I Kž-1106/2007-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 1106/07-4

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ileane Vinja, kao predsjednice, te Zlate Lipnjak-Bosanac i Melite Božičević- Grbić, kao članova i višeg sudskog savjetnika Vojimira Katića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. J. B. zbog kaznenog djela iz čl. 188. st. 1. KZ-a, odlučujući o žalbama optuženika i državnog odvjetnika podnijetima protiv presude Županijskog suda u Splitu od 5. listopada 2007., broj K-30/07, u sjednici održanoj 11. rujna 2008., u nazočnosti zamjenice Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Marinke Orlić,

p r e s u d i o j e:

Odbijaju se kao neosnovane žalbe opt. J. B. i državnog odvjetnika, te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijskog suda u Splitu proglašen je krivim opt. J. B., zbog kaznenog djela silovanja iz čl. 188. st. 1. KZ-a, na kaznu zatvora u trajanju od sedam godina.

Na temelju čl. 132. st. 2. ZKP-a, oštećenica S. L. U. s ostvarivanjem imovinskopravnog zahtjeva upućena je na parnicu, a na temelju čl. 122. st. 4. ZKP-a, optuženik je oslobođen nadoknade troškova kaznenog postupka, koji padaju na teret proračunskih sredstava suda.

Protiv te presude žalbu je podnio optuženik po svom branitelju P. T., odvjetniku iz S., iz žalbenih osnova bitne povrede odredaba kaznenog postupka, nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona, te odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje ili preinači i optuženiku izrekne blaža kazna zatvora.

I Kž 1106/07-4

Žali se i državni odvjetnik zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se optuženiku izrekne kazna zatvora u duljem trajanju.

Odgovori na žalbe nisu podnijeti.

Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, na temelju čl. 373. st. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99 i 58/02 – u nastavku: ZKP-a), predložio je da se žalba državnog odvjetnika prihvati te postupi sukladno njegovom prijedlogu, a žalba optuženika da se odbije kao neosnovana.

Žalbe stranaka nisu osnovane.

U žalbi optuženika naznačuje se bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP-a, tvrdnjom da se "krivo interpretiraju zapisnici o iskazima danim u postupku, time da se ispuštaju bitni dijelovi iskaza koji upućuju na suprotan zaključak o odlučnim činjenicama", čime žalitelj zapravo upire na postojanje znatnije proturječnosti između onoga što se navodi u razlozima presude, o sadržaju iskaza svjedokinje Ž. B., te svjedoka M. V., i samih tih zapisnika.

Prvu znatniju proturječnost žalba uočava u činjenici prisilnog davanja ključeva vozila optuženiku od strane svjedokinje Ž. B., iako to ne proizlazi iz sadržaja njenog iskaza.

Suprotno tvrdnji žalbe, takva znatnija proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju iskaza navedene svjedokinje o toj važnoj činjenici, nema.

Naime, ocjenjujući sadržaj iskaza tog svjedoka u istrazi, proizlazi da ni svjedokinja Ž. B. nije sigurna kako je optuženik došao u posjed ključeva vozila, dok u svom iskazu na glavnoj raspravi (list broj 170/II) tvrdi da joj je oštećenica dala ključeve od auta, a u šoku u kojem se i ona našla, nije sigurna da li je osobno oštećenici vratila ključeve vozila ili ih je stavila na komandnu tablu vozila.

Stoga, i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, nema znatnije proturječnosti u sadržaju iskaza ove svjedokinje u istrazi i na glavnoj raspravi, posebno ne, kada se ocjenjuje zajedno sa iskazom oštećenice, iz čijih onda iskaza proizlazi da su se obje našle u strahu i šoku zbog ponašanja optuženika, svjesne zapravo koje su prave namjere optuženika u događaju bile. Osim toga, ne samo da se ne radi o odlučnim i važnim činjenicama, već se radi i o nebitnim činjenicama koje su prethodile djelu i u suštini nisu odlučujuće za pravilnu ocjenu vjerodostojnosti iskaza oštećenice.

Isto tako, smatra žalitelj, da postoji proturječje između onog što se navodi u razlozima presude o sadržaju zapisnika o iskazu svjedoka M. V. glede razloga zbog kojih nije bio dostižan sudu tijekom istrage, pri čemu žalba insinuira, postojanje straha, ali ne od optuženika, već od I. B., dečka oštećenice.

Izložene proturječnosti, a posebno ne znatnije, u iskazu navedenog svjedoka nema, posebno ukoliko se ovaj iskaz poveže s iskazom svjedokinje Ž. B. iz kojeg proizlazi da je ona shvaćajući što optuženik namjerava učiniti s oštećenicom, tražila od svjedoka M. V. da i sam nešto poduzme, kako bi se spriječilo daljnje odvoženje oštećenice u nepoznatom pravcu po

I Kž 1106/07-4

optuženiku. Svjedok svjestan opasnosti odgovorio je "da to neće biti lako, jer je optuženik lud". Pritom je svjedok imao potpuna saznanja o kriminalnoj prošlosti optuženika vezanoj za učin istovrsnog kaznenog djela prema maloljetnoj osobi, sličnog modusa operandi.

