Pž-6152/2010-4 · Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Legislator summary
AI generatedi 2. ZPP-a. Tužitelj obrazlaže žalbene razloge navodeći da je sud zanemario nalaz i mišljenje ovlaštenog sudskog vještaka dipl. inž M. A. od 15. studenoga 2005. gdje na strani 53. nalaza u zaključku piše: „Pod 1. Sva tri računalna programa su djelo jednog te istog autora Pod 2. Usporedbom izvornih programskih struktura svih programa Upita (Querries) i Formi (Forms) i svih istoimenih i podatkovno identičnih strukturiranih Tablica (Tables), koje su ugrađene unutar računalnog programa RaM 1.0 maske.mdb (AA) i Scode.mdb (SV), zaključujemo da je riječ o identičnom računalnom programskom sustavu“.
Legislator headnote
AI generatedPž-6152/2010-4 · Visoki trgovački sud Republike Hrvatske: Tužitelj pobija presudu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava te predlaže preinačiti pobijanu presudu na način da se u potpunosti prihvati tužbeni zahtjev. Ističući da je „… sud je napravio veliki propust kad utvrđuje koautorstvo…“ tužitelj opisno ističe žalbeni razlog iz čl. 354. st.
Full text
73. Pž-6152/10-4
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u ime Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Kamelije Parać, predsjednice vijeća, te Gorane Aralica Martinović, suca izvjestitelja i Draženke Deladio, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. M. iz Z., kojeg zastupa punomoćnik T. Č., odvjetnik u Z., protiv tužene REPUBLIKA HRVATSKA, koju zastupa Županijsko državno odvjetništvo – Građansko upravni odjel Zagreb, radi zaštite autorskog prava i isplate naknade za korištenje autorskog djela u iznosu od 1,116.800,00 kn, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženice protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-5161/04 od 21. prosinca 2009., u sjednici vijeća održanoj 5. prosinca 2012.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se kao neosnovana tužiteljeva žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-5161/04 od 21. prosinca 2009., u točkama II.2., II.3., II.4. i II.5. njene izreke.
II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-5161/04 od 21. prosinca 2009., u točki I.3. njene izreke i sudi:
Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:
„Nalaže se tuženiku da tužitelju na ime naknade za korištenje tužiteljevog autorskog djela i to u iznosu od po 5.000,00 kn mjesečno, počevši od 1. siječnja 2004. do 30. lipnja 2007. godine, isplati iznos od ukupno 140.000,00 kn s pripadajućom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do 30.06.2007.godine po stopi određenoj Uredbom o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. godine pa do isplate u visini eskontne stope HNB-a uvećane za pet postotnih poena i to kako slijedi: na 5.000,00 kn od 16.02.2004., na 5.000,00 kn od 16.03.2004., na 5.000,00 kn od 16.04.2004., na 5.000,00 kn od 16.05.2004., na 5.000,00 kn od 16.06.2004., na 5.000,00 kn od 16.07.2004., na 5.000,00 kn od 16.08.2004. na 5.000,00 kn od 16.09.2004., na 5.000,00 kn od 16.10.2004., na 5.000,00 kn od 16.11.2004., na 5.000,00 kn od 16.12.2004., na 5.000,00 kn od 16.01.2005., na 5.000,00 kn od 16.02.2005., na 5.000,00 kn od 16.03.2005., na 5.000,00 kn od 16.04.2005., na 5.000,00 kn od 16.05.2005., na 5.000,00 kn od 16.06.2005., na 5.000,00 kn od 16.07.2005., na 5.000,00 kn od 16.08.2005., na 5.000,00 kn od 16.09.2005., na 5.000,00 kn od 16.10.2005., na 5.000,00 kn od 16.11.2005., na 5.000,00 kn od 16.12.2005., na 5.000,00 kn od 16.01.2006., na 5.000,00 kn od 16.02.2006. na 5.000,00 kn od 16.03.2006., na 5.000,00 kn od 16.04.2006., na 5.000,00 kn od 16.05.2006. i na 5.000,00 kn od 16.06.2006. pa do isplate, sve u roku od osam dana.“
r i j e š i o j e
I. Ukida se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-5161/04 od 21. prosinca 2009., u točkama I.1. i I.2. njene izreke bez vraćanja na ponovan postupak.
II. Ukida se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-5161/04 od 21. prosinca 2009., u točkama II.1. i III. njene izreke i predmet u tom dijelu vraća na ponovan postupak.
