I Kž-362/1999-5 · Vrhovni sud Republike Hrvatske
Legislator summary
AI generatedVrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Milana Gudelja, kao predsjednika vijeća, te Ante Potrebice, Vesne Vrbetić, Josipa Budinskog i Marijana Hranjskog, kao članova vijeća i višeg savjetnika Marka Raše, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. Z. Š. i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 34. st. 2. KZRH i dr., odlučujući o žalbama optuženika i oštećenika kao tužitelja podnesenih protiv presude Županijskog suda u Gospiću od 15. ožujka 1999. godine broj K-7/98, u sjednici održanoj 30. studenog 1999. godine, u prisutnosti zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Pavla Vidića, branitelja optuženika S., F. B., odvjetnika iz Z., te opunomoćenika oštećenika kao tužitelja, B. K.-Z., odvjetnice iz Z.,
Legislator headnote
AI generatedI Kž-362/1999-5 · Vrhovni sud Republike Hrvatske: Na temelju čl. 354. toč. 3. ZKP/97 opt. D.S. oslobođen je od optužbe da bi počinio kazneno djelo protiv života i tijela, ubojstvo iz čl. 34. st. 1. KZRH.
Full text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: I Kž-362/1999-5
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A I RJEŠENJE
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Milana Gudelja, kao predsjednika vijeća, te Ante Potrebice, Vesne Vrbetić, Josipa Budinskog i Marijana Hranjskog, kao članova vijeća i višeg savjetnika Marka Raše, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. Z. Š. i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 34. st. 2. KZRH i dr., odlučujući o žalbama optuženika i oštećenika kao tužitelja podnesenih protiv presude Županijskog suda u Gospiću od 15. ožujka 1999. godine broj K-7/98, u sjednici održanoj 30. studenog 1999. godine, u prisutnosti zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Pavla Vidića, branitelja optuženika S., F. B., odvjetnika iz Z., te opunomoćenika oštećenika kao tužitelja, B. K.-Z., odvjetnice iz Z.,
presudio i riješio je:
I. Prihvaća se žalba oštećenika kao tužitelja N.B., ukida se presuda suda prvog stupnja u oslobađajućem dijelu i kazneno djelo iz čl. 34. st. 1. KZRH, opisano u toč. 3. izreke pobijane presude i u tom dijelu vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
II. U povodu žalbe opt. Z.Š., a po službenoj dužnosti, preinačuje se presuda suda prvog stupnja u odnosu na kazneno djelo iz čl. 34. st. 2. toč. 1. KZRH opisanog u toč. 1. izreke pobijane presude, u pravnoj oznaci djela, te se izriče da je opt. Z.Š. djelom zbog kojeg je tom presudom proglašen krivim, počinio kazneno djelo ubojstva iz čl. 90. Kaznenog zakona.
III. Uslijed odluke pod II. preinačuje se pobijana presuda u odluci o kazni tako da se opt. Z.Š. za kazneno djelo iz čl. 90. KZ, na temelju istog zakonskog propisa utvrđuje kazna zatvora u trajanju od sedam godina, a prihvaća se, iz pobijane presude, za kazneno djelo iz čl. 34. st. 2. toč. 4. KZRH za koje je proglašen krivim u toč. 2. izreke, na temelju čl. 34. st. 2. KZRH uz primjenu čl. 38. toč. 2. i čl. 39. st. 1. toč. 1. OKZRH utvrđena kazna zatvora u trajanju od sedam godina, pa se opt. Z.Š. uz primjenu čl. 60. st. 2. toč. c. KZ osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 11 (jedanaest) godina, u koju mu se na temelju čl. 63. st. 1. KZ uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 27. veljače 1996. godine, pa nadalje.
IV. Žalbe opt. Z.Š. i D.S. odbijaju se kao neosnovane i u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje se presuda suda prvog stupnja.
V. Protiv opt. D.S. produljuje se pritvor.
Obrazloženje
Županijski sud u Gospiću, presudom od 15. ožujka 1999. godine broj K-7/98 proglasio je krivima optuženike Z.Š. i D.S. zbog kaznenih djela protiv života i tijela, opt. Š. zbog dva kaznena djela ubojstva iz čl. 34. st. 2. toč. 1. i čl. 34. st. 2. toč. 4. KZRH, a opt. S. zbog kaznenog djela ubojstva iz čl. 34. st. 2. toč. 4. KZRH. Opt. Š. je na temelju čl. 34. st. 2. KZRH uz primjenu čl. 38. toč. 2. i čl. 39. st. 1. toč. 1. OKZRH za svako od ovih djela utvrđena kazna zatvora u trajanju od po sedam godina pa je uz primjenu čl. 43. st. 2. toč. 2. OKZRH osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 11 godina, dok je opt. D.S. na temelju čl. 34. st. 2. KZRH uz primjenu čl. 38. toč. 2. i čl. 39. st. 1. toč. 1. OKZRH osuđen na kaznu zatvora u trajanju od pet godina i šest mjeseci, u koje im je na temelju čl. 45. st. 1. OKZRH uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 27. veljače 1996. godine pa nadalje.
