponovno suđenje. Drugostupanjski sud je i ovom prilikom u obrazloženju pozvao prvostupanjski sud da uputi tužitelja “da u skladu sa iznesenim postavi određeni tužbeni zahtjev”. U rješenju od 26. siječnja 1999. godine (40) sud poziva tužitelja da u roku od 30 dana uredi svoju tužbu u smislu drugostupanjske odluke, a posebno da točno navede u tužbenom zahtjevu određeni i izvršivi zahtjev protiv tuženika jer će u protivnom postupiti prema odredbama ZPP. Dana 22. veljače 1999. godine tužitelj je dostavio sudu (42) podnesak koji nosi naslov tužba, te na raspravi 26. ožujka 1999. godine (48) izjavio da je dostavio sudu određeni tužbeni zahtjev i predložio da sud donese presudu zbog izostanka unatoč toga što je od suda upozoren, da tužba i tužbeni zahtjev nisu uređeni tako da bi se po njima mogli postupiti. Nakon toga prvostupanjski sud je pozivajući se na čl. 109. ZPP odbacio tužbu svojim rješenjem od 26. ožujka 1999. godine broj P-207/87-33, koje je rješenje potvrđeno rješenjem drugostupanjskog suda, protiv kojega je tužitelj izjavio reviziju.
Tužitelj je prema tome u više navrata bio pozivan urediti tužbu i tužbeni zahtjev na način da bi tužbeni zahtjev bio točno određen i da bi mogao biti predmet ovrhe tj. da bi se nedvojbeno znalo koje radove mora tužena izvesti na kome mjestu i na koji način tako da bi ukoliko tužena to ne bi izvršila dobrovoljno bilo moguće u ovršnom postupku na temelju presude to učiniti, a da bi se to moglo učiniti moralo bi biti u tužbenom zahtjevu odnosno u izreci presude biti točno određeno gdje i koje radnje i na koji način je potrebno izvršiti. Iz podnesaka koje je tužitelj dostavljao sudu to se nije moglo zaključiti. Sud je u nekoliko navrata pozivao tužitelja, da ispravi tužbeni zahtjev tako da bude točno određen tužbeni zahtjev i da može biti predmet ovrhe. Parničnim radnjama koje je nakon toga tužitelj poduzimao nije niti djelomično udovoljio zahtjevu suda, makar nema dvojbe je znao odnosno mogao znati što bi to trebalo učiniti.
U smislu čl. 2. ZPP u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku, a prema odredbi čl. 186. st. 1. ZPP tužba treba sadržavati određeni zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih traženja, činjenice na kojima tužitelj temelji zahtjev, dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, kao i druge podatke koje mora imati svaki podnesak. Tužbeni zahtjev mora biti tako određen da on može biti predmet ovrhe, da može poslužiti kao ovršna isprava, dakle mora biti nedvojbeno jasno što tuženik mora učiniti i na koji način i gdje to mora učiniti. Takav tužbeni zahtjev je postupovna pretpostavka za meritorno suđenje. Tužbeni zahtjev kako ga je postavio tužitelj nije bio uopće podesan za raspravljanje, pa je sud jedino mogao postupiti u smislu čl. 109. ZPP, pozvati tužitelja na ispravak, jer tužba nije bila podesna za raspravljanje. Pozivajući tužitelja na ispravak tužbe posebno tužbenog zahtjeva sudovi su pravilno postupali, budući da se razlozi tome nisu odnosili na osnovanost tužbenog zahtjeva već na određenost odnosno razumljivost tužbenog zahtjeva, kako bi on mogao biti predmet ovršnog postupka, nakon što bi presuda postala ovršni naslov.
Budući da tužitelj nije postupio prema rješenju suda koji ga je pozivao ispraviti tužbu odnosno tužbeni zahtjev, odnosno budući da je dostavio novu tužbu bez izvršenog ispravka, sud je osnovano na temelju čl. 109. st. 4. ZPP tužbu odbacio, kao nepodesnu za raspravljanje.
Zbog toga je ovaj sud na temelju čl. 393. u svezi sa čl. 400. st. 4. ZPP reviziju odbio kao neosnovanu.
U Zagrebu, 27. lipnja 2002. godine.
Predsjednica vijeća:
Miroslava Vekić, v.r.