Rev-671/1997-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 671/1997-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U DA

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Borisa Guttmanna, Vladimira Drakulića, Stanka Hautza i Vlatke Potočnjak-Radej kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. C. iz S., koga zastupaju punomoćnici P. Š. i M. J., odvjetnici u S., protiv tuženika S. d.d. V., koga zastupa punomoćnik Z. M., odvjetnik u S., radi naknade štete, rješavajući reviziju tuženika izjavljenu protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Splitu od 9. listopada 1996. godine, br. Gž 1848/96, kojom je djelomično preinačena prvostupanjska djelomična presuda Općinskog suda u Splitu od 18. lipnja 1996. godine, br. P 1697/94, u sjednici održanoj 27. travnja 1999. godine,

p r e s u d i o j e :

Odbija se revizija kao neosnovana.

Trošak odgovora na reviziju ne dosuđuje se tužitelju.

Obrazloženje

Drugostupanjski je sud djelomično prihvatio žalbu tuženika i preinačio prvostupanjsku presudu (kojom je tuženik obvezan isplatiti tužitelju za naknadu neimovinske nematerijalne štete iznos od 160.000,00 kn sa kamatom), tako da je tuženik obvezan na isplatu iznosa od 120.000,00 kn (odbijen je za još 40.000,00 kn sa kamatom).

Protiv drugostupanjske presude tuženi je pravovremeno izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, te predlaže da se obje presude - ili ukinu i vrati predmet na ponovno odlučivanje sudu prvog stupnja ili preinače tako da se u cijelosti ili djelomično odbije tužbeni zahtjev tužitelja (previsoko dosuđena naknada štete).

U pismenom odgovoru na reviziju tužitelj predlaže da se ista odbije i da mu se dosudi trošak odgovora na reviziju.

Državno odvjetništvo Republike Hrvatske nije se izjasnilo o reviziji.

Revizija nije osnovana.

Dosuđeni iznos predstavla nematerijalnu štetu koju je tužitelj trpio zbog profesionalne bolesti od koje je obolio kao radnik kod tužitelja, zbog čega mu je dosuđeno:

- za fizičke boli 20.000,00 kn,

- za pretrpljeni strah 20.000,00 kn,

- za smanjenje životnih aktivnosti 80.000,00 kn (životna aktivnost umanjena za 50%).

Sudovi su utvrdili da je tužitelj, radeći kod tuženika (od 23. ožujka 1985. godine) bio izložen umjerenoj koncentraciji azbesta (azbestozne prašine) zbog čega je obolio od profesionalne azbestoze, te je nastao potpuni gubitak radne sposobnosti - zbog profesionalne bolesti, te mu je priznato pravo na invalidsku mirovinu od 15. srpnja 1994. godine.

Vještaci (medicinske struke) dali su nalaz i mišljenje iz kojih proizlazi da je tužitelju oštećena funkcija disanja, vitalni je kapacitet smanjen od 40-50% (fibroza pluća), bolnost je stalno prisutna (uzima analgetike), nije sposoban ni za kakav napor (teški kardio respiratorni invaliditet). Bolest (fibroza) je neizlječiva i može samo uznapredovati. Opća životna aktivnost oštećena je (umanjena) za 50%.

Tužitelj je prema mišljenju vještaka neuropsihijatra trpio strah srednjeg intenziteta (mjesec dana od saznanja za bolest azbestoze), zatim idućih šest mjeseci, a kroz cijeli život trpjeti će povremeno (od slabog do srednjeg) zbog toga što postoji mogućnost pojave karcinoma uslijed bolesti - azbestoze - plućne maramice i pluća.

Revident osporava utvrđenja sudova o uzrocima bolesti koja je - nastupila i posljedica je rada kod tuženika - smatrajući da je trebalo (kako su predlagali) provesti "odgovarajuće kvalificirano vještačenje" o koncentraciji azbestozne prašine, jer je prema mjerenjima tuženika ista uvijek bila manja od dopuštene.

Revident pobija i nalaze te mišljenja vještaka (da su kontradiktorni), da se nezna da li je tužitelj plućni ili srčani bolesnik i da je konačno tužitelju priznata očigledno previsoka naknada nematerijalne štete ("nezapamćeno visoki iznos").

Saslušani vještaci medicinske struke, specijalisti radiologije, pulmologije i neuropsihijatrije, svojim nalazima i mišljenjem nisu doveli u sumnju navode tužitelja da je on obolio od azbestoze i da je ta bolest nastupila samo i isključivo zbog naravi posla koji je tužitelj obavljao kod tuženika. I ostali provedeni dokazi, posebno medicinska dokumentacija, te činjenica da je tužitelj prestao raditi (invalidski je umirovljenik) baš zbog bolesti koju su utvrdili vještaci, govore u prilog točnosti utvrđenja sudova o uzrocima tužiteljeve bolesti i odgovornosti tužene za štetu koju trpi tužitelj, jer je do bolesti došlo na poslu koji je obavljao za tuženika.

Pravilno su sudovi ocijenili da nije potrebno provoditi druga vještačenja, posebno se to odnosi na prijedlog za vještačenje o koncentraciji azbestozne prašine, jer ako je ta koncentracija i bila u dopuštenoj količini - kako tvrdi tuženik - budući da je do bolesti (azbestoze) došlo na radu i u vezi s radom kod tuženika on odgovara za štetu po odredbama čl. 6. Zakona o zaštiti na radu ("Narodne novine", broj 19/83, 17/86 i 26/93) - odgovornost za naknadu štete zbog profesionalnog oboljenja radnika.

Neosnovano revident ističe da su vještačenja izvedena u tijeku postupka "vrlo kontradiktorna i konfuzna". To je gola i ničim potkrijepljena tvrdnja tuženika.

Vještački su nalazi jasni, razumljivi, logični i nadasve uvjerljivi, te kako je već navedeno potkrepljeni medicinskom dokumentacijom koja se odnosi na razdoblje prije parničnog postupka, a posebno i dokumentacija koja se odnosi na invaliditet tužitelja (i njegovo umirovljenje).

Nije dakle ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. Zakona o parničnom postupku (na koju opisom očigledno revident ukazuje), a niti ona na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. u vezi čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku).

I materijalno je pravo - odredba čl. 200. Zakona o obveznim odnosima - pravilno primjenjeno prilikom odmjeravanja visine nematerijalne štete za fizičke boli, pretrpljeni strah i smanjenje životnih aktivnosti.

Iz mišljenja vještaka proizlazi kako je tužitelju otežan život, te je izložen velikim naporima i pri običnom kretanju, trpio je (trpi i dalje) fizičke boli jake i intenzivne, strah je stalno prisutan (mogućnost oboljenja od karcinoma) i umanjena mu je životna i radna aktivnost za 50%, sve to u tolikoj mjeri da dosuđeni iznosi predstavljaju odgovarajuću pravičnu novčanu naknadu koja nije pretrjerano visoka kako to ističe revident.

Iz svega navedenog proizlazi, da revizija tuženika nije osnovana pa ju je trebalo odbiti, te presuditi kao u izreci primjenom odredbe čl. 393. Zakona o parničnom postupku.

Odgovor na reviziju nije bio potreban i ne sadrži ništa što bi bilo od značaja za donošenje ove odluke, pa tužitelju nije dosuđen trošak odgovora na reviziju.

U Zagrebu, 27. travnja 1999.

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.