Legislator Case Law & Legislation
I Kž-21/2007-5 AI generated

I Kž-21/2007-5 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Case Number I Kž-21/2007-5
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Presuda

Legislator summary

AI generated

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić Baranović, kao predsjednice vijeća, te Ranka Marijana i mr. sc. Marijana Svedrovića, kao članova vijeća i višeg sudskog savjetnika Zdravka Stojanovića, kao zapisničara u kaznenom predmetu protiv opt. M. K. zbog kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. KZ u svezi čl. 25. Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona ("Narodne novine", broj 129/00 od 22. prosinca 2000. godine) odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zadru od 13. prosinca 2006. godine br. K- 59/06, u sjednici održanoj dana 18. listopada 2007. u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske D. M.,

Legislator headnote

AI generated

I Kž-21/2007-5 · Vrhovni sud Republike Hrvatske: Temeljem čl. 80. st. 3. i čl. 173. st. 7. KZ prema optuženiku je primijenjena sigurnosna mjera oduzimanja predmeta – opojne droge.

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 21/07-5

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić Baranović, kao predsjednice vijeća, te Ranka Marijana i mr. sc. Marijana Svedrovića, kao članova vijeća i višeg sudskog savjetnika Zdravka Stojanovića, kao zapisničara u kaznenom predmetu protiv opt. M. K. zbog kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. KZ u svezi čl. 25. Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona ("Narodne novine", broj 129/00 od 22. prosinca 2000. godine) odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zadru od 13. prosinca 2006. godine br. K- 59/06, u sjednici održanoj dana 18. listopada 2007. u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske D. M.,

p r e s u d i o j e :

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i optuženika M. K. kao neosnovane, te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom opt. M. K. proglašen je krivim zbog kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. KZ u svezi čl. 25. Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona ("Narodne novine", broj 129/00 od 22. prosinca 2000. godine) pa mu je temeljem citirane zakonske odredbe utvrđena kazna zatvora u trajanju jedne godine. Istovremeno je prvostupanjski sud opozvao uvjetnu osudu Općinskog suda u Zadru br. K-381/05 od 3. listopada 2005. godine (pravomoćna 3. listopada 2005. godine) i odredio izvršenje izrečene kazne zatvora u trajanju jedne godine, koja se smatra utvrđenom. Primjenom odredbe čl. 60. st. 1. i 2. KZ, optuženik je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju jedne godine i deset mjeseci.

Temeljem čl. 63. st. 1. KZ u izrečenu kaznu zatvora uračunato je vrijeme koje je optuženik proveo u pritvoru od 19. svibnja 2005. godine do 3. listopada 2005. godine, te od 11. kolovoza 2006. godine do 6. studenog 2006. godine.

I Kž 21/07-5

Temeljem čl. 80. st. 3. i čl. 173. st. 7. KZ prema optuženiku je primijenjena sigurnosna mjera oduzimanja predmeta – opojne droge.

Temeljem čl. 122. st. 4. ZKP optuženik je oslobođen dužnost naknade troškova kaznenog postupka u cijelosti.

Protiv ove presude žalbu su podnijeli državni odvjetnik i optuženik. Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni te predlaže pobijanu presudu preinačiti i optuženiku izreći strožu kaznu.

Optuženik, putem braniteljice T. B., odvjetnice iz Z., žali se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kazni, s prijedlogom pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje odnosno istu „…preinačiti u smislu žalbenih navoda…“.

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

Prije održavanja sjednice vijeća, temeljem čl. 373. st. 1. ZKP spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje, koje je vratilo spis uz podnesak u kojem predlaže žalbu državnog odvjetnika prihvatiti a žalbu optuženika kao neosnovanu odbiti, pri čemu je na sjednici vijeća ustrajao i zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske.

O sjednici drugostupanjskog vijeća uredno je obaviještena braniteljica optuženika T. B., jer je to zahtijevala (čl. 374. ZKP) ali sjednici nije nazočila, dok je dostava za optuženika vraćena sa naznakom „otputovao“. Stoga je sjednica održana u njihovoj odsutnosti.

Žalbe su neosnovane.

Nije u pravu optuženik kada tvrdi da se presuda temelji na nezakonitom dokazu, jer je obavljena pretraga osobnog vozila bez potrebnog naloga suda.