Obrazloženje
Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-5161/04 od 21. prosinca 2009. u točki I. njene izreke djelomično je prihvaćen tužbeni zahtjev te je utvrđeno da je tužitelj koautor računalnog programa pod nazivom RaM 1.0 maske.mdb (AA), pohranjenog pri Hrvatskoj autorskoj agenciji pod brojem 05-98, njemu identičnog računalnog programa Scode.mdb (SV), te računalnog programa RaM 1.0. maske.mdb (NV), koji predstavlja naknadno modificiranu inačicu programa RaM 1.0 maske.mdb (AA) (točka I.1. izreke), zabranjeno je tuženiku daljnje korištenje tužiteljevog koautorskog djela i njegovih inačica, naloženo mu je potpuno uklanjanje istih sa svih tuženikovih servera i računala te predaja tužitelju svih primjeraka djela, pohranjenih na compact discu, disketi ili u drugom obliku, a nalaze se u posjedu tuženika (točka I.2. izreke), naloženo je tuženiku da tužitelju na ime naknade za korištenje tužiteljevog autorskog djela i to u iznosu od po 5.000,00 kn mjesečno, počevši od 1. siječnja 2004. do 30. lipnja 2007., isplati iznos od ukupno 140.000,00 kn s pripadajućom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do 30. lipnja 2007. po stopi određenoj Uredbom o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. pa do isplate u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke uvećane za pet postotnih poena i to kako slijedi: na 5.000,00 kn od 16. veljače 2004., na 5.000,00 kn od 16. ožujka 2004., na 5.000,00 kn od 16. travnja 2004., na 5.000,00 kn od 16. svibnja 2004., na 5.000,00 kn od 16. lipnja 2004., na 5.000,00 kn od 16. srpnja 2004., na 5.000,00 kn od 16. kolovoza 2004. na 5.000,00 kn od 16. rujna 2004., na 5.000,00 kn od 16. listopada 2004., na 5.000,00 kn od 16. studenoga 2004., na 5.000,00 kn od 16. prosinca 2004., na 5.000,00 kn od 16. siječnja 2005., na 5.000,00 kn od 16. veljače 2005., na 5.000,00 kn od 16. ožujka 2005., na 5.000,00 kn od 16. travnja 2005., na 5.000,00 kn od 16. svibnja 2005., na 5.000,00 kn od 16. lipnja 2005., na 5.000,00 kn od 16. srpnja 2005., na 5.000,00 kn od 16. kolovoza 2005., na 5.000,00 kn od 16. rujna 2005., na 5.000,00 kn od 16. listopada 2005., na 5.000,00 kn od 16. studenoga 2005., na 5.000,00 kn od 16. prosinca 2005., na 5.000,00 kn od 16. siječnja 2006., na 5.000,00 kn od 16. veljače 2006., na 5.000,00 kn od 16. ožujka 2006., na 5.000,00 kn od 16. travnja 2006., na 5.000,00 kn od 16. svibnja 2006. i na 5.000,00 kn od 16. lipnja 2006. pa do isplate, sve u roku od osam dana (točka I.3. izreke), dok je u točki II. njene izreke tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan u dijelu kojim se zahtjeva utvrđenje da je tužitelj autor računalnog programa pod nazivom RaM 1.0 maske.mdb (AA), pohranjenog pri Hrvatskoj autorskoj agenciji pod brojem 05-98, njemu identičnog računalnog programa Scode.mdb (SV) te računalnog programa RaM 1.0. maske.mdb (NV), koji predstavlja naknadno modificiranu inačicu programa RaM 1.0 maske.mdb (AA) (točka II.1. izreke), utvrđeno je da je tužena neovlaštenim korištenjem predmetnih autorskih djela tužitelja počinila povredu njegovih autorskih prava (točka II.2. izreke), naloženo je tuženoj isplatiti tužitelju tržišnu vrijednosti predmetnog računalnog programa u iznosu od 306.800,00 kn s PDV-om i pripadajućom zateznom kamatom tekućom od 1. siječnja 2004. do isplate (točka II.3. izreke), naloženo je tuženiku da tužitelju na ime naknade za neovlašteno korištenje tužiteljevog autorskog djela i to u iznosu od po 15.000,00 kn mjesečno, počevši od 1. srpnja 2007. nadalje, isplati odgovarajući iznos s pripadajućom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate (točka II.4. izreke), određena je objava predmetne presude o trošku tuženika u dnevnim listovima „Jutarnji list“ i „Večernji list“ u prvim brojevima po nastupanju pravomoćnosti (točka II.5. izreke).
Točkom III. naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 49.654,61 kn u roku od osam dana.
Predmetnu presudu pobijaju tužitelj i tuženica.
Tužitelj pobija presudu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava te predlaže preinačiti pobijanu presudu na način da se u potpunosti prihvati tužbeni zahtjev. Ističući da je „… sud je napravio veliki propust kad utvrđuje koautorstvo…“ tužitelj opisno ističe žalbeni razlog iz čl. 354. st.
2. t.
12. ZPP-a, a kako se iz preostalih navoda žalbe jasno vidi u kojim dijelovima se presuda pobija, uzeto je da se presuda pobija u dijelu u kojem tužitelj nije uspio u parnici u smislu odredbe čl. 365. st.
1. u vezi s čl. 339. st.
1. i 2. ZPP-a. Tužitelj obrazlaže žalbene razloge navodeći da je sud zanemario nalaz i mišljenje ovlaštenog sudskog vještaka dipl. inž M. A. od 15. studenoga 2005. gdje na strani 53. nalaza u zaključku piše: „Pod 1. Sva tri računalna programa su djelo jednog te istog autora Pod 2. Usporedbom izvornih programskih struktura svih programa Upita (Querries) i Formi (Forms) i svih istoimenih i podatkovno identičnih strukturiranih Tablica (Tables), koje su ugrađene unutar računalnog programa RaM 1.0 maske.mdb (AA) i Scode.mdb (SV), zaključujemo da je riječ o identičnom računalnom programskom sustavu“.
Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je tužitelj jedini i isključivi autor predmetnog računalnog programa i to za sve tri inačice računalnog programa RaM 1.0 maske.mdb (AA), koje su zaštićene kod Hrvatske autorske agencije. Osporava zaključak da je postojeći, raniji računalni program, koji je izradio tuženikov zaposlenik D. S., tužitelj prilagodio, preradio, dopunio i usavršio po uputama zaposlenika tužene, tj. da se radi o „koautorstvu“ tvrdeći da raniji program nije pronađen na računalima tužene tijekom osiguranja dokaza niti je takav program dostavljen kao materijalni dokaz u postupku.
Ističe da se tužena ne bavi djelatnostima kao što su projektiranje informacijskih sustava, izradom računalnih programa niti njeni zaposlenici imaju obvezu raditi poslove vezane za izradu računalnih programa, te da tužena ne može imati imovinska prava za predmetni računalni program. Tvrdi da se „obrana“ tužene temelji na „lažnim“ iskazima njenih zaposlenika koji ne poznaju problematiku te iznose stvari prema svojim vlastitim pretpostavkama. Žalitelj, kao i tijekom postupka, ustraje na tvrdnjama da je dostavio relevantne dokaze kao što su radne kopije računalnog programa RaM 1.0 maske.mdb (AA), projektnu dokumentaciju vezanu uz program, kao i programske ulaze i pasworde koji su potrebni za pregledavanje izvornih kodova računalnog programa te da je mrežni računalni program RaM 1.0 maske.mdb (AA) i sve njegove inačice Scode.mdb (SV) i RaM 1.0 maske.mdb (NV), nastao u drugoj polovici 2003. godine, a izradio ih je tužitelj u svojoj vlastitoj kući u Sigetu 18b i donio ih u Ministarstvo obrane Republike Hrvatske.
