Court dismisses worker's lost wage claim due to self-inflicted injury but allows non-material damage claim.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia partially overturned lower court judgments regarding a worker's work injury compensation. The court found the plaintiff voluntarily removed his cast during treatment, causing malunion and permanent disability, which legally precluded compensation for lost wages. However, the court accepted the defendant's appeal regarding non-material damages and other costs, remanding the case for a new trial on those specific issues.
Legislator headnote
AI generatedZakon o parničnom postupku; The court may dismiss a claim for lost wages if the plaintiff's own negligent behavior during treatment caused the permanent disability, while still allowing claims for non-material damages and procedural costs.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 1044/1995-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A I RJEŠENJE
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. Ive Grbina kao predsjednika vijeća, te Miroslave Vekić, Miljenke Vraničar, Tome Gložinića i Ljubice Munić kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S.T. iz K., V. c. …, zastupanog po punomoćniku M.H., odvjetniku iz K., protiv tuženika J.D. iz J. …, zastupanog po punomoćniku Ž.P., odvjetniku iz K., radi naknade štete, odlučujući o revizijama stranaka izjavljenim protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru od 22. rujna 1994. godine broj Gž-1510/94, kojom je djelomično potvrđena a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Koprivnici od 9. veljače 1994. godine broj P-1059/92, u sjednici održanoj dana 23. prosinca 1999. godine,
presudio i riješio je:
I. Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana u dijelu kojim je odlučeno o zahtjevu za plaćanje mjesečne rente zbog gubitka zarade.
II. Prihvaća se revizija tuženika i djelomično revizija tužitelja, te se ukida presuda Općinskog suda u Koprivnici od 9. veljače 1994. godine broj P-1059/92 i presuda Županijskog suda u Bjelovaru od 22. rujna 1994. godine broj Gž-1510/94 u dijelu kojim je odlučeno o zahtjevu za isplatu nematerijalne i ostale materijalne štete u prihvaćenom i odbijenom dijelu tužbenog zahtjeva ukupno za 17,400.000 HRD (17.400,00 kn), te o troškovima postupka i u tome dijelu predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
III. O troškovima postupka u povodu izjavljene revizije odlučit će se u konačnoj odluci.
Obrazloženje
Prvostupanjskom presudom suđeno je da tuženik isplati tužitelju na ime naknade štete iznos od 7,200.000 HRD (7.200,00 kn) sa zakonskim zateznim kamatama, i da mu plaća rentu u mjesečnom iznosu od 104.166 HRD (104,16 kn) počam od 9. veljače 1994. godine pa nadalje sa zakonskim zateznim kamatama, te da naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 3,152.777 HRD (3.152,77 kn).
Sa preostalim dijelom zahtjeva do utuženog iznosa od 17,400.000 HRD i do utuženog iznosa mjesečne rente od 175.000 HRD tužitelj se odbija.
Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja u cijelosti, a po žalbi tuženika preinačena je prvostupanjska presuda u dijelu kojim je tužitelju dosuđena renta u mjesečnom iznosu od 104.166 HRD (104,16 kn) od 9.2.1994. godine pa nadalje i u tom dijelu je zahtjev tužitelja odbijen, dok je u preostalom dijelu žalba tuženika odbijena kao neosnovana i prvostupanjska presuda je potvrđena u dijelu kojim je tužbeni zahtjev prihvaćen za isplatu naknade štete u iznosu od 7,200.000 HRD sa kamatama i troškovima postupka od 3,152.777 HRD.
Protiv pravomoćne drugostupanjske presude izjavili su reviziju tužitelj i tuženik iz svih razloga propisanih odredbom čl. 385. st. 1. toč. 1. do 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91 i 91/92 - dalje ZPP) i predlažu da se nižestupanjske presude preinače i to po reviziji tužitelja prihvaćanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti a po reviziji tuženika odbijanjem i preostalog dijela zahtjeva.
Pravovremene, potpune i dopuštene revizije dostavljene su na odgovor protivnoj stranci i državnom odvjetniku Republike Hrvatske u smislu odredbe čl. 390. st. 1. ZPP.
Tužitelj i tuženik u svom odgovoru osporavaju revizijske navode protivne strane i predlažu da se revizija protivne strane odbije kao neosnovana, dok se Državni odvjetnik Republike Hrvatske o revizijama stranaka nije izjasnio.
Revizija tuženika je osnovana, a revizija tužitelja je djelomično osnovana.
Niži sudovi su utvrdili, da je tužitelj radio kod tuženika kao nadničar isključivo na mješalici, te da je ujutro 7.10.1992. godine pao sa skele i teško se ozljedio.
O odgovornosti tuženika kao poslodavca za štetu nastalu tužitelju iz tog štetnog događaja treba prosuđivati primjenom odredbi tada važećeg Zakona o zaštiti na radu ("Narodne novine", broj 19/83 i 17/86 - dalje ZZR).