Nasuprot tvrdnji žalitelja, redarstvene vlasti nisu obavile pretragu osobnog vozila, jer su odmah zapazili PVC vrećicu sumnjivog sadržaja kod mjenjača, a u pepeljari su vidjeli opuške karakteristične za „joint“. PVC vrećicu im je, kako je to iskazao policajac, ispitan kao svjedok, D. G. „… jedan od dvojice mladića predao…“ (list 86 spisa). Drugi policajac ispitan kao svjedok, M. O., naglasio je kako im je i vozačku i prometnu dao „…netko od ove dvojice mladića…“ (list 86 spisa). Iz optuženikove obrane, isto tako, proizlazi kako se nije radilo o pretrazi „… odmah sam im predao tu PVC vrećicu sa tabletama ecstasija, koja se nalazila između prednjih sjedala…“ (list 21 spisa).

Prema tome, nije se radilo o formalnoj istražnoj radnji pretrage osobnog automobila, za koju bi radnju nedvojbeno bilo nužno ishoditi nalog o pretrazi. U konkretnom se slučaju radilo o kriminalističkoj-operativnoj mjeri redarstvenih vlasti, koja se zadržala samo na površinskom zapažanju unutrašnjosti vozila, bez da su poduzete neke fizičke radnje kojima bi se zadiralo u sakriveni ili zatvoreni dio vozila.

I Kž 21/07-5

Nije u pravu optuženik kada se žali zbog povrede kaznenog zakona.

Pogrešno je stajalište žalitelja kako nisu bili ispunjeni zakonski uvjetni za opoziv uvjetne osude jer je u ranijoj presudi optuženiku bila izrečena kazna i istovremeno primijenjena uvjetna osuda zbog kaznenog djela iz čl. 217. KZ. Žalitelj, pogrešno, smatra da nisu bile ispunjene zakonske pretpostavke za opoziv uvjetne osude jer se ne radi „…ni o istom niti o istovrsnom kaznenom djelu…“.

Odredba čl. 69. KZ, koja regulira opoziv uvjetne osude, je jasna. Tako je određeno (čl. 69. st. 2. KZ) kako sud može opozvati uvjetnu osudu i odrediti izvršenje izrečene kazne ako osuđena osoba, u vrijeme provjeravanja, počini jedno ili više kaznenih djela za koja je izrečena kazna zatvora u trajanju manje od dvije godine ili novčana kazna.

Pri tome nije odlučno o kojem se kaznenom djelu radi.

U konkretnom slučaju, nedvojbeno je utvrđeno da je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Zadru (K-381/05) optuženiku izrečena kazna zatvora u trajanju jedne godine i istovremeno primijenjena uvjeta osuda na način da se izvršenje izrečene kazne zatvora neće izvršiti ukoliko u roku četiri godine ne počini novo kazneno djelo. Kako je optuženik, u vrijeme provjeravanja, počinio novo kazneno djelo za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju jedne godine, pravilno je sud prvog stupnja postupio kada je opozvao uvjetnu osudu Općinskog suda u Zadru i optuženika, prema odredbama o odmjeravanju kazne za djela u stjecaju, osudio na jedinstvenu kaznu zatvora.

Nadalje, iz sadržaja žalbe se može zaključiti kako žalitelj smatra da se presuda temelji na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, uslijed čega je ostvarena daljnja povreda kaznenog zakona. To što smatra da u njegovim postupcima nema svih obilježja kaznenog djela za koje je proglašen krivim i pri tome pobija valjanost utvrđenog činjeničnog stanja, ne opravdava predmetni žalbeni osnov. Ovo stoga što se postojanje povrede kaznenog zakona prosuđuje prema činjeničnom stanju iz izreke presude a ne onom koje bi, sa motrišta žalitelja, bilo ispravno. Kako su izrekom prvostupanjske presuda utvrđeni svi bitni elementi kaznenog djela za koje je optuženik i osuđen, to u ovom slučaju ne postoji povreda kaznenog zakona.

Suprotno navodima optuženika ovaj drugostupanjski sud nalazi da je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno.

Zaključci suda prvog stupnja zasnovani na ocjeni vjerodostojnosti iskaza ispitanih osoba i zaključci zasnovani na ocjeni svih ostalih izvedenih dokaza su logični, zakoniti i pravilni, pa su uslijed toga i zaključci suda o postojanju odlučnih činjenica utemeljeni na izvedenim dokazima.