Stoga, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, nema izložene znatnije proturječnosti između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju iskaza svjedoka M. V. i samog tog zapisnika, pri čemu je sud prvog stupnja na listu broj 12, alineja 1, dao potpune i pravilne razloge temeljem kojih je ocijenio zašto ne vjeruje svjedočkom iskazu svjedoka M. V., naglašavajući pritom da je svjedok također bio u strahu u odnosu na optuženika, detaljno naznačujući razloge zbog kojih je taj strah bio odlučujući u izostanku pružanja pomoći oštećenici.

U preostalom dijelu žalbe optuženika naglašava se pogrešna ocjena suda prvog stupnja o vjerodostojnosti svjedočkog iskaza oštećenice, te se naznačuju razlozi zbog kojih se oštećenici ne može vjerovati, što u suštini predstavlja žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja o kojem će biti riječi nastavno.

Stoga u naprijed izloženom smislu nema nedostataka formalne prirode, kako su oni opisani u žalbi optuženika, a niti bilo koje druge povrede odredaba kaznenog postupka na čije postojanje, u smislu čl. 379. st. 1. toč. 1. ZKP-a, ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

Nije, stoga, osnovana žalba optuženika zbog bitnih povreda odredaba ZKP-a.

Nisu osnovani ni žalbeni prigovori pravilnosti i potpunosti činjeničnog stanja koje je utvrđeno prvostupanjskom presudom.

Žalbom optuženika naglašava se pogrešna ocjena vjerodostojnosti svjedočkog iskaza oštećenice S. U. L., kada ona u istrazi i nije naznačila sve radnje spolnih zlostava kojima je bila izložena, pa je tako prešutjela analni odnošaj, kao i njena odstupanja u iskazu o vremenu kada je upoznala optuženika, te načina na koji je optuženik došao u posjed ključa.

Pritom žalba u pogledu ove žalbene osnove posebno naglašava da već iz obrane optuženika proizlazi da je nakon obavljenog spolnog odnošaja došlo do verbalnog sukoba, pa i hvatanja oštećenice za vrat, te udaranja otvorenim dlanom po licu, iz čega onda žalba izvodi zaključak da ni optuženik ne negira primjenu fizičke sile, ali ona nije bila uporabljena radi svladavanja otpora oštećenice, već je do te primjene došlo nakon obavljenog spolnog odnošaja, kao i spolnom odnošaju izjednačene spolne radnje (koju također optuženik u svojoj obrani priznaje). Uz navedeno žalba smatra da je primjena fizičke sile prema oštećenici, neovisno u kom je trenutku primijenjena, na način na koji to opisuje oštećenica, morala na njenom tijelu ostaviti daleko više ozljeda u sudsko-medicinskom smislu, kao i ozljeda na tijelu optuženika, s obzirom na primijenjeni otpor oštećenice u vidu odguravanja, kao i grebanja optuženika, što je sve izostalo.

Stoga žalba nalazi da sud prvog stupnja nije dao pravilnu ocjenu vjerodostojnosti svjedočkog iskaza oštećenice.

I Kž 1106/07-4

Međutim, u pogledu načina postupanja optuženika, posebno onog vezanog za primjenu fizičke sile, kao i prijetnje, oštećenica je uvijek na istovjetni način iskazivala, kako u istrazi, tako i na glavnoj raspravi, a radi se o mladoj, ozbiljnoj osobi koja je u stalnoj emotivnoj vezi, a s optuženikom ju je upoznao njen školski kolega, svjedok M. V., zbog čega je, imajući povjerenja u svjedoka V., obojicu povezla kući, automobilom svog dečka.

Pritom je još bitno reći da se oštećenica o svakoj izloženoj činjenici detaljno izjasnila, posebno naznačujući što joj je optuženik činio u pogledu ostvarivanja konstitutivnih elemenata odnosnog kaznenog djela, u vidu primijenjene fizičke sile, oblika i jačine primijenjene te sile, kao i prijetnje pištoljem, hvatanjem rukom odostraga (zbog čega je oštećenica vjerovala da optuženik kod sebe ima pištolj), ali i njenu reakciju na tako primijenjenu fizičku silu, kao i uporabljenu prijetnju.

