Rev-1210/1993-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1210/1993-2

P R E S U D A

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E !

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Veseljka Šeparovića kao predsjednika vijeća, te Ilije Culjata, Augusta Husinca, Gordane Gasparini i Vladimira Drakulića kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. L. iz L., koga zastupa M. mr. R., odvjetnik iz L., protiv tuženika 1. Općine Buzet, koju zastupa OJP Buje V. M. i 2. M. F. iz L., koga zastupa K. I. iz P., radi prestanka neosnovanog sprječavanja i ometanja u vršenju stvarne služnosti, odlučujući o reviziji prvotuženika protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Puli od 30. studenog 1992. br. Gž-1150/92-2, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Labinu od 10. siječnja 1992. br. P-292/91-7, u sjednici održanoj dana 18. listopada 1994.,

p r e s u d i o j e :

Revizija prvotuženika odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom koja je potvrđena pobijanom odlukom zabranjeno je tuženima da u buduće ometaju tužitelja u vršenju prava stvarne služnosti provoza, progona i prolaza preko čestice br. 767/2 k.o. Oprtalj, uz obvezu da uklone podignuti zid sa prolaza i tužitelju naknade parnični trošak u iznosu od 38,60 kn, sve u roku od 15 dana.

Protiv pravomoćne odluke suda drugog stupnja reviziju je izjavio prvotuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka s prijedlogom da se revizija prihvati, odluke sudova ukinu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

Na podnesenu reviziju nije odgovoreno, niti se o izjavljenoj reviziji nadležni državni odvjetnik izjasnio.

Revizija nije osnovana.

Revident bitnu povredu odredaba parničnog postupka nalazi u tvrdnji, da je sud drugog stupnja u razlozima svoje odluke naveo da Okružni sud u Puli u svojoj odluci od 19. III. 1990. godine br. Gž-199/90 nije naveo da tužitelj nije mogao vršiti spornu služnost i prije nego je podignut zid na prolaz, zbog naveženog građevinskog materijala na prolaz, ocjenjujući taj navod samo pretpostavkom koja nikog u postupku ne obvezuje. Međutim, u već spomenutoj odluci Okružnog suda u Puli stoji "da je odmah nakon pravomoćnosti odluke, ako već nije bio izgrađen zid, na taj prostor nasipan građevinski materijal i da tužitelj već od tada sporni prolaz nije mogao koristiti", što po mišljenju revidenta očito proturječi razlozima pobijane odluke. Nadalje, revident navodi, kako sud drugog stupnja razvija tezu da se nekorištenje prolaza po tužitelju ne računa od dana navoženja građevinskog materijala, već od dana primitka presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske, što je po mišljenju revidenta pravno neodrživo, jer je suština spora u pitanju i odgovoru od kad tužitelj faktički ne vrši pravo služnosti prolaza, a ne od kada mu je formalno prestala zapreka da se koristi tim prolazom.

U postupku nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka na koje je revident upozorio, a nema ni onih povreda procesnog prava na koje revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP, "NN" br. 53/91).

Naime, u postupku je utvrđeno, da je čestica br. 767/2 k.o. Oprtalj u društvenom vlasništvu, koju koristi drugotuženik, a na kojoj tužitelj ima pravo stvarne služnosti provoza, progona i prolaza u korist svojih nekretnina pod oznakom čest. br. 767/4, 767/5 i 767/6 (utvrđeno pravomoćnom odlukom Općinskog suda u Buzetu br. P-108/84). Sporno je pitanje, na koje je i revident upozorio, da li je to pravo tužitelja prestalo zato što ga uz zabranu tuženika ovlaštenik ne koristi uzastopno 3 godine ili ne (čl. 58. st. 1. ZOVO). Utvrđenje je sudova da to pravo tužitelja nije prestalo nevršenjem kroz vrijeme od 3 godine zbog čega su se i ostvarile pretpostavke za pružanje zatražene zaštite (čl. 57. ZOVO).

Okolnost što se u odluci Okružnog suda u Puli od 19. III. 1990. br. Gž-199/90 navodi da tužitelj zbog navoženja građevinskog materijala na sporni prolaz, a prije izgradnje zida, više nije ni mogao prolaziti, što je inače težište revizije, kao i ocjena što se taj navod u pobijanoj odluci relativizira i kraj utvrđenja da naveženi građevinski materijal tužitelja nije onemogućio u vršenju te služnosti, prigovor tuženika o postojanju bitne povrede postupka ne ukazuje se osnovanim jer takovog nedostatka, odnosnog proturječja sa činjenicama utvrđenim u postupku i razlozima iznesenim u pobijanoj odluci nema. Pri tome treba istaći, da je tom odlukom (Gž-199/90) potvrđena presuda Općinskog suda u Buzetu od 24. XII. 1986. br. P- 9/86 kojom je ta služnost ukinuta, ali je i ta drugostupanjska odluka ukinuta rješenjem Vrhovnog suda Hrvatske od 7. rujna 1988. godine br. Rev-175/88-2, pa je s pravom u pobijanoj odluci navedeno da takova u biti nepostojeća odluka nikoga u postupku i ne obvezuje. Zato kraj utvrđenja, da tužitelj uslijed zabrane tuženika, sve do stvarne nemogućnosti izvršavanja svog prava (podizanje zida 1989. godine) i da naveženi građevinski materijal nije bio zapreka vršenju prava prolaza i kraj nepostojanja utvrđenja da od tada sa strane tuženih nije ni bilo nikakovih drugih zabrana zaključiti je, da su nižestupanjski sudovi osnovano zatraženu zaštitu prihvatili, jer se i po mišljenju ovog revizijskog suda takove pretpostavke s obzirom na istaknuta utvrđenja u cijelosti ostvaruju (čl. 57. st. 1. ZOVO). Zato je reviziju prvotuženika kao neosnovanu trebalo odbiti (čl. 393. ZPP).

U Zagrebu, 18. listopada 1994.

Predsjednik vijeća:

Veseljko Šeparović v.r.