Nakon toga je u dogovoru s čelnim ljudima u Ministarstvu obrane Republike Hrvatske 2. siječnja 2004. instalirao na server i lokanu mrežu SMOS-a tako da je bazu podataka stavio na server, a programe instalirao na sve kompjutore odnosno radne stanice koje su djelatnici koristili u svakodnevnom radu, sveukupno njih 24. Tada je tužitelj izvršio prezentaciju rada programa svim djelatnicima kako bi ih upoznao s novim načinom rada. Smatra da tužena nije dokazala da je prestala upotrebljavati računalni programa Ram 1.0 maske.mdb (AA) i tvrdi da još uvijek posjeduje računalni program RaM 1.0 maske.mdb (AA) i sve njegove inačice, i nije ih vratila tužitelju niti ih je dostavila sudu pa smatra da treba plaćati naknadu i dalje dok ne vrati računalni program njegovom izvornom vlasniku, odnosno tužitelju.
Tuženica predmetnu presudu pobija u njenoj izreci pod točkama I. i III. iz svih razloga normiranih odredbama čl. 353. Zakona o parničnom postupku. Bitnu povredu odredaba parničnog postupka vidi u tome što pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne da ispitati jer izreka pobijane presude proturječi samoj sebi (stavak I. stavku II.) kao i razlozima presude. U stavku I. pobijane presude sud utvrđuje da je tužitelj koautor računalnog programa, a u stavku II. odbija tužbeni zahtjev na utvrđenje da je tužitelj autor predmetnog računalnog programa. Razlozi obrazloženja presude u proturječju su s izrekom presude, pa se ona ne da ispitati, čime je počinjena bitna povreda odredaba Zakona o parničnom postupku normirana odredbama čl. 354. st.
2. t.
11. Zakona o parničnom postupku. Nadalje, sud je počinio bitnu povredu odredaba Zakona o parničnom postupku kada je na ročištu od 10. listopada 2008., po službenoj dužnosti odredio provođenje dokaza saslušanjem svjedoka M. T.-J. i M. Ž., premda je ta mogućnost sudu oduzeta Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 84/08) kojima je napušteno inkvizitorno načelo. Pogrešno, odnosno nepotpuno utvrđeno činjenično stanje ogleda se u tome što sud nije dao valjanu ocjenu dokaza u smislu odredbi čl.
8. Zakona o parničnom postupku. Nadalje, sud nije dao argumente zašto nije odredio novo vještačenje po vještaku informatičke struke, odnosno zašto nije prihvatio taj dokazni prijedlog tužene, a tužena nalaz vještaka Augustinovića ocjenjuje nestručnim i pristranim ističući da vještak „presuđuje“ izlazeći iz okvira svog zadatka, a sud se ne osvrće na prigovore tužene kojima je tužena isticala da su potrebna dodatna pojašnjenja i dopune nalaza koji je u određenim dijelovima u protuslovlju, i nejasan, kada npr. govori o starijoj verziji spornog računalnog programa s usporedbom s novijom radnom verzijom istog programa i verzijom koja je pohranjena u Hrvatskoj autorskoj agenciji, a osobito u dijelu kada vještak, dajući svoje mišljenje kaže:
„mišljenja sam da je tužitelj ujedno i autor izvornih kodova sva tri računalna programa ...“ a nije jasno iz čega je vještak zaključio da je to izvorni program, te da predstavlja tužiteljevu vlastitu intelektualnu tvorevinu. Ističe da prilikom obavljanja vještačenja na očevidu 13. veljače 2007. vještak nije u cijelosti izuzeo digitalni dokaz, što je vidljivo iz njegovog nalaza kada kaže „sporna aplikacija nalazi se na tri računala, ali je instalirana na dva računala, na trećem računalu je nađena modificirana aplikacija“, dakle nije izuzeta niti sporna, a niti modificirana aplikacija u cijelosti.
Navedena „aplikacija“ nije prilagođena svakodnevnoj uporabi krajnjeg korisnika koji ne poznaje dovoljno rad u Access-u. Ključevi nisu definirani prema pravilima struke (numeričke vrijednost), te se ne može provesti normalizacija niti referencijalni integritet podataka, što je neophodno za baze podataka u poslovnom sustavu. Za ovakvu implementaciju aplikacije potrebno je dokumentirati svaki korak instalacije i testiranja s obzirom na to da se radi o većem broju korisnika. Vještak je u svom zaključku, utvrdio visinu naknade tužitelju na temelju eventualne dobiti tužene, premda je tužena u više navrata izvijestila sud, a i samog vještaka, da se sporni program uopće ne koristi.
Poziva se na okolnost da je tužena predlagala novo vještačenje po drugom vještaku, smatrajući da vještak nije otklonio prigovore. Tužena smatra da provedenim dokaznim postupkom nije utvrđeno da je tužitelj „koautor“ spornog računalnog programa, a do istog zaključka mogao je doći i sud da je valjano ocijenio provedene dokaze, osobito iskaz svjedoka Darka Spajića, zatim svjedoka Jušića i drugih. Naime, svjedok D. S. u svom iskazu izričito je ustvrdio da je on autor spornog programa kojeg je napravio 1999. ili 2000. godine, točnije da je napravio softvere koji prati proces planiranja međunarodne obrambene suradnje, da to svoje autorstvo nije zaštitio, da su podaci bili pohranjeni na jednom računalu tako što je baza pripremljena da bi se od nje moglo doći do više računala radi unošenja podataka u tu bazu, da je kasnije, nakon njegovog odlaska na novo radno mjesto, tužitelj dorađivao tu bazu, tražeći naknadu, koju nije dobio, da je protiv njega vođen stegovni postupak zbog nelegalnog iznošenja spornog programa iz Ministarstva obrane Republike Hrvatske.
