Rev-2139/2001-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2139/01-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A I R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan kao predsjednice vijeća, te Jakoba Miletića, Vjere Delić, dr. Ivana Kaladića i Gordane Matasić-Špoljarić kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. S. i R. S., oboje iz Z., koje zastupa punomoćnik M. K., odvjetnik iz Z., protiv tuženika I. M. iz O., kojega zastupa punomoćnik S. B., odvjetnik iz G., radi utvrđenja, te u pravnoj stvari protutužitelja I. M., protiv protutuženih I. S. i R. S., radi predaje u posjed, rješavajući reviziju tužitelja- protutuženika izjavljenu protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 9. svibnja 1995. godine broj Gž 447/95, kojom je odbijena žalba tužitelja-protutuženika kao neosnovana i potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 13. svibnja 1994. godine broj Ps 179/94, u sjednici održanoj dana 26. svibnja 2004. godine,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužitelja I. S. i R. S. protiv dijela presude Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 9. svibnja 1995. godine broj Gž 447/95 kojim je odbijena žalba i potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 13. svibnja 1994. godine broj Ps 179/94 u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev (toč. I. izreke prvostupanjske presude) odbija se kao neosnovana.

r i j e š i o j e:

Revizija protutuženih I. S. i R. S. protiv dijela presude Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 9. svibnja 1995. godine broj Gž 447/95 kojim je odbijena žalba i potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 13. svibnja 1994. godine broj Ps 179/94 u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev iz protutužbe (toč. II. izreke prvostupanjske presude) odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

Pravomoćnom presudom Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 9. svibnja 1995. godine broj Gž 447/95 odbijena je žalba tužitelja-protutuženih kao neosnovana i potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 13. svibnja 1994. godine broj Ps 179/94 kojom je suđeno:

"I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

Utvrđuje se da je tuženi M. I. iz O., prodao tužiteljima S. R. i I. iz Z., jednosobni stan u Z., za cijenu od HRD protuvrijednosti 1500 DEM i iznosa kojeg je on platio kao otkupninu tog stana, što je tuženi dužan priznati, i zaključiti sa tužiteljima kupoprodajni ugovor ili će u protivnom to nadomjestiti ova presuda."

II. Usvaja se tužbeni zahtjev protutužitelja koji glasi:

"Tuženici, S. I. i S. R., oboje iz Z., dužni su iseliti sa svim osobama i stvarima iz stana koji se nalazi u Z., te isti stan slobodan od osoba i stvari predati u isključivi posjed tužitelju M. I. iz O., kao i naknaditi parnični trošak u iznosu od 1.650.000,- HRD, sve to u roku od 15 dana."

Protiv ove pravomoćne presude drugostupanjskog suda reviziju su izjavili tužitelji- protutuženici zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i predložili da sud reviziju prihvati i pobijanu presudu preinači tako da prihvati tužbeni zahtjev ili da pobijane presude ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

Pravovremenu i potpunu reviziju tužitelja-protutuženih prvostupanjski je sud dostavio, primjenom čl. 390. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99 – dalje ZPP) na odgovor tuženiku-protutužitelju i na izjašnjenje nadležnom državnom odvjetniku.

Tuženik-protutužitelj nije odgovorio na izjavljenu reviziju, niti se o istoj izjasnio Državni odvjetnik Republike Hrvatske.

Revizija tužitelja nije osnovana, a revizija protutuženih nije dopuštena.

Na reviziju tužitelja I. S. i R. S.

Ispitujući pravilnost i zakonitost pobijane presude u dijelu kojim je odlučeno o osnovanosti tužbenog zahtjeva iz tužbe ovaj sud je ocijenio da ne postoji bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP-a na koju bitnu povredu revizijski sud pazi, primjenom čl. 386. spomenutog zakona, po službenoj dužnosti.

Neosnovana je tvrdnja revidenata da drugostupanjski sud nije ispitivao prvostupanjsku presudu u granicama navedenim u žalbi kada iz obrazloženja drugostupanjske presude proizlazi da je drugostupanjski sud ispitivao pravilnost prvostupanjske presude u cijelosti ocjenjujući osnovanost odlučnih žalbenih navoda.

U pravnoj situaciji kada su nižestupanjski sudovi dispozicije stranaka u sporu u svezi s prodajom spornog stana ocijenili pravno nedopuštenim dispozicijama tada nije pravno odlučno postojanje specijalne punomoći temeljem koje je dispozicija izvršena te opoziv te punomoći.

Zbog navedenih se razloga nije ostvario revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Nakon utvrđenja da je tuženik kao nositelj stanarskog prava 5. listopada 1993. godine dogovorio prodaju stana u Z., tužiteljima koji su bili podstanari u tom stanu te od njih primio akontaciju od 1.000 DEM (cijena stana ugovorena u iznosu od 1.500 DEM) nižestupanjski su sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kad su ocijenili takav ugovor ništavim.

Ovo iz razloga što nositelj stanarskog prava ima pravo i dužnost stan trajno i nesmetano koristiti sukladno Zakonu o stambenim odnosima ("Narodne novine", broj 51/85, 42/86, 22/92 i 70/93 – dalje ZSO) a koji se primjenjuje u ovoj stvari pozivom na odredbu čl. 52. st. 1. Zakona o najmu stanova ("Narodne novine", broj 91/96).

Prodaja stana na kojem stanu ima stanarsko pravo od strane stanara trećoj osobi protivna je prisilnom propisu – Zakonu o stambenim odnosima i zbog toga ništav (čl. 103. st. 1. Zakona o obveznim odnosima - "Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 – dalje ZOO).

Kako je tuženik u vrijeme sklapanja ugovora o prodaji bio nositelj stanarskog prava na spornom stanu, a ne vlasnik stana, to su nižestupanjski sudovi pravilno ocijenili sklopljeni ugovor ništavim.

Zato se nije ostvario ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava te je revizija tužitelja primjenom čl. 393. ZPP-a odbijena kao neosnovana.

Na reviziju I. S. i R. S. kao protutuženih

U ovoj je pravnoj stvari tužitelj podnio protutužbu 22. veljače 1994. godine i tužbenim zahtjevom o kojem je odlučeno u pobijanoj presudi zatražio iseljenje protutuženih iz spornog stana i predaju stana slobodnog od stvari i osoba na raspolaganje protutužitelju.

Člankom 106. ZSO je propisano da je revizija uvijek dopuštena u sporovima iz čl. 65., 68., 91., 97., 12., 125., 141., 142. i 146. spomenutog zakona. Argumentum a contrario ovaj je sud zaključio da je u ostalim sporovima iz ZSO revizija dopuštena pod uvjetima iz čl. 382. st. 1. i 2. ZPP-a, a to znači da dopuštenost revizije zavisi od vrijednosti predmeta spora koja se s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev utvrđuje primjenom čl. 38. ZPP-a i ista iznosi 182.544 HRD (stanarina za veljaču 1994. godine 15.211,98 x 12) odnosno 182,50 kn.

Kako je prema čl. 382. st. 2. ZPP (prema sadržaju odredbe izmijenjene čl. 14. Zakona o izmjenama Zakona o parničnom postupku – "Narodne novine", 91/92) revizija dopuštena u imovinskopravnim sporovima u kojima se tužbeni zahtjev odnosi na predaju stvari ako vrijednost predmeta spora prelazi 3.000,00 kn, to proizlazi da revizija protutuženih nije dopuštena.

Zbog navedenih je razloga revizija protutuženih primjenom čl. 392. ZPP-a odbačena kao nedopuštena.

U Zagrebu, 26. svibnja 2004. godine.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v. r.