Pritom je oštećenica u oba svoja iskaza, koja čine jedinstvenu cjelinu, dala realni opis slijeda događanja koji su bili podudarni u svakom detalju, posebno glede prisilne vožnje oštećenice od Ž. do M., te natrag prema S., skretanja za T. prema mjestu P. D., te prema sporednom putu (dva kilometra udaljenom od P. D.) gdje su i obavljene radnje spolnih zlostava nad oštećenicom.

Stoga ispravno sud prvog stupnja prihvaća iskaz oštećenice, neovisno o tome što u istrazi nije naznačila i drugu radnju spolne zlostave, koja je izjednačena sa spolnim odnošajem, jer o toj činjenici ona nije pitana od strane istražnog suca, a radi se o osobi koja je pokazala vidljivu psihičku uznemirenost i na glavnoj raspravi, što je konstatirano po sudu prvog stupnja (nalazila se u šoku, plakala je i zamuckivala prilikom davanja svog iskaza), a da je obavljen i analni odnošaj proizlazi već iz obrane samog optuženika.

U pogledu ostalih, za žalitelja spornih činjenica, posebno da li je svjedokinja Ž. B., nakon što joj je oštećenica predala ključ, isti vratila optuženiku, ili ga je pak stavila na komandnu tablu vozila, nema značaj ni važne ni odlučne činjenice, jer se radi o događaju koji je prethodio djelu, a svjedokinja Ž. B., kao i oštećenica, u tom trenutku postale su svjesne koje su zapravo prave namjere optuženika u događaju bile, zbog čega je kod oštećenice nastupio strah i šok zbog kojeg nije mogla u potpunosti percipirati prethodni dio događaja.

Za žalitelja je sporan broj, kao i mehanizam nastanka ozljeda kod oštećenice, te izostanak bilo kakvih ozljeda kod optuženika.

Međutim, sudsko-medicinski vještak je u svom pisanom nalazu i mišljenju, kao i dopuni mišljenja na glavnoj raspravi, a nakon što je pregledao priloženu fotodokumentaciju, jasno naznačio kako je oguljotina s krvnim podljevima na lijevoj jagodici nastala udarcem, kakav može biti otvorena ili zatvorena šaka, silom srednjeg intenziteta, dok je trakasta oguljotina s krvnim podljevom na vratu nastala stezanjem vrata, ili povlačenjem trakastog sredstva koje je visjelo o vratu oštećenice, dok su ostale oguljotine s podljevima nastale djelovanjem noktiju. Pritom je sudsko-medicinski vještak izričit da ozljede lica oštećenice, u vidu oguljotina, nisu mogle nastati povlačenjem njenog tijela po tlu, jer bi tada oguljotine bile sasvim drugačijih karakteristika, od opisanih.

Istovremeno, na tijelu optuženika nisu nađene tjelesne ozljede koje bi ovaj zadobio u inkriminiranom događaju, pa ih sudsko-medicinski vještak potpuno isključuje.

I Kž 1106/07-4

Stoga, suprotno žalbenim tvrdnjama žalitelja, sud prvog stupnja dao je potpune i prihvatljive razloge u kojima jasno i precizno naznačuje zašto vjeruje iskazu oštećenice u cjelini, i to ne samo zbog njene potpune opširnosti u navedenim fazama postupka, već i zbog okolnosti da se o svakoj izloženoj činjenici oštećenica detaljno izjasnila, navodeći što joj je u konkretnom trenutku optuženik radio, posebno u pogledu ostvarivanja konstitutivnih elemenata odnosnog kaznenog djela u vidu primijenjene fizičke sile, oblika i jačine tako primijenjene sile, kao i prijetnje pištoljem, te njezinu reakciju na tako primijenjenu silu i prijetnju.

S obzirom na sve naprijed izloženo, sud prvog stupnja je, protivno žalbenim navodima optuženika, pri ocjeni učina kaznenog djela iz čl. 188. st. 1. KZ-a, kao i kod ocjene kaznenopravne odgovornosti optuženika, ispravno našao u cjelini vjerodostojnim iskaz oštećenice koji je potvrđen i kontrolnim činjenicama, iskazom svjedokinje Ž. B., kao i provedenim sudsko-medicinskim vještačenjem, na temelju specijalističkog nalaza Kliničke bolnice u S., te priložene fotodokumentacije o događaju, kao i nalaza i mišljenja Centra za krim vještačenja I. V. iz Z., a pritom je sud prvog stupnja dao potpune i ispravne razloge, naznačujući zašto u cjelini vjeruje iskazu oštećenice.

Stoga, suprotno žalbenim tvrdnjama žalitelja, kao i drugačijoj ocjeni provedenih dokaza po žalitelju, pri čemu žalitelj ustraje na potrebi provođenja kombiniranog vještačenja po sudskim vještacima s područja ginekologije, kirurgije, abdomenalne kirurgije, a pritom zaboravlja da iz priložene medicinske dokumentacije proizlazi da oštećenica nije zadobila tjelesne ozljede na području vanjskog i unutarnjeg dijela spolovila, kao i analnog otvora, jer to ne proizlazi iz priložene medicinske epikrize, činjenično stanje je potpuno i pravilno utvrđeno.