Na temelju čl. 354. toč. 3. ZKP/97 opt. D.S. oslobođen je od optužbe da bi počinio kazneno djelo protiv života i tijela, ubojstvo iz čl. 34. st. 1. KZRH.
Na temelju čl. 122. st. 4. ZKP/97 optuženici su oslobođeni dužnosti naknade troškova kaznenog postupka i isti padaju na teret proračuna.
Na temelju čl. 132. st. 2. ZKP/97 ošt. N.B. se upućuje s imovinskopravnim zahtjevom na parnicu.
Protiv te presude žali se opt. Z.Š. po branitelju I.I., odvjetniku iz Z., zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona i zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak ili preinači i optuženiku izrekne blaža kazna.
Iz svih žalbenih osnova žali se opt. S. po branitelju F.B., odvjetniku iz Z., i predlaže da se pobijana presuda ukine u osuđujućem dijelu i u tom dijelu vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje ili preinači i optuženika oslobodi od optužbe odnosno da mu se izrekne kazna zatvora u kraćem trajanju. Zatražio je da ga se izvijesti o sjednici vijeća.
Oštećenica kao tužitelj se žali po opunomoćeniku B.K. -Z., odvjetnici iz Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i predlaže da se pobijana presuda u oslobađajućem dijelu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Traži da ju se obavijesti o sjednici vijeća.
Odgovori na žalbe nisu podneseni.
Državni odvjetnik Republike Hrvatske u pismenom podnesku od 24. lipnja 1999. godine broj DOKŽ-806/99 predložio je da se žalbe optuženika odbiju kao neosnovane.
Sjednica vijeća održana je u prisutnosti zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske P.V., branitelja opt. S., F.B., odvjetnika iz Z., opunomoćenika oštećenika kao tužitelja, B.K. -Z., odvjetnice iz Z., dok nazočnost opt. S. koji je u pritvoru i ima branitelja nije osigurana budući vijeće i predsjednik vijeća nisu našli da bi bila svrhovita.
Žalba oštećenika kao tužitelja je osnovana, dok žalbe optuženika nisu osnovane.
Na žalbu opt. Š. u odnosu na osuđujući dio presude pod toč. 1., osim zbog odluke o kaznenim sankcijama
Opt. Š., žaleći se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, prije svega pobija postojanje prethodnog dogovora njega i opt. S. da zajednički liše života oštećenike, ponavljajući ustvari žalbene razloge i žalbe na presudu istog suda od 18. studenog 1996. godine broj K-28/96, kada su oba optuženika proglašena krivima zbog kaznenog djela ubojstva ošt. D.K., dok je sada proglašen krivim samo opt. Š.. Stoga u pobijanoj presudi nema govora o postojanju prethodnog dogovora, već sud prvog stupnja ne isključuje stvaranje umišljaja kod opt. Š. u tom pravcu, nakon ulaska u kuću oštećenika.
Inače, istina je da svijest o zajedničkoj suradnji obično podrazumijeva postojanje prethodnog dogovora na osnovu kojeg će se kazneno djelo počiniti međutim, za postojanje zajedničke svijesti o izvršenju djela to nije neophodno. Suizvršiteljstvo koje sud prvog stupnja u konkretnom slučaju niti ne utvrđuje, može se ostvariti kroz činjenicu zajedničkog i svjesnog postupanja oba počinitelja na ostvarenju bića konkretnog kaznenog djela.
Pri tome je potrebno imati u vidu da suizvršitelj odgovara u granicama svog umišljaja dakle, ne mora odgovarati i za teži oblik istog djela, ako se utvrdi da ga je ostvario drugi suizvršitelj. Nadalje, opt. Š. ističe da u tijeku postupka nije utvrđeno da se radi o kvalificiranom kaznenom djelu ubojstva na okrutan način, koji dio žalbe je postao bespredmetan s obzirom na odluku pod toč. II. izreke ove presude.