Posebno je istaknuo da se baza podataka konceptualno nije bitno promijenila od strane tužitelja u odnosu na ono što je svjedok napravio, te kada je naknadno ponovno došao u kontakt sa spornim softverom svjedok nije našao bitnih poboljšanja na programu kojeg je on napravio, da je struktura podataka nebitno promijenjena u odnosu na ono što je svjedok napravio, te da se ne radi o izradi novog programa već o doradi njegovog programa, a kako ta baza podataka prati radni proces koji nije osobito složen, svjedok je ustvrdio da veća poboljšanja nije niti moguće postići.
Svi ostali saslušani svjedoci u bitnom su potvrdili iskaz svjedoka Spajića u pogledu njegovog autorstva nad spornim programu, pa tako i svjedoci I. J., M. T.-J., M. Ž. i P. B.. Svjedok B. također je iskazao da je već postojao računalni program kojeg je tužitelj samo dorađivao. Tužena je tijekom postupka isticala da je dorade postojeće baze podataka tužitelj napravio isključivo unutar radnog vremena, sredstvima tužene, oslobođen svih ostalih obveza rada u Odjelu bilaterale, te u suradnji s ostalim zaposlenicima, te da je za to dobivao plaću, što su potvrdili svi saslušani svjedoci, a neki od njih su mu i davali prijedloge kako baza treba funkcionirati, koje podatke baza treba sadržavati i dr. Taj radni zadatak dobio je na prijedlog nadređenih.
Sud je poklonio vjeru svjedoku A. M., koja je, kao supruga tužitelja, bila pristrana i nije dala istinit iskaz, tim više što je iskazala o činjenicama koje su joj poznate samo iz pričanja tužitelja, a ne iz osobnog opažanja. Osim navedenog, na neistinitost tvrdnje tužitelja da je radio kod kuće sporni računalni program ukazuje i činjenica da je za takvo što trebao dobiti posebnu zapovijed od nadređenog, kako to propisuje Odluka ministra obrane od 4. srpnja 2002. o uvećanoj plaći državnih službenika i namještenika za noćni rad, prekovremeni rad, te naknadi za rad za blagdane i neradne dane utvrđene zakonom, a takvu zapovijed od nadređenog nije dobio.
Žaliteljica osporava zaključak suda da je tužitelj „koautor“ spornog računalnog programa, čiji je autor D. S.. Osim što sporni program nije tužiteljeva izvorna intelektualna tvorevina iz znanstvenog područja, nema koautorstva, jer nema zajedničkog rada na tom programu, a nije jasno kako je sud odredio koautorski dio koji treba biti određen razmjerno cijelom autorskom djelu, a osim toga nema niti pristanka autora D. S.. Nadalje, iz obrazloženja pobijane presude nije razvidno, da li je, kako i na osnovu čega, sud utvrdio vrijeme korištenja spornog računalnog programa čiji je navodni koautor tužitelj, niti se iz obrazloženja može utvrditi na koji se period odnosi naknada dosuđena stavkom I. točkom 3. pobijane presude, niti je u tom pravcu sud dao valjane razloge.
Uslijed tako pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja došlo je i do pogrešne primjene materijalnog prava kada je sud djelomično prihvatio tužbeni zahtjev, utvrdivši da je tužitelj „koautor“ spornog računalnog programa, čime je povrijeđeno njegovo autorsko pravo, te donio pobijanu presudu u stavku I. izreke. Sve i da je tužitelj napravio takvo djelo koje bi se moglo smatrati autorskim djelom, kako nije zaključen ugovor o autorskom djelu, to je isključivo poslodavac – ovdje tužena, ovlaštena izvršavati sva imovinska autorska prava.
Nadalje, osporava odluku o parničnom trošku s tvrdnjom da je trebao odbiti u cijelosti tužbeni zahtjev, te tuženoj dosuditi ukupni trošak u iznosu od 136.520,00 kn. Tužena predlaže pobijanu presudu preinačiti i tužbeni zahtjev odbiti u cijelosti, uz naknadu parničnog troška tuženoj, ili pobijanu presudu ukinuti te predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovan postupak.
Tužitelj nije odgovorio na tuženičinu žalba.
Tuženica nije odgovorila na tužiteljevu žalbu.
Tužiteljeva žalba je djelomično osnovana, a tuženičina žalba je u cijelosti osnovana.
Ispitavši prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu (točka 1., 2. i 4. izreke) na temelju odredaba čl. 365. st. 2. i čl. 467. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11; dalje: ZPP), u granicama dopuštenih žalbenih razloga, pazeći pritom po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud nalazi da je zahvaćena u žalbama istaknutim bitnim povredama odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. i 12. ZPP-a, te je ostvaren i žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 300. i čl. 250. ZPP-a što je imalo za posljedicu pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje u vezi utvrđenja autorstva nad predmetnim računalnim programom, s tim da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo u pogledu dijela presude kojim se odlučivalo o imovinskim zahtjevima tužitelja na računalnom programu stvorenom u radnom odnosu.
Predmet spora je zahtjev za zaštitom tužiteljevih autorskih prava kao autora računalnog programa RaM i njegovih inačica koji se sastoje kako u ekonomskom iskorištavanju vlastitog djela i u ovlaštenju imovinskopravne naravi u pogledu zahtjeva za utvrđenje povrede njegovih prava, zabranom neovlaštenog iskorištavanja, isplatom naknade za neovlašteno korištenje, i štete u vidu isplate tržišne vrijednosti predmetnog računalnog programa, tako i u osobnom odnosu tužitelja kao tvorca predmetnog računalnog programa prema svojem djelu što uključuje priznavanje autorstva.