Sud prvog stupnja je pravilno ocijenio obranu optuženika neuvjerljivom, nelogičnom i suprotnom izvedenim dokazima. Neovisno o njegovoj obrani, količina droge, vrsta, način pakiranja, mjesto i vrijeme posjedovanja, nedvojbeno ukazuje na zaključak da je optuženik neovlašteno, radi prodaje, posjedovao tvari koje su propisom proglašene opojnim drogama. Doista je neuvjerljiva obrana optuženika kako mu je „dečko K.“ natrpao svu tu količinu droge, pa kada ga je pitao da li mu je nešto dužan, ovaj mu je jednostavno odgovorio da nije. Nelogično je da bi mu „nepoznati netko“ samo tako ostavio opojnu drogu koja nedvojbeno na

I Kž 21/07-5

ilegalnom narko tržištu ima svoju cijenu. Ovakva neživotna i iskonstruirana obrana je u izravnoj opreci sa utvrđenim činjeničnim stanjem.

Nasuprot stajalištu žalitelja, prvostupanjski sud je temeljem izvedenih dokaza potpuno i pravilno utvrdio postojanje odlučnih činjenica te ocjenom dokaza osnovano utvrdio da je optuženik počinio odnosno kazneno djelo. Za svoja utvrđenja dao je valjano i logično obrazloženje koje prihvaća i Vrhovni sud Republike Hrvatske kao drugostupanjski sud i na koje se upućuje žalitelj.

Nisu u pravu žalitelji kada se žale zbog odluke o kazni. Nije u pravu državni odvjetnik kada tvrdi da je sud precijenio značaj olakotnih okolnosti dok je podcijenio društvenu opasnost počinjenog kaznenog djela te stupanj kaznene odgovornosti. Nije u pravu niti optuženik kada tvrdi da je kazna prestrogo odmjerena.

Odluka o kazni mora uvijek izražavati individualiziranu, zakonom predviđenu društvenu osudu zbog konkretnog kaznenog djela.

Određujući vrstu i mjeru kazne koju će primijeniti sud mora uvijek uzeti u obzir okolnosti koje utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelja kaznenog djela, a osobito stupanj krivnje, pobude iz kojih je kazneno djelo počinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede kaznenim djelom zaštićenog dobra, okolnosti u kojima je kazneno djelo počinjeno, okolnosti u kojima je počinitelj živio prije počinjenja kaznenog djela i usklađenost njegovog ponašanja sa zakonima, okolnosti u kojima živi i njegovo ponašanje nakon počinjenja kaznenog djela te sveukupnost društvenih i osobnih uzroka koji su pridonijeli počinjenju konkretnog kaznenog djela.

Sud prvog stupnja je olakotnim cijenio da je optuženik vrlo mlada osoba koja je, u vrijeme počinjenja djela, imala samo dvadeset i jednu godinu, kao i činjenicu da se radi o tzv. lakoj drogi. Otegotnim je cijenio da se, usprkos mladosti, radi o već osuđivanoj osobi (zbog kaznenih djela teške krađe) te da je ovo djelo počinio u vrijeme provjeravanja određeno ranijom pravomoćnom presudom.

Vrhovni sud Republike Hrvatske kao drugostupanjski sud, suprotno žalbenim navodima, nalazi da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio i ispravno ocijenio okolnosti relevantne za zakonitu odluku o vrsti i mjeri kazne.

Vodeći računa o općim pravilima izbora vrste i mjere kazne (čl. 56. KZ), o svrsi kažnjavanja (čl. 50. KZ), o opozivu uvjetne osude (čl. 69. KZ) te o stjecaju kaznenih djela (čl. 60. KZ) jedinstvenom kaznom zatvora u trajanju jedne godine i deset mjeseci izraziti će se jasna društvena osuda zbog počinjenih kaznenih djela, utjecati na počinitelje da ubuduće ne čine kaznena djela ali i utjecati na sve ostale da ne čine kaznena djela kao i na svijest građana o pogibeljnosti kaznenog djela i pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja.

Odmjerenom jedinstvenom kaznom zatvora optimalno će se ispuniti zahtjevi kako generalne tako i specijalne prevencije.

Drugostupanjski sud ispituje presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom i iz osnove iz kojih se pobija.

I Kž 21/07-5

Vrhovni sud Republike Hrvatske kao drugostupanjski sud, ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti u skladu s čl. 379. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP nije našao da bi bile ostvarene ni bitne povrede odredaba kaznenog postupka niti povrede kaznenog zakona na štetu optuženika na koje povrede drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

Stoga je primjenom odredbe čl. 387. ZKP trebalo odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 18. listopada 2007.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Zdravko Stojanović, v. r.

Senka Klarić Baranović, v. r.