Naime, u međuvremenu je stupio na snagu Kazneni zakon ("Narodne novine", broj 110/97) kojim su izmijenjena zakonska obilježja kvalificiranog oblika kaznenog djela iz čl. 34. st. 2. toč. 1. KZRH po kojem je opt. Š. proglašen krivim, tako što se prema čl. 91. toč. 4. KZ za ostvarenje kaznenog djela teškog ubojstva, koje po zakonskim obilježjima predstavlja modificirani oblik kaznenog djela iz čl. 34. st. 2. toč. 1. KZRH, traži da je usmrćenje drugoga počinjeno na osobito okrutan način, dok se po čl. 34. st. 2. toč. 1. KZRH tražio samo okrutan način. Dakle, za ostvarenje kaznenog djela iz čl. 91. toč. 4. KZ nije dovoljno da je ubojstvo izvršeno na okrutan način, već se traži osobita okrutnost.
S obzirom da optuženik nije bio optužen da bi kazneno djelo ubojstva počinio pod takvim otegotnim okolnostima koje sada zakon propisuje kao kvalifikatornu okolnost tj. na osobito okrutan način, niti je sud tijekom dokaznog postupka to utvrdio, u konkretnom slučaju trebalo je, u povodu podnesene žalbe, preinačiti pravnu oznaku djela zbog kojeg je opt. Špoljarić proglašen krivim pod toč. 1. izreke pobijane presude i po pravilnoj primjeni zakona njegovo djelo pravno označiti kao kazneno djelo ubojstva iz čl. 90. KZ i po tom propisu ga osuditi, kao pod toč. II. izreke ove presude.
Na žalbe optuženika u odnosu na osuđujući dio presude pod toč. 2., osim zbog odluke o kaznenim sankcijama
Opt. S. se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP/97 navodeći da je izreka pobijane presude nerazumljiva, jer nisu konkretizirane radnje svakog od optuženika niti su navedeni bitni subjektivni elementi radnji svakog optuženika, te da pobijana presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, dok žalbeni razlozi kojima se obrazlažu te povrede predstavljaju zapravo osporavanje činjeničnog stanja, utvrđenog po sudu prvog stupnja.
Suprotno navodima optuženika izreka pobijane presude nije nerazumljiva iz razloga što je u njoj navedeno da su optuženici "zapalili kuću zajedno sa izmasakriranim tijelom njezina supruga" ..., te kasnije zapalili i drugu kuću.
Naime, radnje izvršenja svakog od optuženika su zapravo istovjetne, jer je sud prvog stupnja utvrdio da su djelovali zajednički i zapalili pokrivač u jednoj prostoriji, a papire u drugoj, uslijed čega se požar proširio po cijeloj kući, a zatim i staru kuću preko puta na način da su zapalili neki papir, kako to proizlazi iz obrazloženja pobijane presude.
Dakle, iako je potrebno u izreci presude za svakog suizvršitelja dati opis radnje, jer je svaki odgovoran u granicama svog umišljaja ili nehata, u konkretnom slučaju on nije dan samo prividno, budući su im radnje iste i omogućavaju podvođenje pod zajednički opis, kakvo im je bilo i postupanje, te umišljaj. Izreka pobijane presude, protivno žalbenim navodima sadrži jasne i određene elemente bića kaznenog djela za koje se optuženike tereti, a u obrazloženju je sud prvog stupnja dao jasne i određene razloge u odnosu na činjenice koje su objektivno relevantne i ti razlozi su sukladni izreci presude. Stoga je neosnovana žalba zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, a sve žalbene tvrdnje o nedostatku razloga o odlučnim činjenicama su sadržajno neprihvaćanje utvrđenja suda prvog stupnja da su optuženici djelo počinili zajednički, na opisani način i predstavljaju zapravo prigovor pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, kako je već naprijed rečeno.
Žalba optuženika nije osnovana niti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kao niti žalba opt. Š. i u tom dijelu.
Obrazlažući ovu žalbenu osnovu žalitelji prigovaraju ocjeni izvedenih dokaza i obrana optuženika, te činjeničnom zaključku suda prvog stupnja da im je umišljaj bio usmjeren na lišenje života oštećenice M.K., a radi prikrivanja ubojstva njenog supruga D.K..
