Rev-535/2011-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 535/11-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Davorke Lukanović-Ivanišević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Đure Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i Željka Šarića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice J. J. iz R., zastupane po punomoćniku B. G., odvjetniku u R., protiv tuženika Hrvatskog ureda za …, Z., zastupanog po punomoćnicama B. Š., T. Z. J. i A. J., odvjetnicama iz Z. odvjetničkog ureda B. Š., T. Z. J. i A. J. u R., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužiteljice i reviziji tuženika izjavljenim protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-1632/09-2 od 15. travnja 2010., kojom je djelomično preinačena, a djelomično potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-3722/05-88 od 25. ožujka 2009., u sjednici vijeća održanoj 21. siječnja 2015.

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.

r i j e š i o j e:

Odbacuje se revizija tužiteljice kao nedopuštena.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku da isplati tužiteljici na ime naknade štete iznos od 553.352,31 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznos od 72.630,91 kn od donošenja prvostupanjske presude do isplate, a na iznos od 480.721,40 kn od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, kako je to pobliže navedeno pod točkom I. izreke prvostupanjske presude. Pod točkom II. naloženo je tuženiku da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 141.244,00 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate, a pod točkom III. izreke tužiteljica je odbijena sa viškom tužbenog zahtjeva.

Presudom suda drugog stupnja pod točkom I. izreke žalba tuženika djelomično je odbijena kao neosnovana, a djelomično je uvažena, dok je žalba tužiteljice odbijena kao neosnovana te je prvostupanjska presuda potvrđena u dosuđujućem dijelu naknade štete za iznos od 480.721,40 kn sa pripadajućom u zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa od isplate, te u odbijajućem dijelu tužbenog zahtjeva (točka III. prvostupanjske izreke ), preinačena je u dosuđujućem dijelu naknade štete tako da se odbija kao neosnovan dio tužbenog zahtjev u iznosu od 8.166,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate (dio točke I. prvostupanjske izreke), te je preinačena prvostupanjska presuda u odluci o troškovima parničnog postupka te je naloženo tuženiku da tužiteljici naknadi parnični troška u iznosu od 96.150,00 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom. Pod točkom II. izreke drugostupanjske presude odlučeno ja kako u dosuđujućem, a nepobijanom dijelu za iznos od 64.464,91 kn (dio točke I. izreke) prvostupanjska presuda ostaje neizmijenjena, a pod točkom III. izreke presuđeno je da se ne dosuđuje trošak odgovora na žalbu tužiteljici.

Protiv pravomoćne presude suda drugog stupnja revizije su podnijeli tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka (u odnosu na troškove postupka) i pogrešne primjene materijalnog prava predlažući da u pobijanom dijelu revizijski sud uvaži reviziju te preinači prvostupanjsku i drugostupanjsku presudu te shodno tome pravično odmjeri parnični trošak. Tuženik također podnosi reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava predlažući da Vrhovni sud Republike Hrvatske u pobijanom dijelu usvoji reviziju i preinači pobijanu presudu na načina da odbije tužbeni zahtjev tužiteljice u pretežitom dijelu, podredno da vrati predmet na ponovno suđenje te obveže tužiteljicu na naknadu parničnog troška tuženiku.

Tužiteljica je podnijela odgovor na reviziju u kojem predlaže da se revizija tuženika odbije kao neosnovana.

Tuženik nije podnio odgovor na reviziju.

Revizija tuženika nije osnovana.

Revizija tužiteljice nije dopuštena.

Sukladno odredbi čl. 392.a) st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 – dalje: ZPP), ovaj sud ispitao je pobijanu odluku samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom tuženika i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP.

Neosnovano tuženik u reviziji prigovara bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer u obrazloženju nema bitnih povreda te je pobijana odluka razumljiva, jasna i potpuna, nema proturječnosti između obrazloženja i izreke, stoga se presuda može valjano ispitati.

Osim toga, u postupku pred nižestupanjskim sudovima nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, pa zbog svega navedenog nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Također, u dijelu revizije tuženika revident iznosi i svoju ocjenu provedenih dokaza po nižestupanjskim sudovima i izvodi drugačije činjenične zaključke od nižestupanjskih sudova što u suštini predstavlja prigovor pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a takvi su prigovori u smislu odredbe čl. 385. ZPP nedopušteni u ovoj fazi postupka.