Nije, stoga, u cjelini osnovana žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Na žalbu optuženika i državnog odvjetnika zbog odluke o kazni

Žaleći se iz ove žalbene osnove, optuženik nalazi da je sud prvog stupnja propustio kao olakotno cijeniti ponašanje optuženika nakon događaja, s obzirom da je oštećenicu odvezao na „Hitnu pomoć“ u T., a veći značaj trebalo je dati i teškim obiteljskim prilikama u kojima je odrastao, zbog čega bi se i blažom kaznom, po stajalištu žalitelja, mogla ostvariti svrha kažnjavanja.

Državni odvjetnik, žaleći se iz iste žalbene osnove, smatra da prethodno izrečena kazna maloljetničkog zatvora u trajanju od tri godine za istovrsno kazneno djelo, koju je optuženik izdržao, nije dala rezultata, zbog čega smatra da će se samo zatvorskom kaznom u dužem trajanju postići optuženikova resocijalizacija.

Ispitujući osnovanost i zakonitost odluke o kazni, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je sud prvog stupnja pravilno utvrdio sve okolnosti koje su, u smislu čl. 56. st. 1. i 2. KZ-a, od utjecaja da kazne bude blaža ili teža za počinitelja, u kojem je sklopu pravilno kao olakotno cijenio optuženikovu mlađu životnu dob, koji je u vrijeme počinjenja djela imao 21 godinu i četiri mjeseca, kao i teške obiteljske prilike, kako to proizlazi i iz izvješća Centra za socijalnu

I Kž 1106/07-4

skrb u S., dok mu kao otegotno uzima svojstvo specijalnog recidivista kod ove vrste kaznenih djela, kao i pokazani stupanj upornosti i bezobzirnosti, te pokazanog prijezira prema oštećenici, neovisno o tome što je optuženik nakon događaja oštećenicu prevezao u Hitnu medicinsku pomoć uočivši obilno krvarenje kod oštećenice.

Isto tako, ispravno se kao otegotna okolnost uzima podatak da je odnosno kazneno djelo počinjeno 29 dana nakon što je optuženik otpušten s izdržavanja kazne maloljetničkog zatvora za istovrsno kazneno djelo, učinjeno prema maloljetnoj osobi, zbog čega je optuženik u cijelosti bio svjestan zabranjenosti i kažnjivosti takvog ponašanja, o čemu egzaktno govori i daljnji podatak da je pri dolasku policije u stanicu za Hitnu pomoć, optuženik pobjegao. Stoga, i po nalaženju ovog drugostupanjskog suda, a imajući u vidu sve tako utvrđene okolnosti, kako olakotne, tako i otegotne, kao i okolnosti konkretnog slučaja, primjereno je bilo prema optuženiku izreći kaznu zatvora u trajanju od sedam godina, jer će se samo tako izrečenom kaznom zatvora, po ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao suda drugog stupnja, ostvariti sve svrhe i vidovi kažnjavanja iz čl. 50. u svezi s čl. 6. KZ-a. Kod visine izrečene kazne, suprotno žalbi optuženika, kao i žalbi državnog odvjetnika (iz iste žalbene osnove), u dovoljnoj mjeri sud prvog stupnja je cijenio životnu dob optuženika, kao i njegove obiteljske prilike, ali i raniju osuđivanost optuženika za istovrsno kazneno djelo. Uz navedeno, potrebno je još reći da je sud prvog stupnja kod odmjere kazne zatvora optuženiku, propustio u tako izrečenu kaznu zatvora, na temelju čl. 63. st. 1. KZ-a, uračunati i vrijeme provedeno u pritvoru od 13. studenog 2006., pa nadalje. Međutim, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, ne radi se o povredi zakona na štetu optuženika (čl. 368. st. 1. toč. 5. ZKP-a), već će predsjednik vijeća prvostupanjskog suda postupiti na temelju čl. 158. st. 2. ZKP-a i posebnim rješenjem u izrečenu kaznu zatvora u trajanju od sedam godina, uračunati i vrijeme provedeno u pritvoru od 13. studenog 2006. godine, pa nadalje.

S obzirom na sve naprijed izloženo, a kako u pobijanoj prvostupanjskoj presudi nema nedostataka izloženih u žalbama optuženika i državnog odvjetnika, kao ni povrede zakona na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, presuđeno je na temelju čl. 387. ZKP-a, kao u izreci ove drugostupanjske presude.

U Zagrebu, 11. rujna 2008.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Vojimir Katić, v.r.

Ileana Vinja, v.r.