Protivno tvrdnjama žalitelja sud prvog stupnja je na temelju provedenog postupka, pravilnom analizom i ocjenom, prije svega obrana optuženika, te provedenih dokaza, ispravno utvrdio sve odlučne činjenice i za opstojnost kaznenog djela činjenično opisanog u izreci pobijane presude dao, iako sumarne, ali dostatne razloge koje prihvaća i ovaj sud.
Neosnovano optuženici sada u žalbama osporavaju svoje saznanje da je u kući bila i ošt. M.K., s obzirom da je opt. Š. naveo u obrani da ju je vidio i rekao da ju treba ubiti jer je vidjela ubojstvo supruga, a što je čuo opt. S. i nakon čega su je išli tražiti, kako to i ovaj optuženik potvrđuje u svojoj obrani. Suglasni su u navodu da kada je nisu pronašli da su odlučili zapaliti kuću zajedno sa oštećenicom, što su i učinili na način koji se niti ne osporava, a zatim i drugu kuću.
Opravdano sud prvog stupnja zaključuje da su bili svjesni da će paljenjem kuće smrtno stradati i oštećenica s obzirom da su bili svjesni njezine životne dobi i slabe pokretljivosti, da su je prethodno vidjeli u kući, a ne i da ju je napustila pa su neosnovani žalbeni navodi da nisu bili svjesni njezine prisutnosti i da su mogli smatrati da je pobjegla iz kuće. To čak niti optuženici nisu tvrdili u svojim obranama.
Također, nije dvojbena pokretljivost oštećenice za koju kćer navodi da je za svoju dob bila pokretna, kada se uzme u obzir da je ta dob 74 godine i da zapravo nije imala šanse pored dva mlada optuženika koji, nakon što je ubijen suprug, pale kuću na dva mjesta, neovisno o tome što neke prostorije nisu izgorjele i neovisno o brzini širenja požara s obzirom da je umrla uslijed trovanja ugljičnim monoksidom, a prije smrti nastupilo je stanje pospanosti i nesvjestica, kako je to utvrđeno provedenim vještačenjem.
Uzrok smrti, kako je utvrđen provedenim vještačenjem ne dovodi u sumnju utvrđeni umišljaj optuženika, kako se to navodi u žalbi opt. Š., za koji je sud utvrdio da je bio usmjeren na lišenje života radi prikrivanja drugog kaznenog djela, pri čemu su optuženici imali zajedničku svijest o djelu i zajednički djelovali.
Relativizirajući utvrđenja suda prvog stupnja žalbe nastoje utvrđene činjenice učiniti dvojbenima, kada bi trebalo donijeti odluku u korist optuženika međutim, žalitelji u tome nisu uspjeli.
Stoga činjenično stanje nije pogrešno ni nepotpuno utvrđeno, a neosnovane su i žalbe zbog povrede kaznenog zakona, jer je sud prvog stupnja osnovano utvrdio da se u konkretnom slučaju radi o kaznenom djelu ubojstva iz čl. 34. st. 1. toč. 4. KZRH i s obzirom na sve navedeno ne može se prihvatiti žalbeni navod da je djelo trebalo pravno označiti kao kazneno djelo iz čl. 155. KZRH odnosno kao teško djelo protiv opće sigurnosti.
Na žalbe optuženika zbog odluke o kaznenim sankcijama
Opt. Š. u žalbi zbog odluke o kazni navodi da je sud trebao uzeti u obzir da je u vrijeme izvršenja djela bio smanjeno ubrojiv, da se radi o mladoj osobi, mlađem punoljetniku koji je s 15 godina stupio u Zbor narodne garde, a zatim u postrojbe Hrvatske vojske, da je prognanik i stradalnik Domovinskog rata, ranije neosuđivan, te da se sam prijavio policiji, te mu izreći blažu kaznu.
Žaleći se iz istog žalbenog osnova opt. S. ističe svoj manji udjel u počinjenu kaznenog djela, što je potvrđeno provedenim psihijatrijskim vještačenjem.
Razmotrivši navedeno, a imajući u vidu da je u povodu žalbe opt. Š. izmijenjena pravna oznaka optuženikova djela iz toč. 1. izreke pobijane presude, u pravcu primjene blažeg zakona od onog koji je primijenjen u pobijanoj presudi, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, smatra da utvrđene kazne zatvora za svako od djela, te jedinstvenu kaznu zatvora nije potrebno korigirati, kako se predlaže u žalbi.