U tužbi tužitelj tvrdi da je nositelj autorskog prava na računalnom programu „RaM“ deponiranom pri Hrvatskoj autorskoj agenciji – centar za intelektualno vlasništvo d.o.o. pod brojem 05-98. Navodi da je predmetni računalni program nastao kada je načelniku Odjela multilaterale Ministarstva obrane Republike Hrvatske pukovniku P. B. i načelniku Odjela bilaterale Ministarstva obrane Republike Hrvatske pukovniku I. J., u jesen 2003. godine ponudio njegovu izradu kojom prilikom je istaknuo kako to ne spada u opis poslova njegovog radnog mjesta i da će to predstavljati njegovo autorsko djelo za čije iskorištavanje zahtijeva primjerenu naknadu navodeći da su se oni s tim suglasili. Računalni program „RaM" instalirao je na server i 15-ak računala u Ministarstvu obrane Republike Hrvatske i na taj način ga 1. siječnja 2004. prepustio Ministarstvu obrane Republike Hrvatske. Kako mu, međutim, nije isplaćena nikakva naknada za iskorištavanje njegovog autorskog djela nego mu je u veljači iste godine naložena obveza održavanja softvera i informatičke opreme, uz poslove stručnog suradnika za bilateralu, bez novog rješenja o promjeni radnog mjesta stručnog suradnika za bilateralu i bez naknade za te dodatne poslove, smatra da je „dodatno zakinut“.
Iako u samoj tužbi tužitelj ne opisuje čemu računalni program „RaM“ služi, odnosno ne opisuje njegovu funkciju i svrhu, iz dopisa tužitelja tuženoj od 22. srpnja 2004. (list 7. spisa) koji je priložen uz tužbu, proizlazi funkcionalni opis računalnog programa „RaM“ jer se u dopisu navodi da se radi o „računalnom programu koji na osnovu unosa podataka o sastancima i kretanjima osoba izrađuje tjedna, mjesečna i godišnja izvješća o aktivnostima sa bilateralnim partnerima, provodi analitiku s razrađenim troškovima, te ima jedinstvenu bazu podataka (arhivu)“.
Tužena se suprotstavila tužbenom zahtjevu s tvrdnjom da je tužitelj radio na usavršavanju baze podataka u sklopu izvršavanja svojih obveza, slijedeći upute poslodavca. Tako je tužitelj radeći u suradnji s ostalim djelatnicima Službe za međunarodnu obrambenu suradnju na usavršavanju baze podataka samo „doradio“ već postojeću bazu podataka a spomenuta baza podataka izrađivana je tijekom ranijih godina (kada tužitelj nije bio raspoređen u Službu za MOS) od strane djelatnika Službe za međunarodnu obrambenu suradnju i to na način da su ustanovljeni i izgrađeni osnovni programski elementi koji su vremenom nadograđivani sukladno novonastalim potrebama u planiranju aktivnosti međunarodne obrambene suradnje, a s ciljem da predmetna baza podataka bude dostupnija djelatnicima koji se kao svojom redovitom zadaćom bave planiranjem, praćenjem i izvješćivanjem o planiranju i provedbi MOS tijekom određenog razdoblja.
Tužitelj je postavio konačni tužbeni zahtjev podneskom od 9. lipnja 2008. (list 343. spisa) zahtijevajući utvrđenje da je tužitelj autor predmetnog računalnog programa i njegovih inačica (točka 1. zahtjeva) kao i utvrđenje da je tuženica počinila povredu njegovih prava kao autora predmetnog računalnog programa (točka 2. zahtjeva), zabranu daljnjeg korištenja (točka 3. zahtjeva), isplatu naknade za neovlašteno korištenje u iznosu od 810.000,00 kn s pripadajućim kamatama (točka 4. zahtjeva), isplatu tržišne vrijednosti predmetnog računalnog programa u iznosu od 306.800,00 kn s pripadajućim kamatama zajedno s iznosom od ukupno 325.534,56 kn na ime naknade za tehničko održavanje predmetnog programa s pripadajućim kamatama (točka 5. zahtjeva), objavu presude u dnevnim listovima (točka 6. zahtjeva), uz naknadu troška postupka (točka 7. zahtjeva).
S obzirom na tako postavljen tužbeni zahtjev nije bilo mjesta pobijanom presudom odlučivati o koautorstvu tužitelja uz istovremeno odbijanje zahtjeva za utvrđenjem autorstva i povrede autorovih prava jer takvo što u vezi koautorstva (u smislu suvlasništva) – nije niti predmet tužbenog zahtjeva. Kako je odredbom čl. 2. ZPP-a propisano da u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku, ostvaren je žalbeni razlog na koji se poziva tužitelj iz čl. 354. st. 2. t. 12. ZPP-a te je valjalo ukinuti predmetnu presudu bez vraćanja na ponovno suđenje i to u dijelu u kojem je prekoračen tužbeni zahtjev te odlučiti na temelju čl. 369. st. 5. ZPP-a kao u točki I. izreke rješenja.
U postupku je utvrđeno:
-da je tužitelj kao zaposlenik u Ministarstvu obrane Republike Hrvatske, ovdje tužene, na radnom mjestu stručnog suradnika za bilateralu u Upravi za obrambenu politiku, Služba za međunarodnu obrambenu suradnju, internom preraspodjelom poslova na prijedlog nadređenog I. J., načelnika Odjela bilaterale i P. B., načelnika Odjela multilaterale, plana, raščlambe i potpore te uz suglasnost načelnika Službe za međunarodnu obrambenu suradnju I. P., sudjelovao na radu postojeće baze podataka u kojoj su po različitim osnovama obrađivane planirane aktivnosti međunarodne obrambene suradnje a koja baza podataka je pristupačna elektroničkim sredstvima te da je radio na postojećim računalnim programima koji su korišteni za izradu ili rad te baze podataka,
- da je D. S. tijekom 1999. i 2000. godine izradio računalne programe koji su korišteni za izradu ili rad, odnosno stvaranje baze podataka prije nego je tužitelj internom preraspodjelom poslova započeo rad na tome.