Predmet spora je zahtjev tužiteljice za naknadu nematerijalne i materijalne štete zbog posljedice prometne nezgode od 23. kolovoza 2000. koju je skrivio vozač koji je upravljao vozilom strane registarske oznake.

Pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

- da je tužiteljica 23. kolovoza 2000. zadobila tjelesnu ozljedu u prometnoj nezgodi za koju je isključivo odgovoran vozač D. Č., koji je upravljao vozilom strane registarske oznake,

- da je u predmetnoj prometnoj nezgodi tužiteljica zadobila povredu u vidu uganuća vratnog segmenta, a naknadno je utvrđen plitki subduralni hematom uslijed čega se razvio sindrom posttraumatske encefalopatije,

- da je zbog zadobivene ozljede trpjela bolove jakog intenziteta 5 do 7 dana, srednjeg intenziteta od 10 do 15 dana, lakog intenziteta sljedeća tri mjeseca,

- da je trpjela intenzivan i kratkotrajan strah u trenutku povrjeđivanja, te sekundarni jakog intenziteta 1 do 2 dana, srednjeg intenziteta desetak dana i slabijeg intenziteta daljnja tri mjeseca,

- da je nastupilo smanjenje opće životne aktivnosti kod tužiteljice od 20-25%,

- da je kod tužiteljica utvrđena profesionalna nesposobnost za rad koja utječe sa 60% na njezinu radnu sposobnost, dok ostatak od 40% profesionalne nesposobnosti za rad čine ostale bolesti.

Cijeneći takva utvrđenja, prvostupanjski sud je zaključio u prilog osnovanosti zahtjeva tužiteljice te je djelomično prihvatio tužbeni zahtjev u odnosu na zatraženu nematerijalnu i materijalnu štetu (fizičke boli, strah, smanjenje životne aktivnosti, tuđa pomoć i njega i troškovi liječenja), a u odnosu na materijalnu štetu s osnove izgubljene zarade je tužbeni zahtjev prihvaćen u cijelosti. Drugostupanjski sud je preinačio odluku u dijelu nematerijalne štete s osnova straha te je odbio tužbeni zahtjev u tom dijelu za iznos od 8.166,00 kn te je preinačio odluku o troškovima postupka, dok je u preostalom dijelu potvrđena prvostupanjska odluka.

U reviziji tuženik ističe prigovor pogrešne primjene materijalnog prava te navodi da se eventualni gubitak na zaradi tužiteljici mogao dosuditi isključivo u onom omjeru u kojem je kao uzrok umirovljenja utvrđena predmetna ozljeda za koju odgovara tuženik u omjeru od 60% dok preostalih 40% predstavlja bolest koju je tužiteljica trpjela od ranije i nije ni u kakvoj vezi s predmetnom nezgodom te da šteta koja je posljedica te bolesti ne može pasti na teret tuženika. Ujedno ističe kako je parnični sud vezan pravomoćnom odlukom Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje kojom je i priznato pravo na invalidsku mirovinu upravo zbog bolesti.

S obzirom na naprijed navedena utvrđenja, kao i okolnosti konkretnog slučaja nižestupanjski sudovi su i po pravnom stajalištu ovog Vrhovnog suda pravilno zaključili da postoji uzročno posljedična veza između štetnog događaja i izgubljene zarade koju tužiteljica trpi.

Naime, prema odredbi čl. 195. ZOO, tko drugome nanese tjelesnu povredu ili mu naruši zdravlje dužan je naknaditi mu troškove oko liječenja i druge potrebne troškove s tim u vezi, a i zaradu izgubljenu zbog nesposobnosti za rad za vrijeme liječenja. Stavkom 2. istoga članka propisano je ako povrijeđeni zbog potpune ili djelomične nesposobnosti za rad gubi zaradu, ili su mu potrebe trajno povećane, ili su mogućnosti njegova daljnjeg razvijanja i napredovanja uništene ili smanjene, odgovorna osoba dužna je plaćati povrijeđenom određenu novčanu rentu, kao naknadu za tu štetu.