U smislu odredbi čl. 1. st. 1. i čl. 6. ZZR poslodavac odgovara za štetu nastalu zbog povrede na radu svim osobama, pa tako i nadničaru, koje se po bilo kojoj osnovi nalaze kod njega na radu, ako ne postoje razlozi za otklanjanje njegove odgovornosti (viša sila, radnja i djelovanje treće osobe i krivnja radnika).
Kako je tuženik već u odgovoru na tužbu otklonio svoju odgovornost za nastalu štetu, ističući prigovor isključive krivnje samog tužitelja, sud prvog stupnja je na te okolnosti saslušao svjedoke očevidce i druge svjedoke, kao i stranke, ali te dokaze nije ocijenio na način kako to propisuje odredba čl. 8. ZPP tj. savjesno i brižljivo svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, a takovu prvostupanjsku odluku je prihvatio i drugostupanjski sud, pa tuženik u reviziji s pravom ističe da prvostupanjska i drugostupanjska presuda nemaju razloga o važnim činjenicama na temelju kojih bi se moglo odlučiti o zahtjevu tužitelja. Zbog toga i ovaj revizijski sud nije u mogućnosti ispitati pravilnost primjene materijalnog prava u odnosu na odgovornost stranaka za štetni događaj.
Presude nižestupanjskih sudova ne sadrže razloge o tome kako je i zbog čega je uopće došlo do pada tužitelja sa skele i o kakvoj se skeli radilo, da li je ona bila opasna za normalno korištenje, kao i da li je aktivnost tužitelja (nošenje daske skelom) bila potrebna i korisna za poslodavca s obzirom da je tuženik zaposlio tužitelja isključivo na mješalici (zbog ranije povrede noge u saobraćaju).
Iz navedenih razloga valjalo je uvažiti reviziju tuženika u cijelosti a djelomično i reviziju tužitelja i ukinuti prvostupanjsku i drugostupanjsku presudu u dijelu kojim je odlučeno o svim vidovima nematerijalne štete, naknadi troškova tuđe pomoći i o izgubljenoj zaradi u vrijeme potrebnog liječenja, i u tom dijelu predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje temeljem odredbe čl. 395. st. 2. ZPP.
U ponovnom postupku sud prvog stupnja će otkloniti izložene nedostatke, raspraviti činjenično stanje u navedenom smislu i utvrditi odlučne činjenice, što će omogućiti donošenje pravilne i zakonite presude.
Neosnovana je revizija tužitelja u dijelu kojim je nižestupanjskim presudama odbijen u cijelosti njegov zahtjev za isplatu mjesečne rente zbog izgubljene zarade, jer su sudovi utvrdili da je sam tužitelj svojim ponašanjem doveo do toga da je nakon liječenja ostao nesposoban za rad. Medicinskim vještačenjem od 16.2.1993. godine niži sudovi su utvrdili da je tužitelj u fazi liječenja svojevoljno skinuo gipsanu imobilizaciju, što je prouzročilo krivo zarašatnje ulomaka kosti, te na ponovnu imobilizaciju nije pristao, pa se nije javljao niti na kontrolu kako je po liječniku bilo naređeno. Sama povreda da je bila pravilno liječena ne bi dovela do smanjenja radne sposobnosti, radna sposobnost tužitelja bila bi jednaka sposobnosti za rad prije povređivanja.
Ovakav decidiran nalaz medicinskog vještaka dr. D.H. nije doveden u pitanje ni njegovim dopunskim nalazom i mišljenjem od 23.11.1993. godine, na koji se poziva tužitelj u svojoj reviziji, jer je vještak i u dopunskom nalazu ostao u svemu kod prvog utvrđenja uzimajući djelomično u obzir, pored opisanog nerazumnog ponašanja tužitelja u tijeku liječenja, još i samu činjenicu prijeloma. Međutim, sam prijelom noge nije u neposrednoj vezi s nastankom trajnih posljedica zbog krivog zaraštanja ulomaka kostiju noge, jer je utvrđeno da pravilnim liječenjem, što je tužitelj odbio, ne bi došlo do smanjenja njegove radne sposobnosti, što su sve niži sudovi uzeli u obzir i pravilno primijenili materijalno pravo kad su u cijelosti odbili zahtjev tužitelja za isplatu rente zbog gubitka radne sposobnosti i time ujedno gubitka zarade nadničarenjem.
Zbog toga je ovaj sud na temelju odredbe čl. 393. ZPP u tom dijelu odbio reviziju tužitelja kao neosnovanu.
Bitna povreda odredbe čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP, na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, nije učinjena.
Odluka o trošku revizijskog postupka temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP.
U Zagrebu, 23. prosinca 1999. godine
Predsjednik vijeća:
dr. Ivo Grbin, v.r.
Suglasnost ovog prijepisa s izvornikom ovjerava
Voditelj Otpremne pisarnice:
Štefica Klepac