Rev-x-854/2013-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-x 854/13-2

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića, predsjednika vijeća, Renate Šantek, članice vijeća, Gordane Jalšovečki, članice vijeća, Damira Kontreca, člana vijeća i dr. sc. Ante Perkušića, člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužiteljice Đ. H. iz Z., koju zastupa punomoćnik R. B., odvjetnik u Z., protiv tuženika „C. “ d.d. Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gžn - 2044/12-2 od 27. studenog 2012., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn - 328/10-125 od 14. prosinca 2011., u sjednici održanoj 3. rujna 2014.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom djelomično je prihvaćen zahtjev tužiteljice za naknadu štete, te tako tuženik obvezan isplatiti tužiteljici iznos od 2.000,00 kn. s pripadajućom zateznom kamatom na ovaj iznos. U više traženom (za iznos od 711.327,03 kn. s pripadajućom zateznom kamatom, kao i zahtjev za isplatu rente po osnovu tuđe njege i pomoći u iznosu od 317,82 kn. mjesečno počev od 1. siječnja 2003. pa nadalje, te po osnovu izgubljene zarade u iznosu od 2.391,16 kn. mjesečno počev od 1. prosinca 2002. pa nadalje, sve s pripadajućom zateznom kamatom) zahtjev tužiteljice odbijen je kao neosnovan. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužiteljice i tako potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev. Prihvaćena je žalba tuženika i tako preinačena prvostupanjska presuda u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev tužiteljice na način da je i u ovom dijelu tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnijela tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da revizijski sud preinači pobijanu presudu shodno navodima iznijetim u reviziji, odnosno da ukine pobijanu presudu i predmet vrati na ponovno suđenje.

Na reviziju nije odgovoreno.

Revizija nije osnovana.

Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13

– dalje: ZPP) u povodu revizije iz čl. 382. st. 1 ovog Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju u reviziji ukazuje tužiteljica. Naime, suprotno tvrdnji tužiteljice, pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, ti razlozi imaju podlogu u izvedenim dokazima, pa presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Isto tako, drugostupanjski sud je u obrazloženju svoje presude odgovorio na žalbene navode relevantne za odluku u sporu, pa nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u svezi s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP-a na koju revidentica opisno ukazuje u reviziji.

Predmet spora je zahtjev tužiteljice za naknadu imovinske i neimovinske štete koja joj pripada temeljem police od automobilske odgovornosti za koju je uplaćena dodatna premija za prošireno osiguravajuće pokriće, tzv. „B“ kombinacijom (dobrovoljno ugovoreno osiguranje).

Tužiteljica je kao ovlašteni vozač upravljala vozilom koje je osigurano kod tuženika policom proširenog osiguranja s trenutkom štetnog događaja (14. studenoga 1991.), pa svoj zahtjev temelji na ugovoru o proširenom osiguranju od odgovornosti.

Tijekom postupka tuženik je prigovorio da je ugovorena svota osiguranja iscrpljena, budući se ugovorena svota osiguranja ne revalorizira jer se radi o dobrovoljnom osiguranju. U navedenom stanju stvari pobijanom presudom odbijen je zahtjev tužiteljice jer je prema utvrđenju nižestupanjskih sudova svota osiguranja po predmetnoj polici iscrpljena. Naime, pobijana presuda se temelji na pravnom shvaćanju da nema mogućnosti revalorizacije ugovorene svote osiguranja kod tzv. „B“ kombinacije, jer je ugovor o osiguranju sklopljen na temelju Pravila o osiguranju od automobilske odgovornosti od 1. siječnja 1986. (u daljnjem tekstu: Pravila o osiguranju), a koja pravila to nisu dopuštala.

Takvo pravno shvaćanje u potpunosti je suglasno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u brojnim odlukama (Revx – 352/11 od 20. travnja 2011., Revx – 489/11 od 7. rujna 2011., Rev – 1226/01 od 22. prosinca 2003. i dr.), a koja praksa nije izmijenjena.

Naime, osiguranje kojim se osiguravajuće pokriće iz čl. 90. Zakona o osnovama sistema osiguranja imovine i osoba ("Narodne novine" broj 53/91) proširuje na osobe koje se u smislu odredbe čl. 21. Zakona o osiguranju imovine i osoba ("Narodne novine" broj 53/77 i 10/86), a koji su bili na snazi u vrijeme nastanka štetnog događaja, ne smatraju trećim osobama ugovoreno je dobrovoljno osiguranje, pa se prava i obveze koje nastaju iz takvog osiguranja prosuđuju u okviru tog ugovora o osiguranju – police osiguranja i pravila osiguranja osiguravatelja.

Uvjeti za osiguranje od automobilske odgovornosti sastavni su dio ugovora o proširenom osiguranju, pa se prava i obveze koje nastaju iz takvog osiguranja prosuđuju u okviru police osiguranja i pravila osiguranja tuženika koja su se primjenjivala u vrijeme sklapanja ugovora o osiguranju. Prema tim Pravilima o osiguranju, osiguravatelj je u obvezi naknaditi štetu do iznosa ugovorene svote osiguranja, a svota osiguranja za prošireno osiguravajuće pokriće je samostalna i neovisna o svoti osiguranja za temeljno osiguranje. Njena visina utvrđena je svotom osiguranja u polici osiguranja od automobilske odgovornosti (čl. 17. st. 3. u vezi s odredbom čl. 5. Pravila o osiguranju). Dakle, kako se radi o ugovornom osiguranju, prava i obveze koje nastaju iz tog ugovora prosuđuju se u okviru ugovora i Pravila o osiguranju tuženika, a njima nije predviđena revalorizacija ugovorene svote osiguranja za prošireno osiguravajuće pokriće.

Drukčija je pravna situacija nastupila tek 1. travnja 1992. kada je tuženik izmijenio odredbe Uvjeta za osiguranje od automobilske odgovornosti na način da je istima određeno da će se iznos osiguranja za prošireno osiguranje revalorizirati na način kao i za iznos osnovnog pokrića (čl. 1. st. 5. Uvjeta za osiguranje od automobilske odgovornosti tuženika). Na temelju toč. 4. Uvodnih odredaba Pravila o osiguranju, koja čine sastavni dio ugovora o osiguranju, ugovorena svota osiguranja predstavlja gornju granicu obveze osiguratelja za sva davanja po jednom štetnom događaju. Dakle, citiranim Pravilima o osiguranju tuženika nije predviđena revalorizacija svote osiguranja od automobilske odgovornosti, pa slijedom tog nema ni revalorizacije svote osiguranja za prošireno osiguranje u smislu odredbe čl. 17. st. 8. tih Pravila. U navedenom je drugostupanjski sud na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio zahtjev tužiteljica kao neosnovan. Kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, to je temeljem odredbe čl. 393. ZPP-a istu valjalo odbiti kao neosnovanu, a kako je to odlučeno u izreci.

Zagreb, 3. rujna 2014.

Predsjednik vijeća

Željko Glušić, v.r.