- da je tužitelj izradio krajem 2003. godine računalni program pod nazivom „RaM“ koji služi elektroničnom pristupu i unapređenju rada baze podataka u kojoj su po različitim osnovama obrađivane planirane aktivnosti međunarodne obrambene suradnje a koji računalni program je 1. siječnja 2004. instalirao na server i na 15-ak računala u Ministarstvu obrane Republike Hrvatske i koji računalni program je 24. ožujka 2004. deponirao na disketi kod Hrvatske autorske agencije – Centar za intelektualno vlasništvo d.o.o., Zagreb, s tim da ga je mehanički zaštitio programskim lozinkama,
- da se tuženica nakon instaliranja na njen server i računala 1. siječnja 2004. koristila predmetnim računalnim programom, a da tužitelju za to nije isplaćivala nikakvu posebnu naknadu.
Iz ovako utvrđenog činjeničnog stanja, koje i nije sporno između parničnih stranaka, proizlazi da tužitelj svoje zahtjeve temelji na činjenici da je autor autorskog djela – računalnog programa pod nazivom „RaM“ i svih njegovih inačica stvorenog u radnom odnosu i da je program na kojem je radio tužitelj već od ranije postojao. Iako tužitelj tvrdi da je radio i izvan radnog vremena, zbog čega je protiv njega bio pokrenut stegovni postupak s obzirom na zaštićenost sadržaja građe predmetne baze podataka s vojno-sigurnosnog aspekta, jasno proizlazi, po prirodi stvari, da se u konkretnom slučaju radi o odnosu radnika naspram poslodavca i slučaju kada radnik tvrdi da je istodobno i autor računalnog programa koji je korišten za unapređenje rada postojeće baze podataka kojoj se pristupa elektroničkim putem.
Nije sporna tužiteljeva tvrdnja da je pravni status autorskih djela stvorenih u radnom odnosu uređen uz poštivanje načela da autorsko pravo uvijek pripada fizičkoj osobi koja ga je stvorila – autoru. Tako je predviđeno čl. 75. Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima („Narodne novine“ broj 167/03, 79/07 i 125/11; dalje: ZAPSP) za autorska djela stvorena u radnom odnosu, prema kojoj odredbi autorsko djelo stvoreno u radnom odnosu jest takvo djelo koje za vrijeme trajanja radnog odnosa kod određenog poslodavca stvori radnik – autor izvršavajući svoje obveze ili po uputama toga poslodavca. Odnosi u pogledu takvih autorskih djela uređuju se Zakonom o autorskom pravu i srodnim pravima, ugovorom o radu ili drugim aktom kojim se uređuje radni odnos. Prema čl. 203. ZAPSP-a, odredbe iz Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima o računalnim programima i bazama podataka primjenjuju se i na računalne programe i baze podataka koji su stvoreni prije dana stupanja na snagu ovoga Zakona, ako se time ne zadire u ugovore koji su sklopljeni i prava koja su stečena prije tog dana.
Nije sporno da je tužitelj u radnom odnosu s Ministarstvom obrane Republike Hrvatske.
Nije sporna niti tužiteljeva tvrdnja da samim stvaranjem djela autoru pripadaju sva imovinska i moralna prava na tom djelu (čl. 2. st. 1. i čl. 9. ZPSP-a). Međutim, iznimka od pravila da poslodavac može steći pravo iskorištavanja autorskog djela stvorenog u radnom odnosu samo na temelju pravnog posla, odnosi se na korištenje računalnog programa stvorenog u radnom odnosu. Na temelju čl. 108. ZAPSP-a, poslodavac je isključivo ovlašten izvršavati sva imovinska prava na programu kojeg je radnik stvorio u izvršavanju obveza iz ugovora o radu ili slijedeći upute poslodavca, osim ako je ugovorom drukčije određeno. Riječ je o cessio legis, tj. zakonom su u korist poslodavca osnovana isključiva prava iskorištavanja, prostorno, vremenski i sadržajno neograničena, što se prema učincima može poistovjetiti s prijenosom ili ustupanjem imovinske komponente autorskog prava.
Tužitelj tvrdi da je usmeno dogovorio sa svojim nadređenima P. B. i I. J. posebnu primjerenu naknadu za predmetni računalni program (kao vid imovinskih autorskih prava radnika) ali iz iskaza svjedoka P. B. (na listu 276. do 278. spisa) i I. J. (list 365. do 366. spisa) takvo što ne proizlazi. Iz sadržaja njihovih iskaza proizlazi da su se uobičajeni zadaci tužitelja kao radnika s vremenom promijenili i da je tužitelj internom preraspodjelom upućen na rad na predmetnoj bazi podataka iako tužitelj po svojoj struci nije informatičar dao je pristanak da se njegovi dotadašnji uobičajeni zadaci izmjene na način da radi na toj bazi podataka. Navedeno tužitelj ne osporava. Tužitelj u iskazu danom u dokazne svrhe iskazuje u vezi posebno ugovorene naknade da su mu njegovi nadređeni „…rekli da će to i riješit i to u okviru ugovora između mene i Ministarstva obrane…“ Nije sporno da takav posebni ugovor nije zaključen jer sam tužitelj u svom iskazu navodi da „…do tog ugovora nije došlo…“ (list 278. spisa). Tužena osporava da je ugovorena posebna naknada, a u spisu se ne nalaze neki drugi ugovori kojima bi bila ugovorena ta posebna naknada na temelju koje bi tužitelj stekao pravo na nju, a sukladno citiranom čl. 108. ZAPSP-a, pod pretpostavkom da je tužitelj autor računalnog programa za kojeg tvrdi da jest, sva imovinska prava na tom računalnom programu po samom Zakonu pripadaju poslodavcu, tako da proizlazi da tužitelj u takvoj činjeničnoj i materijalnopravnoj situaciji ne može imati nikakva imovinska prava za predmetni računalni program jer je izvjesno da između tužitelja/radnika i poslodavca nema pisanog ugovora kojim je njihov odnos drugačije definiran nego je to propisao čl. 108 ZAPSP-a.