Naime, sud prvog stupnja je utvrdio na strani optuženika upravo sve one okolnosti koje se navode u žalbi, cijeneći ih olakotnima pa imajući u vidu značaj svih utvrđenih okolnosti, te težinu počinjenih djela, blažom kaznom se ne bi ostvarila svrha kažnjavanja predviđena u čl. 50. KZ, posebno u pravcu odgojnog utjecaja na optuženika i sve ostale potencijalne počinitelje da ubuduće ne čine ova i druga kaznena djela.
U odnosu na opt. S. sud prvog stupnja je izričući mu za isto kazneno djelo blažu kaznu od one opt. Š. valorizirao nalaz i mišljenje psihijatrijskog vještaka, kao i odnos prema djelu, dok se ne može prihvatiti žalbeni navod o manjem udjelu, jer takvo činjenično stanje nije utvrđeno, niti je ovo postojeće žalbenim navodima dovedeno u sumnju.
Stoga nisu osnovane žalbe optuženika zbog odluke o kazni.
Na žalbu oštećenika kao tužitelja u odnosu na oslobađajući dio presude
Navodeći da sud prvog stupnja nije valjano primijenio odredbu čl. 14. ZKP/93 i da je time počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 354. st. 2. i čl. 354. st. 1. toč. 11. ZKP/93 oštećenik kao tužitelj ustvari osporava pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja u kom dijelu je žalba osnovana.
Sud prvog stupnja prihvaća da je opt. S. ošt. D.K. zadao nekoliko uboda nožem, koji nisu bili snažni ni duboki, niti su zadani u vitalne dijelove tijela.
Tu, za sada, nekritički prihvaća obranu opt. S., potkrijepljujući je nalazom medicinskog vještaka o postojanju četiri lake ozljede nešto niže na tijelu oštećenika.
Pri tome, zanemaruje obranu opt. Š. koji je naveo da je dao nož opt. S. i da je ovaj ubo oštećenika 2- 3 puta po prsima i trbuhu i to odmah nakon njega što bi ukazivalo da je oštećenik još bio živ, jer opt. Š. ga nastavlja i nakon toga ubadati, a vještak nalazi da je uslijed zadobivenih povreda smrt mogla nastupiti nakon otprilike 20 minuta.
Osim toga, i četiri ozljede za koje sud prvog stupnja navodi da bi ih mogao zadati opt. S. su verificirane kao četiri ubodne rane položene niže ispod prsnog koša u području desne slabinske regije, kako to proizlazi iz zapisnika o uviđaju. Kada bi se i prihvatilo da ih je zadao opt. S., ne može se za sada prihvatiti da se tu ne nalaze vitalni dijelovi tijela i da njegov umišljaj nije bio usmjeren na lišenje života. Sud prvog stupnja pri tome uopće ne obrazlaže zbog čega prihvaća da su upravo te ozljede nanesene po S., što je u suprotnosti s njegovom obranom, kao i obranom opt. Š..
U pravu je oštećenik kao tužitelj i kada navodi da uz navedeno treba imati u vidu i nađene tragove krvi na jakni opt. S. (hlače nisu vještačene), te povrede koje je imao, što bi upućivalo na sasvim drukčiji angažman opt. S. od onog kako ga utvrđuje sud prvog stupnja.
Stoga će sud u ponovljenom postupku provesti sve već provedene dokaze, po potrebi i druge, kako po prijedlozima stranaka, tako i one za koje utvrdi po službenoj dužnosti da ih je potrebno provesti, sve u svrhu utvrđenja kako objektivnog tako i subjektivnog elementa djela za koje se optuženika tereti odnosno radi utvrđenja da li je opt. S. sudjelovao u izvršenju djela sa opt. Š. i da li je postojala svijest o zajedničkom djelu, vodeći računa da svaki suizvršitelj odgovara u granicama svog umišljaja, te nakon toga donijeti novu odluku koju će i valjano obrazložiti.
Ispitujući postoje li još razlozi za pritvor protiv opt. D.S. ovaj sud je našao da i nadalje opstoje razlozi za produljenje pritvora iz zakonske osnove čl. 102. st. 1. toč. 4. ZKP/97 budući, kada se ima u vidu način izvršenja djela vidljivo je da on bitno odstupa od uobičajenog postupanja počinitelja tih kaznenih djela.
Iz svih navedenih razloga trebalo je na temelju čl. 388. st. 1., 4. i 5., čl. 390. st. 1. i čl. 387. ZKP/97 odlučiti kao u izreci.
U Zagrebu, 30. studenog 1999. godine.
Zapisničar:
Predsjednik vijeća:
Marko Rašo, v.r.
Milan Gudelj, v.r.