Prema odredbi čl. 190. ZOO sud će uzimajući u obzir i okolnosti koje su nastupile poslije uzrokovanja štete, dosuditi naknadu u svoti koja je potreban da se oštećenikova materijalna situacija dovede u ono stanje u kojem bi se nalazila da nije bilo štetne radnje ili propuštanja.

Naime, u konkretnom slučaju tužiteljica je postala nesposobna za svoje dotadašnje zanimanje odnosno kod iste je utvrđena profesionalna nesposobnost za rad vezana uz ozljede pretrpljene povrede koje utječu na njezinu radnu sposobnost sa 60%, a 40% otpada na ostale bolesti. Stoga kada je tužiteljica zbog posljedica štetnog događaja postala nesposobna za svoje dotadašnje zanimanje, zbog čega gubi prihod, odgovorna osoba dužna joj je naknaditi štetu s naslova izgubljene zarade, odnosno razlike u primanjima između invalidske mirovine i primanja koja bi ostvarivala da nije umirovljena. U konkretnom slučaju je utvrđeno da su upravo posljedice ozljeda iz predmetnog štetnog događaja razlog umirovljenja tužiteljice. Da je tome tako proizlazi iz utvrđenja suda prvog stupnja, koja su prihvaćena pobijanom presudom, proizašlim iz nalaza i mišljenja vještaka specijaliste medicine rada dr. J. B. J., koji je temeljen na liječničkom nalazu povjerenstva Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (dalje: HZMO) i na nalazu i mišljenju vještaka HZMO-a da su bolesti nastale kao posljedica ozljeđivanja tužiteljice u predmetnoj prometnoj nezgodi, kao posljedica ozljede izvan rada i vodeća dijagnoza u ocijeni profesionalne nesposobnosti za rad (list 721 spisa).

Stoga, revizijskim navodima, u tom dijelu, odluka suda nije dovedena u sumnju.

Valjalo je zato reviziju tuženika odbiti i odlučiti na temelju odredbe čl. 393. ZPP kao u izreci ove presude.

U odnosu na reviziju tužiteljice kojom ista pobija drugostupanjsku odluku o glavnoj stvari i troškovima parničnog postupka revizija nije dopuštena.

Naime, prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP, između ostalog, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 100.000,00 kn.

U konkretnom slučaju tužiteljica pobija odluku samo u dijelu koji se odnosi na visinu dosuđene naknade nematerijalne štete s osnova fizičkih boli i straha smatrajući da je novčana naknada prenisko odmjerena, međutim u tom dijelu nije zadovoljen vrijednosni kriterij budući da pobijani dio presude ne prelazi 100.000,00 kn. Naime, u odnosu na nematerijalnu štetu s osnova fizičkih boli tužiteljica je potraživala iznos od 30.000,00 kn, a suđeno joj je 15.000,00 kn dok je za pretrpljeni strah potraživala također 30.000,00 kn, a s tog osnova dosuđen joj je iznos od 11.834,00 kn, te pobijani dio iznosi 33.166,00 kn.

Tužiteljica također pobija i odluku o troškovima parničnog postupka zbog pogrešne primjene materijalnog prava koji su joj drugostupanjskom odlukom u cijelosti preinačeni i dosuđeni u iznosu od 96.150,00 kn, a prvostupanjskom odlukom suđeno joj je 141.244,00 kn, dok je tužiteljica prema troškovniku potraživala 250.798,00 kn. Međutim, da bi revizija bila dopuštena protiv odluke o trošku potrebno je da se ispune slijedeći uvjeti:

- da je revizija dopuštena protiv odluke o glavnoj stvari te

- ako revizijom pobijani dio odluke o parničnom trošku prelazi iznos iz čl. 382. st. 2. toč.1. ZPP. Stoga, obzirom da u odnosu na glavnu stvar, a gledajući samo pobijani dio, on ne prelazi 100.000,00 kn, to samim time nije dopuštena niti revizija tužiteljice protiv odluke o parničnim troškovima.

Slijedom navedenog reviziju tužiteljice valjalo je odbaciti na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP i odlučiti kao u izreci ovog rješenja.

Zagreb, 21. siječnja 2015.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug, v.r.