Dakle, u ovom slučaju, tužena kao poslodavac može koristiti računalni program stvoren u radnom odnosu na temelju samog Zakona, pa su neosnovani svi tužiteljevi imovinskopravni zahtjevi iz ove tužbe, te su posljedično neosnovani i svi njegovi žalbeni navodi (bez potrebe da ih se posebno navodi) vezani za tužiteljeva ovlaštenja imovinskopravne naravi.
Stoga je valjalo prihvaćanjem tuženičine žalbe preinačiti pobijanu presudu u dijelu u kojem je prihvaćen tužbeni zahtjev za isplatu naknade za korištenje tužiteljevog autorskog djela, i u tom dijelu odbiti tužbeni zahtjev na temelju odredbe čl. 373.a st. 1. ZPP-a, te odlučiti kao u točki II. izreke ove presude, i odbiti tužiteljevu žalbu kao neosnovanu u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev vezano za tužiteljeva imovinskopravna ovlaštenja prema zahtjevima opisanim u točkama II.2., II.3., II.4. i II.5. izreke pobijane presude te odlučiti kao točki I. izreke ove presude na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a.
Nadalje, između stranaka je nesporno da predmetni računalni program služi radu na postojećoj bazi podataka tuženice.
Zaštita vezana za bazu podataka ne uključuje računalne programe koji su korišteni za izradu baza podataka ili za rad s bazama podataka koje su dostupne elektroničkim putem (čl. 7. st. 4. ZAPSP-a), dakle, računalni program uživa samostalnu zaštitu neovisno od zaštite baze podataka. Čl. 107. ZAPSP-a propisano je da je računalni program zaštićen kao jezično djelo po ovom Zakonu ako je izvoran u smislu da predstavlja vlastitu intelektualnu tvorevinu svog autora, dok je općom odredbom čl. 5. st. 1. ZAPSP-a propisano da je autorsko djelo originalna intelektualna tvorevina iz književnog, znanstvenog i umjetničkog područja koja ima individualni karakter, bez obzira na način i oblik izražavanja, vrstu, vrijednost ili namjenu ako ovim Zakonom nije drukčije određeno. Dakle, prema čl. 107. ZAPSP-a, računalni program da bi bio originalan mora biti vlastita intelektualna tvorevina, a prema čl. 5. st. 1. ZAPSP-a, autorsko djelo je originalna intelektualna tvorevina koja ima individualni karakter. Slijedi da se procjena o tome ima li računalni program autorskopravnu zaštitu provodi samo na temelju kriterija vlastite intelektualne tvorevine svog autora i nijednog dodatnog kriterija. Računalni program uz ispunjenje ranije navedene pretpostavke ima autorskopravnu zaštitu kao jezično djelo (čl. 5. st. 2. ZAPSP-a).
Imajući u vidu navedeno, s obzirom na stanje spisa, za sada nije prihvatljiv zaključak o (ne)osnovanosti tužbenog zahtjeva u pogledu istaknutog zahtjeva iz moralne komponente autorskog prava vezano za pravo autorstva (zahtjev za utvrđenjem) na predmetnom računalnom programu, jer zbog pogrešne pravne ocjene i zbog pogrešno danog zadatka vještačenja, uz ranije navedene povrede postupka čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 300. i čl. 250. ZPP-a, činjenično stanje nije u potpunosti utvrđeno (čl. 355. ZPP-a) a sve vezano za spornu i ovdje odlučnu činjenicu da li je računalni program tužitelja takvo jezično djelo koje predstavlja vlastitu intelektualnu tvorevinu svog autora.
Odlučno je i ujedno sporno da li je predmetni računalni program tužitelja djelo koje predstavlja vlastitu intelektualnu tvorevinu svog autora u smislu citiranih zakonskih odredbi ili se radi o djelu kojemu nedostaju zakonom tražene pretpostavke zbog okolnosti da se radi o djelu koje je rezultat praćenja trendova u razvoju tehnologije ili unapređenja postojećeg stanja tehnike ili drugog razloga u funkcionalnom smislu, a sve vezano za stvaranje baze podataka, odnosno sporno je, kako to tužitelj zorno opisuje – da li je u pogledu predmetnog računalnog programa zaista od „bicikla napravio avion“ (list 385. spisa). Prema do sada utvrđenim činjenicama, tužitelj bi eventualno mogao biti autor na „razlici“ između stare („bicikla“) i nove verzije („aviona“). Samo vještak može vidjeti strukturu, moguće autorstvo te razlike, a ako ta „razlika“ zaslužuje naziv autorsko djelo, tužitelj ima samo moralna prava na njoj, a imovinska su, kao što je ranije navedeno, kod poslodavca ex lege.
Naime, iz spisa proizlazi da je vještačenje po vještaku informatičke struke, između ostalog, provedeno na okolnost utvrđivanja koristi li Ministarstvo obrane Republike Hrvatske predmetni tužiteljev računalni program i to usporedbom onog računalnog programa za koji tužitelj navodi da je njegovo autorsko djelo s računalnim programom koji koristi Ministarstvo obrane Republike Hrvatske. U postupku osiguranja dokaza snimljena je kopija softverskog proizvoda koje tužena koristi, te je na očevidu od 9. svibnja 2005. uočeno da je tada Ministarstvo obrane Republike Hrvatske koristio dvije verzije spornih programa za koje tužitelj tvrdi da su njegovo autorsko djelo, te su ti programi snimljeni na ukupno četiri diskete koje su pohranjene u sudski depozit i koji programi su zaštićeni nepoznatim zaporkama.
Tužitelj je dostavio upute, administratorski ključ, „password“ i druge podatke koji su omogućili vještaku analizu izvornog programskog koda spornih programa. Usporednom analizom izvornih programa vještak je došao do zaključka da je tužitelj autor sva tri programa koje je nazvao sljedećim sinonimima: 1.RAM 1.0 maske. mdb (AA) – verzija koju je tužitelj pohranio u Hrvatskoj autorskoj agenciji, 2. RAM 1.0. maske.mdb (NV), novija radna verzija spornog računalnog programa, snimljena na računalima tužene, veličine 4060 KB s datumom modifikacije 6. rujna 2004. u 11:46 sati, i 3.
Scode.mdb (SV) starija verzija spornog računalnog programa, snimljena u sažetom obliku na računalima tužene, veličine 1,888.256 s datumom modifikacije 17. ožujka 2004. u 11:32:50 sati. Nalaz i mišljenje vještaka je u konkretnom slučaju potpuno promašeno s obzirom na nejasan zadatak koji je vještaku dat i s obzirom na okolnost da je vještačio programe za koje sam tužitelj tvrdi da ih je instalirao na serveru i računalima tužene te je stoga očito da rezultat vještačenja i nije mogao biti drugačiji kad je vještak uspoređivao računalni program čiji opseg je poznat samo djelomično i to samo u pogledu onog računalnog programa koji je deponiran pri Hrvatskoj autorskoj agenciji, dok za računalne programe koji su zatečeni kod tužene 6. rujna 2004. i 17. ožujka 2004. tužitelj ionako tvrdi da predstavljaju inačice njegovog računalnog programa koji je on, kako izričito tvrdi, kod tužene instalirao u siječnju 2004. godine.
Stoga je zaključak o „istovjetnost izvornih programskih kodova“ i „pasworda“ tako uspoređenih računalnih programa izlišan i neprihvatljiv. Naime, u zadatku koji je dan vještaku, pa tako nastavno i u predmetnom nalazu i mišljenju, uočljiv je nedostatak relacije, jer nedostaje odnos između dvoga, odnosno između tužiteljevog računalnog programa i nesporno, od ranije postojećeg računalnog programa koji je služio istoj svrsi (vezano za elektronički pristup predmetnoj bazi podataka) dakle, nedostaju činjenice vezane za autorstvo na „razlici“ između stare i nove verzije.
Osim toga, iz do sada utvrđenih činjenica proizlazilo da se možda radi o nekom „upgrade-u“ (poboljšanje) ili „update-u“ (ažuriranje) postojećeg računalnog programa koji je već ionako u vlasništvu poslodavca, odnosno poslodavac je nositelj autorskih imovinskih prava na njemu, jer je prvotnu verziju također stvorio radnik tijekom radnog odnosa kod tog istog poslodavca. Dakle, ovdje bi se moglo govoriti eventualno o autorskim moralnim pravima na „upgrade-u“ ili „update-u“ postojećeg računalnog programa.
Potrebno je istaknuti da se u smislu čl. 250. ZPP-a dokaz vještačenjem izvodi kad je radi utvrđivanja ili razjašnjenja kakve činjenice potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže, a vještak je ovlašten izraditi nalaz i mišljenje u skladu sa zadatkom koji odredi sud, a sud je dužan, vodeći računa o činjenicama koje stranke iznesu tijekom postupka i priloženim dokazima, izraditi obrazloženje presude u kojem će biti sadržani razlozi o odlučnim činjenicama, a nije na vještaku da donosi zaključke o autorstvu na nekom djelu, odnosno da „presuđuje“ kako to tuženica u žalbi ističe i iscrpno, navodeći primjere iz predmetnog nalaza, opisuje. Tužena je pored prigovora na nalaz i mišljenje vještaka, predložila novo vještačenje po vještaku informatičke struke, a sud nije argumentirao zašto nije prihvatio ovaj dokazni prijedlog, već je k tome i pogrešno utvrdio da stranke nisu nudile druge dokaze, na što sve ukazuje tužena svojim žalbenim navodima.
Slijedom svega navedenog, irelevantni su tužiteljevi žalbeni navodi vezani za predmetni vještački nalaz i mišljenje u pogledu zahtjeva vezanog ne samo za tužiteljeva ovlaštenja imovinskopravne naravi već, zbog ranije navedenih razloga, i zahtjeva moralnopravne naravi.
Budući da odluka o troškovima postupka ovisi o odluci o glavnoj stvari, to je valjalo ukinuti pobijanu presudu i u dijelu odluke o trošku (točka I. izreke ovog rješenja).
Slijedom navedenoga, a primjenom odredbe čl. 370. ZPP-a odlučeno je kao u točki II. izreke ovog rješenja.
U ponovnom postupku prvostupanjski će sud dopuniti dokazni postupak provođenjem predloženih dokaza radi utvrđivanja odlučne činjenice radi li se o nekoj novoj/poboljšanoj verziji ili samo o nekom ažuriranju/dogradnji/dopuni prvotne verzije računalnog programa radi potreba kompatibilnosti s drugim/novim/dopunjenim računalnim programima/operativnim sustavima/bazama podataka. Pri tome će sud koristiti svoja ovlaštenja iz čl. 109. st. 1. kao i iz čl. 219. st. 2. ZPP-a te po potrebi, ako smatra da tužbu treba ispraviti ili dopuniti kako bi se po njoj moglo postupati, pozvati tužitelja na prilaganje dokaza na koje se pozvao u tužbi glede spornog računalnog programa. U tom smislu sud može tužitelja uputiti po potrebi i na dopunu nepotpunih navoda o važnim činjenicama, i postupiti u smislu odredbe čl. 298. ZPP-a, kako bi se razmotrile sve odlučne činjenice za donošenje pravilne odluke o istaknutom tužbenom zahtjevu. U tom smislu sud će ponovno ocijeniti i tuženikov prijedlog za provođenje dokaza vještačenjem, te će po potrebi provesti i druge dokaze na koje stranke ukažu, a sud ocijeni da su svrsishodni za utvrđenje odlučnih činjenica. Potom će donijeti novu, na zakonu osnovanu odluku u kojoj će dati jasne razloge o odlučnim činjenicama te će odlučiti i o ukupnom trošku postupka.
U Zagrebu 5. prosinca 2012.
PREDSJEDNICA VIJEĆA
KAMELIJA PARAĆ, v.r.